Malo tko se od ljudi ili slučajnih prolaznika neće ovih dana zateći u Dubrovniku za vrijeme feste sv. Vlahe – zaštitnika grada Dubrovnika. Sv. Blaž (ili Vlaho) kršćanski je mučenik s početka 4. stoljeća koji je skončao život mučenički za vrijeme surovih Dioklecijanovih progona na Istoku.
Latinski antipod za današnjeg sveca je Blasius a slavenizirano ime Vlaho nastao je od grčke riječi Vlasios. Prilagodbom rimskih i grčkih toponima i vlastitih imena od grčkih nastavaka ios gdje se zamjenjuje s zadnjim slovom o dobili smo današnji naziv sveca sv. Vlaho. Valja napomenuti da se podrijetlo imena ne smije povezati s nazivom Vlasi koji se koristi za obilježavanje jednog dijela balkanske populacije.
Legenda o spašavanju grada Dubrovnika tim je još više zanimljivija i napetija i dobiva dodatni draž . Mlečani su se prema staroj legendi došuljali do Gruža i pod Lokrumom čekali pogodan trenutak na desant na grad Dubrovnik i to pod izlikom redovite opskrbe hrane. Sve bi to bilo uspjelo da nije bilo očitovanja sv. Vlahe – zaštitnika Dubrovnika.
Prema legendi i kazivanju starih Dubrovčana sveti Vlaho je se javio svećeniku Stojku dok je ovaj potonji molio u crkvi sv. Stjepana po noći i naložio mu da obavijesti dubrovački Senat o surovoj i podmukloj namjeri Mlečana. Kad su to doznali Dubrovčani pripremali su se za protuudar a Dubrovnik je spašen od sigurne odmazde koja je slijedila od strane Venecije i Mlečana.
Sv. Vlaho zaziva se kod grlobolje, bolova u sinusima a spada u red četrnaest najvećih kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji poginulih i mučenih za vrijeme rimskih careva Decija i Dioklecijana. U ikonografskom prikazu na slikama i kipovima obično nosi mitru (biskupsku kapu) dok u ruci drži maketu grada. Rodio je se polovicom 3. stoljeća u Sebasti, Maloj Aziji . Danas je taj grad zapravo u Turskoj, današnjem Sivasu. Kada je Dioklecijan u ono vrijeme dok je živio sv. Vlaho proglasio opći progon kršćana današnji svetac je već bio u poodmakloj starosnoj dobi. Taj je se progon u svoj žestini i okrutnosti nastavio širiti Istokom a sebatski biskup Vlaho skrivao je se po planinama Kapadocije.
Za svoje boravište odabrao je malenu špilju iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim kršćanima. Bog mu je udijelio takvu moć da su mu i divlje zvijeri postajali suputnici i prijatelji te su mu se u svemu pokoravali. Zvijeri su mu donosili hranu a on bi ih blagoslovom liječio od raznoraznih bolesti. Zloglasni Agrikolaus bio je rimski upravitelj u Sebasti. Izmišljao je najokrutnije muke na tadašnjim kršćanima. Jednog je dana vojnicima naredio da ulove što više divljih zvijeri koje će upotrijebiti protiv kršćana. Nakon dugog traženja zastali su kod špilje sv. Vlaha i vidjeli da sve zvijeri idu njemu na blagoslov i okrjepu. Sveti Vlaho mirno je dočekao vojnike a vijest o svecu brzo je se proširila cijelom Kapadocijom. Agrikolaus je zapovjedio vojnicima da ulove starca sv. Vlahu i dovedu ga na mučilište. Putem do mučilišta sv. Vlaho je pripovijedao narodu a mnoštvo ga je s ushićenjem pratilo . Na tom putu došla mu je uplakana majka s djetetom u naručju. Kroz suze je prepričala kako joj je djetetu u grlu zapela riblja kost i molila ga je da ga spasi. Sv. Vlaho spustio je ruku na grlo djeteta te zamolio Boga da se kost izlomi a da se dječaku vrati zdravlje. Dijete je ozdravilo a majka je se zahvalila sv. Vlahi. Agrikolaus je sv. Vlahu stavio na mučenje, čeličnim čipkama mu je derao kožu a ni to nije shrvalo današnjeg sveca. Zatim je naredio vojnicima da ga zavežu za uže i za golemi kamen bace na dno rijeke. Ni to nije uspjelo vojnicima niti Agrikolausu već je današnji svetac lebdio nad rijekom a uže je se u potpunosti raspalo. Najposlije su odlučili odrubiti mu glavu i to je dogodilo na današnji dan 316. godine.
Štovanje sv. Vlahe opstalo je i ostalo za vrijeme burnih vremena dubrovačke povijesti, a svetac je postao poznat širom Zapada i Istoka. Kao dragocjena relikvija svečeva glava došla je 972. godine u Dubrovnik, a njemu u čast podignuta je današnja crkva sv. Vlahe. Sv. Vlaho primjer je istinske vjere koja unatoč surovim progonima biva nagrađena vječnim životom i nadom u bolje sutra. Kako reče sv. Toma Akvinski : ,,Svetost ne znači puno znati ili puno razmatrati; velika tajna svetosti znači puno ljubiti.‘‘
Dnevnik.ba