Express.hr je sažeo i objavio najvažnije zaključke analize.
Pandemija COVID-19 uzrokovala je globalnu zdravstvenu krizu i pri tom pokrenula i onu ekonomsku.
- Pune razmjere zdravstvene komponente katastrofe ovog jedinstvenog događaja, htjeli mi to ili ne, promatrat ćemo iz prvih redova u sljedećih nekoliko tjedana. Tamo negdje u prosincu, siječnju, počeli smo dobivati prve informacije o nepoznatoj bolesti, malo „jačoj“ gripi koja je na svoj put totalne svjetske dominacije, kao i mnoge druge gripe prije nje, krenula iz Kine. Kad sam prije dva mjeseca bio u Washingtonu, po hodnicima i uz večernje pivo već se ozbiljno razmatralo koji su efekti COVID-a i do koje će mjere on zahvatiti zapadni svijet, a koji tjedan kasnije žarište epidemije eksplodiralo je u našem neposrednom susjedstvu, zahvaćajući ulice gradova kojima smo i sami donedavno šetali.
Neki kažu kako je COVID-19 fenomen koji se događa jednom u generaciji, no čak ni Joža Manolić, koji je rođen krajem pandemije španjolske gripe, ne može ponuditi slično iskustvo. Slobodno možemo reći kako je riječ o katastrofi koja se događa jednom u stotinu godina, a dok sve bude gotovo, vjerojatno će civilizacija koju poznajemo trajno izgledati bitno drukčije. Sam COVID-19 vrlo je jednostavan virus i sastoji se od samo četiri proteina i komadića RNK; ukupni genetski kod cijelog virusa je veličine 8 kb, otprilike kao i dužina ovog teksta. Taj jednostavni virus ulazi u naš organizam kroz usta, oči ili nos i napada gornje dišne putove, od nosa pa negdje do glasnica, dok se ponekad spušta skroz do pluća. Naš organizam u pokušaju obrane često zna pretjerati u reakciji i počne napadati pluća, a infekcija u osobito teškim slučajevima uzrokuje totalno zatajenje respiratornog sustava. Sam virus širi se kroz kapljice nastale disanjem, kihanjem i kašljanjem, a na raznim površinama može preživjeti od nekoliko sati do nekoliko dana. Molekule sapuna uspješno ga i lako razaraju, pa ako ste ga i dotaknuli rukama, pranje ruku može spriječiti širenje. Jedna zaražena osoba zarazit će između 1,6 i 2,4 druge osobe, a virus, čini se, neproporcionalno snažno napada muškarce.
S obzirom na opću ograničenost testiranja smatra se kako je osobito opasan za starije osobe, no ako promatramo rezultate iz Južne Koreje, koja je imala vrlo širok opseg testiranja, sasvim je jasno kako su upravo mladi najveći raznositelji virusa. COVID-19 uvelike je smrtonosniji i zarazniji od obične gripe, ali i dalje bitno manje od SARS-a, s kojim smo se bavili i čiju smo pandemiju izbjegli prije malo više od 15 godina, a s kojim COVID-19 dijeli solidni dio genetskog materijala i, ako nisu braća, sigurno su bratići. Ako promatramo smrtnost od COVID-19, sasvim je jasno kako on napada starije osobe, što je bolno vidljivo u Italiji, gdje je struktura populacije bitno starija, pa nije ni čudo što je Italija prije nekoliko dana pretekla neusporedivo mnogoljudniju Kinu u broju preminulih.
To je, naravno, samo dio kalkulacije smrti, jer iako Kina ima 20 puta više stanovnika, razlike u kulturi pokazuju kako je broj dnevnih kontakata mlađih generacija sa starijima u Italiji od dva do tri puta češći od onoga u Kini. Temeljni problem liječenja u doba pandemije je ogromni pritisak na zdravstveni sustav, koji je jednostavno ograničen svojim kapacitetima, koji se mjere u broju liječnika i medicinskih sestara, kreveta, a u ovom konkretnom slučaju i u broju respiratora za one ozbiljno bolesne koji trebaju pomoć u disanju. Povrh svega, budući da su bolnice mjesta na kojima je iznadprosječno mnogo bolesnih i zaraznih pacijenata, za očekivati je kako će se infekcije brzo raširiti među medicinskim osobljem. I dok krevet, sobu ili hodnik možemo efikasno i brzo dezinficirati i vratiti u prvobitnu funkciju, oboljelog liječnika ili medicinsku sestru teško da možemo nadomjestiti u preopterećenom sustavu. Ograničeni kapaciteti nužno dovode do trijaže bolesnih prema težini oboljenja, a u konačnici, zbog nedostatka temeljnih resursa opada kvaliteta liječenja, pa, nažalost, stradavaju i oni koji bi u nekim normalnijim vremenima bili izliječeni.
Konsenzus struke je zbog toga „izravnavanje krivulje“, pokušaj da se strelovito i eksponencijalno širenje epidemije maksimalno uspori. U prijevodu, to su sve ove mjere kojima smo podvrgnuti proteklih nekoliko tjedana i koje smo nespretno nazvali „socijalno distanciranje“, a uključuju opće zabrane javnih okupljanja, obvezu kretanja s minimalnim razmakom među osobama i ograničavanje kretanja u prostoru kako bismo spriječili da zaražene osobe iz jednog područja infekciju prošire na druge. Drugi smjer „izravnavanja“ je širenje kapaciteta. Realno je očekivati kako će se sve više objekata privremeno prenamijeniti za tretiranje bolesnika zaraženih korona virusom, od studentskih domova, preko vojarni, do hotela.
Kako je Hrvatska relativno rano krenula u rigorozne mjere sprečavanja širenja epidemije, a istodobno relativno kasno bila zahvaćena širenjem pandemije - u ovom času prilično dobro stojimo, a naši epidemiolozi zasad uspijevaju izbjeći nekontroliranu transmisiju virusa. Izravnavanje krivulje ima i svojih mana jer je teže postići „imunitet krda“ (a zasad ni ne znamo sa sigurnošću hoće li se osoba koja je jednom preboljela COVID-19 ponovno razboljeti ili razviti trajni imunitet), pa uz manje kratkoročne žrtve izlažemo se većim rizicima u srednjem roku, o čemu se tek posljednjih nekoliko dana počelo govoriti. To, ukratko, znači kako je za vjerovati da će ovo suzbijanje pandemije gotovo pa izvjesno dovesti do još jednog vala epidemije koji će uslijediti nekoliko mjeseci nakon dovršetka ovog vala – što je situacija koja se već dogodila sa španjolskom gripom prije stotinu godina. U našim okolnostima to bi značilo da se drugi val može očekivati krajem ljeta, tj. početkom jeseni. Radikalne promjene u našem ponašanju pokrenule su i novu ekonomsku krizu, putovanja su efektivno zabranjena i, kao posljedica toga, turizam više ne postoji. Sve djelatnosti koje su naslonjene na industriju putovanja, turizam, ali i ugostiteljstvo, u ovom času trpe ogromne gubitke. Neki od najvećih generatora gospodarskog rasta, poput proizvođača automobila, prijavljuju pad prodaje u vrlo, vrlo visokim dvoznamenkastim postocima, pa je proizvodnja gotovo u cijelosti zaustavljena na zapadnoj hemisferi. I dok se može očekivati da će prodaja pojedinih kategorija proizvoda relativno brzo dosegnuti prethodne razine – poput, recimo, potrošačke elektronike (računala, mobilnih telefona), za autoindustriju, koja je jedan od najvećih svjetskih poslodavaca, situacija nije nimalo bajna.
Sve ovo znači da nisu ni sva zanimanja podjednako pogođena, pa tako možemo očekivati da će oni koji svoj posao mogu raditi od kuće vjerojatno bolje proći od onih koji to ne mogu, a neki sektori će na dulji rok biti osuđeni na rad od kuće, poput školovanja i svih drugih vrsta obrazovanja. COVID-19 i ekonomska kriza neproporcionalno će pogoditi i obrte, mikro i malene tvrtke, koje nemaju financijske snage oduprijeti se dugotrajnim padovima prihoda, što će nužno dovesti do smanjenja plaća i zatvaranja radnih mjesta u do sada neviđenim razmjerima; a to će imati kaskadni efekt na cijele sektore, poput najma ili kreditiranja kupnje stanova te opći pad potrošnje i daljnje valove zatvaranja tvrtki. Recesija uzrokovana pandemijom ima sve predispozicije da se pretvori u dugotrajnu spiralu ekonomske depresije. Mjere izolacije imaju neosporno pozitivne efekte na zdravstvenu komponentu ove krize, ali jednako tako vrlo mjerljivo negativne efekte na ekonomiju. Očekivani pad ekonomije bez kvalitetnih ekonomskih mjera, koje još nismo vidjeli (neovisno o tome što vam kažu naši političari), teško može biti manji od 15 posto. Usporedbe radi, recesija od 2007. do 2009. godine umanjila je BDP razvijenih zemalja za oko 5 posto i one do danas nisu nadoknadile taj gubitak. Ekonomske mjere za borbu protiv recesije i depresije moraju biti brze i masivne, otprilike na razini očekivanih gubitaka ekonomije. Više nismo u mogućnosti spriječiti ekonomsku katastrofu prvog vala pandemije, u čijem se središtu nalazimo, ali imamo još dovoljno vremena da se pripremimo za drugi val pandemije, koji je izvjestan i koji će se dogoditi krajem godine – to znači s jedne strane pripremiti i opremiti zdravstveni sustav, ali i očvrsnuti ekonomiju, a posebice male i mikropoduzetnike kako bi mogli preživjeti sve ono što nam slijedi. Ovo je zdravstveni i ekonomski maraton, a ne sprint, i tako se moramo početi ponašati, prenosi Express.hr.
(Ovaj tekst nastao je kao sažetak studije „Ekonomija pandemije: slučaj COVID-19“, a koju su napisali Paolo Surico i Andrea Galeotti, profesori ekonomije na Londonskoj poslovnoj školi te Wheelerovu institutu za poslovanje i razvoj.)
Dnevnik.ba