Crkvena predaja u kratkim crtama spominje Josipovo rodoslovlje, no njegovo je se rođenje, najvjerojatnije, zbilo oko 90 god. prije Krista u Betlehemu u Judeji. Preminuo je oko 20. srpnja 18. godine u Nazaretu. Bio je tesar i bavio je se teškim građevinskim poslovima pa je samim tim zanimanjem zaštitnik radnika, graditelja i inženjera. Simboli koji se u pojavljuju u ikonografiji, a tiču se sv. Josipa su alat tesara, Dijete Isus, križ i ljiljan.
U aspektima državnosti niti jedan svetac nije toliko opsežan u zemljopisnim granicama kao što je to sv. Josip. Zaštitnikom je Hrvatske, obiju Amerika, Austrije, Filipina, Vijetnama, Belgije, Kine, Meksika, Perua, Južne Koreje i Kanade. Kalendarski su spomendani sv. Josipu 19. ožujka i 1. svibnja. U vidu duhovnosti i strahopoštavanja prema Bogu, Josip je bio toliko spreman vjerovati da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima.
U starom je se židovskom zakonu ako je žena netom ostala bez muža, a nije imala potomstva, preporučivalo da se uda za muževljoga brata ili polubrata, ako je bio samac, da bi se sačuvalo pokojnikovo obiteljsko stablo i potomstvo. Tako je se Josipova majka udala za Jakova – polubrata od pokojnoga muža i u tom im je se braku rodio Josip. Prema tome je Josip, Marijin muž, bio sin Jakovljev po naravi, a sin Elijev po zakonu. Za vrijeme Herodova progona i ubojstva nevine djece smatra se da su Marija, mali Isus i Josip nekoliko godina živjeli i djelovali u Heliopolisu, današnjemu Egiptu.
U proročanskim je spisima bilo govora o progonstvu u Egiptu gdje je bilo obznanjeno po ustima proroka ovaj kratak period zajedničoga života. Smatra se da je tada sv. Josip prehranjivao obitelj tesarskim zanatom. U to je se vrijeme tesarski zanat iznimno cijenio. I samo je Kristovo rođenje u štalici u Betlehemu djelo samoga Josipa koji je mogao od malo drva stvoriti koliko-toliko dobro prenočište i zaklon. Sveti se Josip u Evanđelju ne spominje nigdje nakon Isusove 12. godine. Kršćani vjeruju da su u času njegove smrti izravno bili prisutni Isus i Djevica Marija i samim se tim činom zazivlje u smrtnome času.
Karmelićani, i ostali ogranci katoličkoga reda, s posebnim štovanjem obraćali su se upravo sv. Josipu. Sv. je Josip uzor kršćanske kreposti, poslušnosti Božjoj riječi i nadi u bolje sutra. Zbog toga se trebamo utjecati ovome svecu u svim potrebama, posebice u otvorenosti prema radu i izbjegavanju možebitnih izlika koji vode k lijenosti i lošemu duhovnom životu. Jer Josip je prije svega bio dobar radnik, duhovni velikan i stup obitelji. A takvih je danas nažalost malo ili nimalo.
Dnevnik.ba