Article_Top_970x250

Što to „ne valja“ u Josipinoj izvedbi Lijepe naše?

osvrt

Što to „ne valja“ u Josipinoj izvedbi Lijepe naše?

velj 19, 2020

Piše: Josip Zelenika

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(Foto: Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL)

Općepoznata doskočica o Hrvatima kao naciji s četiri milijuna stanovnika i isto toliko nogometnih izbornika, jučer je, u najmanju ruku, izgledala smiješno, naspram spoznaje o broju glazbenih kritičara, kojih je, pokazalo se, i više negoli nogometnih izbornika.

Nogomet je, prvenstveno, muški sport, pa su onda očekivano najglasniji „izbornici“ upravo muškarci, dok tek poneka hrabrija žena hoće izletjeti s time kako je trebalo taktiku postaviti tako i tako, ili barem prokomentirati frizuru određenoga igrača i baš nju okriviti za eventualni neuspjeh. Međutim, kad je riječ o pjevanju, e tu nema muško-ženske podjele, već se svi osjećaju pozvanima prokomentirati što je tko odjenuo, kako je otpjevao, gdje je pogriješio ili pojednostavljeno – zašto ne valja.

Žene su tu, rekao bih, u prednosti, no, ni muškarci mnogo ne zaostaju (zato rekoh kako je ovih više). Leži li uzrok našega glazbenoga „sveznanja“ u moru popularnih glazbenih emisija, od „The Voice“, preko „Zvijezda možeš biti ti“, „Nikad nije kasno“ i raznih Pinkovih zvijezda i sazviježđa, pa smo si umislili da smo ono što u tim emisijama govore članovi žirija i sami mogli zaključiti? Đavli ga znali, rekle bi starije, opet, žene.

„U Bosni ne pjevaj, u Srbiji ne pleši, u Makedoniji ne sviraj – smijat će ti se!

U glazbenim krugovima dobro je znana krilatica „U Bosni ne pjevaj, u Srbiji ne pleši, u Makedoniji ne sviraj – smijat će ti se! (ima i nekoliko sličnih varijacija). Ni u jednoj kombinaciji, s razlogom, nema Hrvatske i Hercegovine. Iako su Hrvati nadaleko poznati po svome bogatom višeglasnom glazbenom izričaju, veličanstvenom klapskom pjevanju, tamburaškim umijećima, dosjetljivom i jedinstvenom narodnom gangom i bećarcem, pa i tradicijom klasične glazbe, ako hoćete, varijacijama narodnih plesova svake vrste, da ih ne nabrajam, ali u navedenu krilaticu, kako vidimo, nisu dospjeli. Možda bi naša krilatica trebala glasiti „U Hrvatskoj ne pjevaj, ne pleši, ne sviraj i uopće ništa ne pokušavaj, jer, ne da će ti se smijati, a hoće i to, nego će te toliko ispljuvati da ćeš požaliti što si uopće išta pokušao“. A znamo kako se smije onaj tko se zadnji smije... Možda nije baš tako crno, ali daleko od toga da je ohrabrujuće i poticajno.

Uranile maškare

Kako god bilo, činjenica je da je jučerašnjom izvedbom hrvatske himne, svima poznata umjetnica, Josipa Lisac, podigla neviđenu prašinu i lavinu, uglavnom negativnih komentara na društvenim mrežama. Kažu „uranile maškare“, „načakarila se“, još „kmeči“, „zavija“, „krivi se“ i sl.  Kako god bilo, djelomično je ukrala show novome hrvatskom predsjedniku, Zoranu Milanoviću, ali i popunila medijski prostor koji je bio namijenjen gafovima poput nepoštivanja bontona mlađih Milanovića kod rukovanja s dotadašnjom predsjednicom, Kolindom Grabar-Kitarović (kada su odlučili ostati sjediti, iako je za poznavanje ovoga koda ponašanja dovoljan i osnovni kućni odgoj), zatim nizom gramatičkih pogrešaka u tiskanoj predsjedničkoj zakletvi, zbog kojih bi dobili umanjenu ocjenu iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi i sl.

Jedni su navalili s ružnim komentarima i grozotama na račun Josipe, Milanovića, SDP-a, komunjara, masona..., što je grozno samo po sebi. Drugi su, valjda „da nabiju guzici nivo“ što bi rekao Rambo Amadeus, branili Josipu (kao da joj treba njihova zaštita), kao „vi seljačine ne razumijete, slušajte vi cajke, to je umjetnost“ bla bla... Treći su sve zakuhali, pa zadovoljno trljaju rukama, a ja volim misliti da sam među onima četvrtima, koji nastoje ostati trijezni i neokaljani jeftinim i niskim pokušajima obezvrjeđivanja svega dobroga u ovome društvu.

Idemo vidjeti što to zapravo u ovoj izvedbi „ne valja“.

Josipa Lisac (70) je velika i nadaleko poznata i priznata umjetnica i pjevačica. Namjerno prvo kažem umjetnica, jer je njezina umjetnost puno šira od samoga pjevanja. Njezino odijevanje, gestikulacija i izražaj stvaraju jedinstven ambijent za glazbeni doživljaj njezinih pjesama, koje bi i bez toga bile vrhunske, ali ovako su više njezine, a samim time i posebne i neponovljive na neki način. Ona je majstorica lijepe glazbene komplikacije, istinska interpretatorica, sposobna svaku izvedbu nakititi novim i svježim vokalnim nakitima, sigurna i raskošna u svakome smislu, pojavnom, tehničkom  i emotivnom. Istovremeno ugodna i ugodno neugodna, svakom imalo uštimanom uhu.  Ništa drugo, zapravo, nije donijela ni jučerašnja izvedba hrvatske himne, kako u zvučnom, tako i u pojavnom smislu. Bilo bi iznenađujuće da se Josipa pojavila u tamnom sakou i hlačama i odradila to onako zanatski, kako bi možda i priličilo jednom događaju kakav je predsjednička inauguracija, ali to onda ne bi bila Josipa koju poznajemo, nepokolebljiva i bezobrazno dosljedna.

Zalutala na inauguraciju k'o Pilat u Evanđelje

Upravo „u tom grmu leži zec“, kako naši ljudi znaju reći. Pravo pitanje je zapravo, je li Josipina izvedba prikladna jednome ovakvom ozbiljnom, donekle i tradicijom, poviješću i simbolikom stvaranja Republike Hrvatske obilježenom događaju? S njezinom izvedbom je sve OK, neka ju slobodno stavi na svoj sljedeći album. Iako je njezina izvedba, po stilu i vizualnom dojmu, na dijametralnoj suprotnosti od općeprihvaćene i hvaljene izvedbe, tada trinaestogodišnje Mie Negovetić, na vojnom mimohodu 2015. godine, ona nije ništa manje vrijedna, ali ne mogu se oteti dojmu da je neprikladna. Hrvatska ima vrhunskih glazbenika u svakome žanru, ali, složit ćete se sa mnom, ne bi bilo prikladno kada bi na ovakvome događaju omogućili jednom Letu 3, TBF-u, Vojku Vrućini ili nekom pjevaču otočkih napjeva da izvede svoju verziju hrvatske himne (uvažavajući, ali ne uspoređujući njihovu umjetničku vrijednost).

Svatko od njih ima pravo na izražavanje i svi oni imaju svoje slušatelje. Međutim, smatram kako jedna, nimalo obična, pjesma, kao što je hrvatska himna, u jednome ovakvom, ozbiljnom trenutku, zaslužuje izvedbu na hrvatskome jeziku (a Josipina to nije), dosljednu autorovoj zamisli, razumljivu i dostojnu verziji pod kojom su ginuli najveći hrvatski sinovi i muževi dok se stvarala današnja Republika Hrvatska. A predsjedanje domovinom je ništa drugo nego služenje domovini, barem bi to trebalo biti. Po sličnom modelu kako bonton i zdrav razum propisuju stil odijevanja, a s druge strane ležernost modernog vremena u kojemu živimo odbija do kraja robovati formalnostima, poštujući opet tradiciju i ozbiljnost trenutka, pa, barem donekle, u skladu s tim smjernicama je valjda trebalo i voditi računa o tomu tko će i kako izvesti hrvatsku himnu. Nije to nevažno, kao što se i ispostavilo. Gotovo sve je bilo onako kako je i trebalo biti, uglađeno, uređeno, dostojno, odmjereno i pristojno, osim te Josipe koja se „načakarila“ i samo bila Josipa, kakvu valjda svi poznajemo, a, zapravo, zalutala na inauguraciju k'o Pilat u Evanđelje.

Aha, evo ga!

To je ono zrno mudrosti i takta koje oduvijek nedostaje hrvatskome narodu, kako bi postao onoliko razvijen i uspješan koliko može biti. Različitosti, na svakome području, bogatstvo su svake države, ali one imaju sebi prikladno mjesto i vrijeme. Bilo je u našoj povijesti i bit će još velikih ljudi i umjetnika. Josipa je, sigurno, jedna od onih koji će ostati upamćeni, i svi oni imaju svoje mjesto u prekrasnom mozaiku hrvatske umjetnosti. Međutim, netko uporno pokušava komadiće toga, potencijalno divnoga mozaika, razbacati u nepregled kaosa, ali samo kako bi stvorio dodatni kuršlus i zavadio hrvatski narod.

Šlag na kraju, al' kud ćeš na odrezak?!

Josipa nije pogriješila nigdje, ona je samo bila ono što jeste, i otpjevala je himnu na sebi svojstven način. Želim vjerovati da je i predsjednik Milanović imao najbolje namjere pozivajući jednu od najvećih na ovakav događaj, ujedno joj želeći ukazati  i čast. Nisu krivi ni ljudi, samo su opravdano razočarani i ljuti na sve i svakoga. Opržili se na juhu bezbroj puta, pa pušu u jogurt. Sve ovo neće umanjiti Josipinu vrijednost, a kamoli vrijednost hrvatske himne, ali hoće naštetiti ugledu i jedne i druge te podizati nepotrebne tenzije, jaz i nerazumijevanje među ljudima, što je očito nekima i bio cilj. Trebao je, valjda, netko iz predsjedničkog stožera, ako već nije znao on sam, znati da ne ide šlag na odrezak, iako jednako volimo i odrezak i šlag!

Dnevnik.ba