Negdje gore, daleko od gradova, skriveni na okrajku Hercegovine, ponad Neretve, podno Visočice, Bjelimići su. U kolijevci od šume, po zelenoj se postelji na suncu baškare zaseoci Odžaci, Ježeprosina, Luka. Jedan do drugoga, držeći se bistrom Rijekom, uživaju u jutru uz cvrkut ptica i zvonjavu stada iz daljine. Žive, neki svoj, spokojan život.
Kroz usku dolinu, imena baš kolijevke, po cesti se od njih tromo kreću stada goveda i ovaca. Pastir koji ih prati kao da oklijeva požuriti ih iz hlada duboke šume. Nekoliko kilometara dalje planina je šumi zabranila prolaz. Poput noža ju je odsjekla i na njeno mjesto postavila bezbrojne vrhove prekrivene travom. Baš na mjestu reza, na vrhu brijega u sredini Kolijevke, nekropola je stećaka (biliga) Police.
Mlađahni Vandali prolaze, stari majstori ostaju
Ako su naši preci tražili mirno mjesto za spokoj, našli su ga tu. Ako su tražili mjesto s pogledom, našli su ga tu. Ako su tražili mjesto kojemu će im nasljednici hoditi, našli su ga na starom putu iz Hercegovine u Bosnu.
Desetak kamenih spomenika, brižno klesanih rukama davnih majstora, vidjivi su s brojnih okolnih vrhova. Vide se dok im se penjete, vide kad se osvrnete prema dolini. Među njima i dvometarski križ s natpisom, ogromni kameni pločnjaci, sljemenjaci. Neki su bogato ukrašeni, neki nisu. Jel‘ majstorima ponestalo vremena il‘ nasljedicima novca?
Sve više sam razumio profesorovu znatiželju dokumentiranja stećaka po Visočici. "Idemo u Ježeprosinu ima tamo jedan stećak...", "Kad ćemo na Police ima tamo jedan stećak...".
Istovremeno, nisam razumio neke nove, svježe, "zapise" na stećcima. Nisam siguran koliko su preci računali na naše nam nove naraštaje, bez poštovanja i pameti, koji će svoje žudnje ispisati po stoljetnim spomenicima, "hrabro" krijući svoje i još "hrabrije" spominjući "njeno ime". Srećom, djela majstora će ostati, a netko će već spomen vandala izbrisati.
Nova nekropola, stari pljačkaši
Od Polica je valjalo pješke. Starom planinarskom stazom, malo livadama, malo kamenitom stranom, s ruksakom na leđima i štapom u ruci. Kao da smo tražili čobanice što su dozivanjem nadglasavale buku zvona svojih stada. Na vrhu brda ukazala se duga dolina između najvećih vrhova Visočice. Bezobrazno zelena naspram bijelih kamenitih vrhova. U vrtači spod nas čula su se zvona. Nisu bile čobanice niti njihove ovce. Bili su to konji bez pastira. U sred doline, na južnoj strani padine šepurila se još jedna nekropola.
Pod Ljeljenom slične kamene gromade, sličnih obrisa, sličnim rukama rađene. Na slično su mirnom i dominantnom mjestu, slični ih i zvuci za ljeta zabavljaju. Ptice, povjetarac i zvuci stada u daljini. Toliko naše i toliko drugačije od ostalih kultura.
U kamenu isklesana kola, vijenci, križevi,... Na preteškoj ploči isklesan motiv majke i djeteta. Drže se za ruke. Nad Ljeljenom i Džamijom, bijelim vrhovima Visočice, skupljaju se oblaci, a vjetar odmiče glasanje čobanica u daljini. I ovdje su preci brižno odabrali mjesto počinka. Čime su plaćali majstore što napraviše djela u kamenu, čime su vadili i još više, čime dovlačili ogromne kamene blokove?
Pod Ljeljenom nema svježih natpisa. Možda su mlađahni vandali isuviše lijeni za hoda po planini. Al iskopine uz preteške kamene blokove odaju kopanja u potrazi za blagom pokojnika. Neki stariji pljačkaši.
Što je, uopće, bilo njihovo bogatstvo?
Vraćajući se u dolinu Kolijevku, napuštajući pogled na jednu kad pogled dohvati drugu nekropolu, po mislima se zaigra pitanje koliko li su bogati bili naši preci? I materijalno i duhovno. Ostaviše nam spomene na sebe i svoju kulturu na stotinama mjesta. Spomene koji traju stoljećima. Šesto stoljeće već. Spomene po brižno odabranim mjestima, po mjestima "na vrh čela" s kojih bdiju nad prolaznicima.
Njihovi su naraštaji bili bogatiji od naših. Što god to značilo.