Još prije tri godine Adi nam je počeo govoriti o tomu kako ga zanima triatlon, kako je to silno uzbudljiv i zanimljiv sport i kako bi se volio okušati u Ironman natjecanju. Ispočetka smo ga Sanel Orman i ja malo ismijavali u klasičnom „našem“ smislu: što ti to prijatelju treba, bolje radi nešto korisno kad već imaš energije itd. No, vrlo brzo uvidjeli da to nije neka isprazna priča i kako Adi uistinu želi pokušati svoje snove pretvoriti u realnost. Vrlo brzo smo ga počeli snažno podržavati u njegovu naumu.
U zadnje tri godine naša WhatsUp grupa je preplavljena izvještajima s njegovih treninga; te trčao 30 kilometara, te vozio bicikl 150 te „preplivao Jadransko more“…
Sve je vodilo ka prije nekoliko dana održanom natjecanju na kojem je ostvario sjajan rezultat. I što je najvažnije, sve je prošlo potpuno glatko. Dobro, skoro pa potpuno glatko.
Kao članovi „stručnog stožera“ Darija, Adijeva supruga, Sanel i ja „nacrtali“ smo se na obali frankfurtskog jezera Langener Waldsee u 4 sata ujutro. Adi je odmah otišao među natjecatelje, njih preko 3000, kako bi se pripremio za prvi dio natjecanja – plivanje.
Dok se on zagrijavao, nas troje smo pili kavu i razgovarali o tomu kako bismo za malo što na svijetu u ovo doba dana, u zoru, dok je još i prilično hladno, ušli u vodu. No, moru natjecatelja hladan zrak i još uvijek slabašno sunce ni najmanje nisu smetali.
Na startu utrke ogromno je uzbuđenje. Natjecatelji žele što prije krenuti, u publici svi gledaju gdje se nalazi „njihov netko“, navija se, voditelj nabrijava atmosferu i krenuli su!
Kad se kaže 3,8 km plivanja, to možda i ne zvuči strašno. Posebice jer nakon tog ide 180 km na biciklu pa trčanje maratona. U tim omjerima može se učiniti da je plivanje čak i lako i kratko. No, vjerujte da nije tako. Kad se vlastitim očima vidi na vodenoj površini ocrtanih 3,8 km to izgleda nevjerojatno dugo. Darija, Sanel i ja smo zaključili kako bismo teško to izveli i sa nekim šlaufom. Čak bi i na jet-skiju bilo zahtjevno, ako ništa drugo jer je bilo prohladno.
No, svega sat i nešto kasnije Adi izlazi iz jezera. Izgleda dobro, signalizira nam da je sve u redu i prelazi na bicikl. Nismo ga vidjeli sljedećih četiri – pet sati.
Za to vrijemo smo se s jezera preselili u središte Frankfurta. Grad je zatvoren zbog utrke. Organizacija je bila zaista na najvišoj mogućoj razini. Sve pod konac, tipično njemački.
Sate koje je proveo na biciklu mi smo iskoristili za šetnju Frankfurtom. Dok smo pili kave i piva, jeli wurstove, Adi je prolazio kalvariju. Kasnije će se pokazati kako mu je bicikl bio najzahtjevniji.
„Krećem na biciklu odmoran, svjež, adrenalin radi svoje i uopće ne osjećam nikakav zamor u nogama. Prvih 20-25 kilometara se ide jako brzo, prosjek je stalno između 38-42 km/h. Prolazimo kroz grad, staza gori, navijači te nose cijelo vrijeme. Ali malo kasnije izlazimo iz samog grada i onda počinje brežuljkasti dio gdje se smjenjuju usponi i spustovi, ima i ravne staze, ali većinom je to sve gore-dolje“, objašnjava Adi.
Ipak, na uzbrdicama se dobro osjećao, noge slušaju i jako brzo se oporavljaju poslije dugih uspona.
„To je bilo zbog teških treninga koje sam radio jer sam gotovo svaki trening vozio po brdima“, rekao je.
I taman kad je pomislio "pa nije ovo bilo nešto posebno" i da sve ide kako treba i lako, počeli su naleti vjetra u prsa.
„Nekih 25 km do Frankfurta bio je pravi pakao, potrošnja je bila ogromna. Na nekim velikim nizbrdicama nisam mogao voziti brže od 30 km/h. Ipak, nekako sam se dovukao do Frankfurta. A onda opet grad i euforija. Tu sam malo došao sebi. Razmišljao sam o tomu kako imam još 60 km te da ću preživjeti ponovno tih 30ak vjetrovitih kilometara. Tako je i bilo. Posljednjih 30ak km bilo je čista borba. No, ni u jednom trenutku me nije uhvatila malodušnost ili razmišljanje o odustajanju iako sam vidio dosta ljudi koji su tu odustajali“.
Njegov „stručni stožer“ u tim trenutcima nije znao ništa o mukama kroz koje Adi prolazi. Budući da smo na aplikaciji vidjeli kako se uredno kreće, nismo bili čak ni zabrinuti jer je sve dobro dok se kreće.
„Kraj vožnje na nekom 175 kilometru, pogled na Frankfurt, emocije su proradile, oči se zarosile, iako sam znao da me tek čeka ono najgore – maraton“.
„Stručni stožer“ se smjestio na izlasku s tranzicije s bicikla na maraton. Natjecatelji se presvuku u jednom od onih šatora koji se kod nas koristi kad se organiziraju obiteljske svečanosti ili seoske zabave.
Darija i Sanel su ga čekali malo dalje od šatora, uz stazu, a ja sam doslovno buljio u šator i čekao kad će se pojaviti. Iako je Sanel, koji ga je pratio na aplikaciji, rekao da dolazi svaki čas, čekanje se oduljilo toliko da sam izgorio po licu. No, mala je to cijena – svi moramo dati svoj doprinos i ja sam svoj dio stoički podnio.
Ujedno, na ovoj tranziciji je nervoza bila najveća. Naime, satima ga nismo vidjeli, niti smo znali u kakvom je stanju. Zato smo svi osjetili ogromno olakšanje kad nam je signalizirao da se dobro osjeća. I još važnije, laknulo nam je kad smo vidjeli da zapravo uopće ne izgleda izmučeno.
Slijede mu četiri kruga od oko 11 kilometara trčanja uz obale Maine.
Nakon prvog kruga već smo se svi prilično relaksirali jer smo vidjeli da izgleda dobro, da je veseo i nasmijan te lagano čak i podiže tempo.
„Sami početak trčanja osjećaj je bio odličan i već nakon prvog kilometra noge kao da su zaboravile da su vozile 182 kilometara i skoro 1700 metara vertikalnog uspona (tu se vraćam na treninge trčanja po brdima koji su imali ogroman utjecaj na ovaj maraton) prvih 4-5 km trčim tempom 4:50-5 min/km. Mislio sam da mi je sat ‘pobudalio od umora‘ jer mi je taj tempo bio prelagan. Cijelo vrijeme sam čekao da pođem ‘padati‘. Tu si me kume pitao ‘kakav sam?‘ Odgovorio sam ti da sam u tip-top stanju i takav sam završio i treći krug. Tad nisam mogao vjerovati s kakvom lakoćom sam trčao. Znam da me čeka još samo jedan krug i već me bila počela hvatati euforija. Cilj kojem težim već tri godine bio mi je nadohvat ruke. Ali još se puno toga krivog moglo dogoditi, zato nisam popuštao fokus i koncentraciju“, kasnije nam je opisivao kroz što je prolazio.
U međuvremenu na obalama Maine formirala se prava mala kolonija Adijevih navijača. Frankfurt je poznat kao grad u kojem živi ogroman broj Livnjaka. Adijevi prijatelji i rodbina već nestrpljivo čekaju kad će proći pored nas, raspravljamo kojim tempom "jede kilometre" i kad bi mogao se pojaviti u ciljnoj ravnini. Tu su sad već i Adijevi sinovi Andi i Jona, njegov otac Ahmet, prijatelji s posla, rodbina…
Sanel, koji je inače nogometni trener u Troglavu iz Livna (upravo stječe UEFA-inu A trenersku licencu) viče Adiju nešto o tempu, o minutama i kilometrima. Meni je najvažnije što „vizualnom inspekcijom“ utvrđujem da mi je kum u sjajnom fizičkom stanju. Vrijeme je za osvježenje i da se lagano preselimo na tribine u ciljnoj ravnini.
Na tribine se nakrcala ozbiljna navijačka skupina od nas možda i 20ak. Usporedbe radi, druge natjecatelje dočekuje netko ili nitko. A mi navijamo, bodrimo i druge natjecatelje unatoč žarkom suncu.
„Čim sam kročio na crveni tepih ka finišu, emocije su me pregazile, plakao sam i gazio! Srećom imao sam naočale pa se nije tako primijetilo. Vidim cilj, moju obitelj, prijatelje, sve ono što sam sanjao sve ove godine, sve je tu ...Srce mi je htjelo iskočiti iz prsa. Ante Teklić mi je tu dao zastavu moga Livna s kojom sam prošao ciljnu crtu. San se ostvario, dokazao sam da ono što iskreno želiš i uz žrtvu koju to donosi ništa, ali ništa nije nemoguće“.
Prelaskom ciljne crte Adi se izgubio među drugim natjecateljima s kojima su medicinske službe imale pune ruke posla. Nekima se krv doslovno cijedila iz nožnih prstiju na mjestima gdje su trebali biti nokti, drugima su zavojem omotavali pete, treće su nosili na nosilima a četvrte omotavali onim specijalnim prekrivačima što izgledaju kao alu-folija. Infuzije su kapale na sve strane.
A Adi? Čovjek se lagano otišao istuširati, nije bio nakon svega ni gladan ni žedan! Odjednom se pojavio među nama, lagana koraka kao i uvijek. Nije imao čak ni najmanje zadebljanje kože na nogama.
„Osjećam se kao da sam malo jači trening odradio“, prvo je što je nakon svega rekao.
Otišli smo u obližnji lokal svi skupa popiti po pivo i potom lagano doma na odmor.
Kad smo se vratili doma kod Adija i Darije u Fuldu, bili smo svi totalno istrošeni. Htjeli smo nešto kao slaviti, ali Sanel i ja nismo imali snage. Ironman nas je do kraja izmorio. Slavlje smo ostavili za sutradan.
Uz sve ovo valja napomenuti i kako je prehrana jako važna da se izdrži Ironman. Ako se dehidrira ili ogladni – gotovo je, ne može se nadoknaditi – slijedi odustajanje.
Dan kasnije o svemu ovom razglabamo na slavlju u restoranu NTG u Frankfurtu. Vlasnici su dvojica Livnjaka, iz Prologa, Ivo Knez i Ivica Mandić. Inače, mladost smo zajedno proveli trenirajući nogomet u Troglavu.
„Svi imamo mišiće iste kao i Adi. Svi bismo isto mogli završiti Ironmana da je do mišića, ali nije. Do glave je, a mi nemamo takvu glavu“, rekao je Ivo Knez umjesto zaključka.
I bio je potpuno u pravu.
Naposljetku, za uspjeh u Ironmanu je potrebno isto što i za uspjeh u bilo čemu drugom: fokus, trening, prehrana, podrška obitelji i prijatelja te malo sreće. Uspjeh može doći i bez toga, samo dosta teže.
Dnevnik.ba