Hajduk nije prvak od davne 2005, a nije igrao u grupi nekog europskog natjecanja od 2010. godine. Nakon petog mjesta prije dvije godine, pa četvrtog lani, ove je godine uloženo iznimno puno novca i Splićani vjerojatno imaju drugu najskuplju momčad lige iza Dinama, skuplju i od one Osijeka, piše Direktno.
Euforija je brzo ugašena
Nakon dolazaka Livaje, Kalinića, Mlakara, Krovinovića, Lovrencsicsa te ostanka svih ostalih bitnih igrača, izuzev Caktaša, euforija je preplavila navijače. Krenule su priče o naslovu prvaka, iako su već i pripremne utakmice sugerirale da postoji "krater" u obrani. Često smo u posljednjih 10-15 godina viđali sličnu neutemeljenu euforiju i uvijek sve isto završi.
Ove je godine nada umrla već na prvoj euro prepreci, stanovitom Tobolu za kojeg su čuli samo pasionirani ljubitelji kazahstanskog nogometa. Nije da je Hajduku ovakvo ispadanje strano, već je samo jedno u nizu epskih podbačaja u novijoj povijesti.
Duga je povijest europskih debakla
Hajduk je 2004. uspio ispasti od poluamaterskog irskog Shelbournea. Godinu iza toga doživio je najveći europski potop u povijesti, 8:0 ukupno protiv mađarskog Debrecena. 2010. kobna je bila slovačka Žilina, iako je tadašnje vodstvo kluba preuranjeno slavilo kad su ih izvukli.
Nakon toga uslijedila je stanovita Dila Gori, a prije dvije godine i Gzira United, u još jednoj nevjerojatnoj katastrofi splitskog prvoligaša. Gzira je naravno nenadmašna među svim ispadanjima, jer se radi o amaterima, ali niti ispadanje od Tobola nije daleko od toga. Ispadanja od Slovana iz Libereca, Maccabija, Evertona ili Galatasaraya mogu se tolerirati, ali Hajduk prečesto ispada od zaista skromnih momčadi.
Kada se na to nadoveže loš start u ovogodišnje prvenstvo i već pet bodova zaostatka za Osijekom, jasno je da su dani trenera Gustafssona odbrojani. Iako je tek došao, švedski stručnjak je, po mom sudu, već bivši i samo je pitanje vremena kad će otići.
Vodstvo kluba nema puno opcija
Što se može učiniti? S igračke strane malo toga. Hajduk ne može dovesti skupe igrače da bi se pojačao, jer je i ovako rastegnut financijski. Predsjednik Jakobušić raskinuo je sve veze s Caktašem, a on mu je jamčio hrpu golova i asistencija. Doveden je Filip Krovinović na to mjesto, a on za sada nije pokazao ništa. Livaja se pokazao kao pojačanje, ali ne može on sam. Lovre Kalinić je izravni krivac za ispadanje iz Europe i on se pokazao kao potpuni promašaj. Nije to neko iznenađenje, jer sam osobno znao da je kikser i prije povratka u klub, ali očito je to "promaklo" Upravi, a navijačima je bila dovoljna priča kako se on "odrekao milijuna da igra u Hajduku". Mađar Lovrencsics je solidan, ali ništa specijalno, a Slovenac Mlakar je zasad slab, izuzev dva gola Lokomotivi.
Hajduku slijedi borba za treće mjesto
Po kvaliteti kadra Hajduk je nekoliko razina ispod Dinama, otprilike al pari s Osijekom i čak malo jači na papiru od Rijeke, ali tu postoje razlike. Osijek ima ozbiljnog trenera i posloženu igru, a Hajduk nema niti jedno. Osijek ima gazdu kluba i jasno upravljanje, a Hajduk svako malo ima neke promjene. Sve se to dobro vidi na terenu, jer je Osijek ekipa s jasnim mehanizmima u igri, a Hajduk nije.
Što se Rijeke tiče, smatram da je ona otprilike u rangu Splićana i da će se između ta dva kluba voditi bitka za treće mjesto. Za Hajduk, klub koji je nekad davno bio kandidat za prvaka to sigurno nije dovoljno, ali je realnost. Na kraju hajdučkog tunela zasad se ne vidi svjetlo, a svaka sezona izgleda kao dan Billa Murrayja u filmu "Beskrajni dan".
Dnevnik.ba