StoryEditor
ANALIZA

Sve (samo)obmane bošnjačke politike

Piše Josip Jović  /  11.08.2022., 09:32h

Pokušavajući obmanuti druge, bošnjačke političke strukture ( a među raznim strankama te provenijencije nema bitne razlike) u biti obmanjuju same sebe, silom gurajući do besvijesti jedan nemogući politički koncept i proizvodeći upravo ono protiv čega se tobože bore

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik  

Christian Schmidt je ipak odustao od izmjena izbornog zakona u BiH nakon žestokih prosvjeda i pritisaka sarajevskih političara, medija i na koncu građana, pri čemu nisu izostale ni ratne trube. Pod takvim pritiskom doista nije lako raditi i odlučivati, pogotovu ako ste slab karakter, ali ako je već tako onda je bolje ne raditi ništa i vratiti se tamo odakle si došao. Ovim su pale u vodu i inicijative hrvatske diplomacije, koja s već bila počela hvaliti svojom učinkovitošću i utjecajnošću. Na koncu je krivcem za ovaj fijasko proglašen Zoran Milanović, jer je uvrijedio Herr Schmidta! A možda je i bolje ovako, jer ono što je navodno bio pripremio visoki predstavnik samo je polovično rješenje, koje se odnosilo na izmjenu načina biranja delegata za Dom naroda Federacije, dok se izbor članova Predsjedništva nije niti spominjao. I hrvatska je strana, izgleda, s takvim kompromisom bila zadovoljna.

Ogorčene reakcije

Što je to što je naišlo na tako ogorčene reakcije, što je to u nesuđenom prijedlogu njemačkog diplomata tako strašno? Pa jednostavno, on je išao za tim da Hrvati, kao i drugi, sami biraju svoje predstavnike a ne da to čine drugi umjesto njih.  Način na koji je prozelit Željko Komšić višekratno instaliran na mjesto člana Predsjedništva trebao bi, prema bošnjačkom naumu, biti način izbora i članova Doma naroda Federacije. Prosvjedi nisu izazvani time što Bošnjaci ne bi imali ono što drugi imaju, što bi bili uskraćeni za neka prava, što ne bi bili jednakopravni, već zbog toga što bi im izmakla mogućnost birati sebi podobne pripadnike drugih naroda, odnosno dominirati nad njima 

Tu pada u vodu svako lažno pozivanje na Daytonski sporazum, jer svakome je razumnom i objektivnom jasno kako je tročlano Predsjedništvo zamišljeno da bi ono predstavljalo tri konstitutivna naroda. I dok nije uopće sporno, ni teoretski ni praktično, da Bošnjaci i Srbi imaju svoje predstavnike, dotle je Hrvatima izbornom manipulacijom to naprosto onemogućeno. Ista situacija prijeti i u formiranju Doma naroda koji se, gle čuda, i zove domom naroda. U krajnjoj liniji, intencija je bošnjačke politike ukidanje kolektivnog Predsjedništva i Doma naroda te izbor jednog predsjednika i jednog doma kojega bi činile stranke, opet složene po etničkom ključu, proporcionalno dobivenim glasovima. A kako bi to izgledalo zorno je pokazalo usvajanje deklaracije u Zastupničkom domu FBiH o neprihvaćanju prijedloga OHR u omjeru 57:12. I tako bi bilo u svemu i o svemu, bilo o kulturi, obrazovanju, javnim poduzećima, infrastrukturi, funkcijama, vanjskoj politici i, dakako, novcu. 

Uopće je ta ideja građanske države prozirna i licemjerna. Dok s jedne strane Bakir Izetbegović kaže kako želi državu u kojoj se ne pita koje si vjere i kojem se Bogu moliš, što valjda godi zapadnjačkim ušima, da bi odmah zatim poručio kako Hrvati ne mogu imati isto kao mi kojih je duplo više. „Snaga i sloboda Bošnjaka“, opet ćemo citirati samog Izetbegovića, „je u njihovoj vjeri“! Pozivajući na bošnjačku (muslimansku) homogenizaciju, srce mu je ispunjeno nadom kad vidi pune džamije.  

Kao što vidimo, taj građanski princip već postoji kod izbora jednog doma parlamenata  na razini Federacije i na razini države. Građansko predstavljanje  nije u suprotnosti s etničkim ili nacionalnim predstavljanjem jer je građansko i ljudsko pravo svakog pojedinca pripadati svom narodu ili naciji i kroz nacionalnu konstituciju ostvarivati specifične potrebe i interese. Građansko društvo (privatno vlasništvo, podjela vlasti, neovisnost institucija, nevladine udruge, itd) između ostalog podrazumijeva i odvojenost države od crkve, politike od vjere, a nigdje ta povezanost nije tako prisutna i tako naglašena kao u onih kojima su puna usta građanske države. Oni i kad govore o građanima i kad se pozivaju na građane, misle samo na građane jednog naroda, a ne i na građane druga dva naroda. Govoriti o daljnjim etničkim podjelama kao argumentu protiv bilo kakvog etničkog predstavljanja također je besmisleno. Etničke, ili točnije nacionalne, podjele su već tu, ukorijenjene kroz stoljeća i tu se ništa ne može učiniti, to je fakt koji se ne da promijeniti i svaki pokušaj brisanja tih razlika upravo vodi tim daljnjim podjelama.   

Sudbina Kurda 

Metode i teze kojima bošnjačka politika pokušava ustrajno nametnuti svoj model prepuni su jeftinih obmana pa i samoobmana, pri čemu su pritisci prvenstveno usmjereni na hrvatska područja, pa se stječe dojam kako je ta politika i digla ruke od Republike Srpske, jer je konfederalni odnos tu definiran s jasnim izgledom konačne disolucije. Indikativno je da su prijedlog Milorada Dodika i Recepa Erdogana o sastanku predstavnika triju nacija u BiH te država Hrvatske, Srbije i Turske Izetbegović i Komšić odlučno odbili prihvaćajući samo bilateralni susret, razumije se, bez Hrvata. Njima je, valjda, namijenjena sudbina Kurda. Umjesto traženja rješenja, dijaloga, razgovora i međusobnog poštovanja, bošnjačka strana, zapravo, oslanjajuću se na svoju brojčanu premoć, izbjegava i bojkotira svaki mogući razgovor. Izetbegović se nije odazvao čak ni na poziv  Olivera Várhelya, povjerenika Europske komisije za proširenje, da sjedne za zajednički stol s Dodikom i Čovićem. 

Jedna od teza koja bi trebale impresionirati zapadne političare je ona kako bi BiH trebala biti ustrojena i kako bi trebala funkcionirati kao i sve europske države?! No ta teza ne pije vodu. Sve nacionalno složene države u Europi, neovisno od kulturne, demokratske ili gospodarske razvijenosti, imaju neki oblik federalnog uređenja. I nisu u pitanju samo Belgija ili Švicarske, koje se najčešće spominju, nego su to i Ujedinjeno Kraljevstvo i Španjolska, pa čak i Rusija ili Njemačka, u kojoj Bavarska ima status slobodne države.  

Eklatantan primjer licemjerstva je i odnos prema trećim državama. Dok se diže silna halabuka oko svakog pokušaja miješanja Hrvatske u unutarnja pitanja BiH, dotle je s velikim odobravanjem prihvaćena rezolucija Bundestaga o BiH, a da i ne govorimo o poželjnom miješanju Turske, koju se čak i u ovim vrućim danima očekivanja promjena izbornih pravila pozivalo u pomoć. Isto je s miješanjem visokih predstavnika i veleposlanika stranih država. Sve ono što nije po željama i viđenjima političkog Sarajeva dočekuje se na nož, a svaka odluka koja ide u suprotnom smjeru prihvaća se s oduševljenjem. Presude u Haagu skupini hrvatskih vojnih zapovjednika tumače se kao presuda Herceg-Bosni i kao krunski razlog odbacivanja ideja koje idu u  smjeru političkih prava cijelog jednog naroda, o čemu ništa nije presuđeno. Istovremeno se nikada ne govori niti se ikome sudi za brojne stravične zločine koje je Armija BiH s mudžahedinima počinila nad Hrvatima, što bi se s hrvatske strane s istom logikom moglo upotrijebiti kao argument protiv BiH kao takve i protiv konstitutivnosti Bošnjaka.    

Bezočna propaganda  

Sarajevske vlasti se snažno pozivaju na presude Ustavnog suda kad odlučuje, recimo, o sporovima oko imovine i nadležnosti između Republike Srpske i države, ali odluka Ustavnog suda u predmetu Ljubić koji afirmira princip legitimnog predstavljanja se jednostavno ignorira ili joj se suprotstavlja odluka Suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Finci-Sejdić,  iako te dvije odluke nisu u koliziji. 

Čak je i agresija na Ukrajinu iskorištena u domaće svrhe. Dodik i Čović (prvi s razlogom, drugi bez razloga) proglašeni si produženom rukom Vladimira Putina, dok su jadni Bošnjaci zapravo Ukrajinci, što bi trebalo izazvati dodatnu sućut međunarodne zajednice. Čitav problem položaja hrvatskog naroda nastoji se svesti na interese jedne stranke i jednog čovjeka (HDZ-a i Čovića), što je također oblik manipulacije. Devastacija partizanskog groblja u Mostaru odmah je pripisana ustašama, što bi ih također, naravno, trebalo diskreditirati, iako se još uvijek ne zna tko je porazbijao spomen obilježja, a sve skupa jako miriše na ono što je u Hrvatskoj iz devedesetih poznato kao slučaj Labrador.   

Gledatelji muslimanske TV koja se zove federalnom doista se, ako baš nisu do kraja pristrani, moraju naoružati strpljenjem prije svakog dnevnika. Iz određenih stavova tijela međunarodne zajednice vade se samo odgovarajući dijelovi, Dodik i Čović su općenito dežurni krivci za nefunkcioniranje  i rušenje države, sugovornici su redovito bošnjački političari i to oni na pravoj crti, dok se od Hrvata tu i tamo pojave, recimo, Miro Lazović, Slavko Kulić, Željko Komšić, ili Stipe Mesić i Vesna Pusić s ove strane granice. 

Možda je najilustrativniji primjer licemjerstva i prijetvornosti grad Mostar, gdje su Hrvati još jednom izigrani nakon 2020. potpisanog sporazuma iz kojega je proveden samo onaj dio  koji se odnosi na gradske izbore, dok se preko onoga koji se odnosi na Federaciju prešlo kao mokrom krpom preko krede. I dok su bošnjačke stranke inzistirale na etničkom principu formiranja izbornih jedinica za Grad, za državu taj princip nikako ne dolazi u obzir. 

Čuvari države 

Cijela priča oko ove države slabih perspektiva svodi su ne sukob unitarnog i federalnog načela. S jedne strane, unitaristi se uvijek predstavljaju kao borci za državu, za njezino jedinstvo i integritet, dok se federaliste predstavlja kao secesioniste. Tako je bilo nekoć u Jugoslaviji, tako je danas u BiH. Stvarnost, međutim, ima svoju logiku, a povijest je više nego poučna. Oni koji se na jeziku najviše zalažu za  tobožnje jedinstvo (po svom modelu) u stvari su najefikasniji razarači tok jedinstva. Jer, teško je živjeti u državi koja ne priznaje, čak ni na razini pojmova, načela legitimnosti, konstitutivnosti, ravnopravnosti, u konačnici ni postojanje pa ni ime. 

Prigovaraju Izetbegović, Komšić i ekipa Čoviću to što je sklopio savez s Dodikom, a ne primjećuju kako su ga oni utjerali u taj savez, odričući Hrvatima sva politička prava, što graniči s iživljavanjem nad slabijim. Želeći nametnuti Hrvatima člana Predsjedništva i svoje članove Doma naroda (a već je i zaboravljeno kako su uz pomoć međunarodnih predstavnika dokinuti paritetni sastav Vlade i konsenzus te kako su prenesene mnoge nadležnosti županija na federalnu razinu)  bošnjačka politika naprosto želi uspostaviti hegemoniju nad polovicom BiH, inspirirana vjerskim fanatizmom i otomanskom baštinom, u kojoj bi i nadalje trebao vrijediti odnos begova i raje. Pokušavajući obmanuti druge, bošnjačke političke strukture ( a među raznim strankama te provenijencije nema bitne razlike)  u biti obmanjuju same sebe, silom gurajući do besvijesti jedan nemogući politički koncept i proizvodeći upravo ono protiv čega se tobože bore.  Put u Europsku uniju, put očuvanja BiH je savez Hrvata i Bošnjaka i međusobno uvažavanje, a ne sukob i isključivost, ako je nekome do BiH doista stalo.  Što se Hrvata tiče, oni su očito, u nemogućnosti bilo kakvog dogovora, stjerani u tjesnac i pred jednostranom odlukom o vlastitom putu, ma koliko to bilo teško. Sada je sve na početku. U Daytonu je formulom tri naroda - dva entiteta prsluk krivo zakopčan, kako bi rekao Vladko Maček,  pa bi ga sada trebalo raskopčati i ispočetka uredno zakopčati. 

Dnevnik.ba

02. listopad 2022 05:01