Neretva u Mostar prilazi zapadnim rubom Bijeloga Polja. Baš tu, na malom prostoru između obronaka Čabulje i rijeke Neretve smjestilo se Vojno.
Iako malo, selo je podijeljeno na dva dijela: Gornje i Donje Vojno. S kraja na kraj tri kilometra. Između njih je vrelo Studenac. Zdenac iz kojega Mostar danas pije vodu. Tu je i rijeka za koju mnogi i ne znaju - Ljubovija. Desna pritoka Neretve dostatno velika za dva „živuća“ mosta i staru ćupriju danas potpljenu jezerom HE Mostar.
Brojni biljezi vremena s biljezima što ih čovjek upisa u knjige, svjedoče kako su ljudi ovo pitomo mjesto naseljavali zasigurno još od Ilira: Ilirske gomile, stećci, stari mostovi... i dvije ogromne košćele. Mještani vjeruju kako su najstarije i najveće u Hercegovini.
Iako je bilo naseljeno, sve do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća Vojno je bilo malo slikovito selo. Dva do tri desetka kuća smještenim pod brdom brižno čuvajući usko plodno polje uz Neretvu. Nije bilo ni razloga ni potrebe za širenjem jer tu preko Neretve je znatno veće i putevima ispresjecano Bijelo Polje.
Vojno se naglo, nažalost na štetu ioako maloga plodnog polja, počelo aseljavati šesdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća,ponajviše ljudima koji su iz mjesta uzvodno Neretvom iseljeni zbog izgradnje hidroelektrana. Danas su velike njive i voćnjake zamjenila manja imanja u polju, što kuće što vikendice. Blizina grada, razvijena infrastruktura i mir uz Neretvu napravili su Vojno iznimno ugodnim mjestom za život.
Unatoč naglom naseljavanju Vojno nije izgubilo obrise maloga hercegovačkog sela. Neretva je od plahovite rijeke postala mirno jezero, ali i danas, nema obiteljske kuće niti vikendice bez voćnjaka, bez strešnji, bez smokvi, bez šipaka...
O Vojnu, iz kojega je o Veleži pisao fra Ivan Franjo Jukić u svome putopisu "Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu" 1840. Godine, pogledajte u kratkom putopisnom prilogu Naše TV.
Dnevnik.ba