Katkad je, barem prividno, tanka granica između genija i šarlatana. Obama tipovima ljudi svojstveno je da donose neočekivane odluke i povlače poteze koji kod drugih izazivaju čuđenje. Razlika je u tome što genij ostvari uspjeh, a šarlatan situaciju dodatno pogorša.
Dojučerašnji savjetnik predsjednika Hajduka za sportsku politiku na svom dolasku je bio pun lijepih riječi, ne razlikujući se po tome previše od drugih, a mnoge stvari koje je izrekao doista imaju smisla i piju vodu. Spominjao je tada plan i proces, neminovnost proteka vremena prije nego što sustavan rad počne polučivati rezultate, pričao kako uspjeha nema preko noći...
Siguran sam da ne bi dobio baš kolektivni palac dolje, usprkos rezultatskoj katastrofi, da nije bilo toliko eskapada s transferima i selekcijom igračkog kadra.
Ponekad je doista potrebno sporije krenuti da bi se kasnije ostvario uzlet. No ne na Stanićev način. Navijači Hajduka, javnost, a napose struka nisu vidjeli plan i smisao.
Kad rezultatski podbaciš, a momčad ti pretežito čine mladi, neizbrušeni igrači, može se pričati o tome da talentirani klinci uče lekcije, može se vjerovati da postoji plan i da će kroz dogledno vrijeme doći i rezultati.
No, kad u udarnih 11 u duljem razdoblju imaš samo trojicu igrača mlađih od 24 godine – pri čemu desnog bočnog igra čovjek kojemu to nije prirodna pozicija jer kvalitetno rješenje nisi uspio naći, središnjeg braniča mladić kojeg je splet ozljeda konkurenata i najvećem laiku oku vidljiv talent gurnuo u prvi sastav, lijevog bočnog mladić kojemu se u prvih desetak utakmica pretpostavljalo napadače i veznjake – teško se može govoriti o strategiji i planu.
Mario Stanić nikad nije bio nadređen Igoru Tudoru. Autonomija svakoga u stručnoj piramidi je preduvjet zdravog funkcioniranja kluba. U slučaju Hajduka, nominalni šef sportske politike u funkciji savjetnika nije zadirao u rad trenera, nego se dogodilo obrnuto. Tudor je odlučivao o svemu, povlačio poteze koji su, osim što nisu donijeli instant rezultat, u perspektivi nanijeli nesagledivu štetu. Druga je mogućnost je da je Stanić bio suglasan s Tudorom u selekciji kadra, a to bi mu išlo još manje na čast.
Istovremeno govoriš o procesu, planu na dulje staze i zakucaš za klupu najboljeg igrača Oreščaninove ere, jednog od konstantnijih u Burićevoj eri kada je momčad već bila znatno slabije vođena, sada (u prilično jakoj konkurenciji) neizostavnog člana udarnih 11 mlade reprezentacije. Jer zadnji vezni mora biti jak i brz? Jer je tako odlučio Tudor? Jer je Hamza Barry perspektiva i bolji igrač? Pokoleban je, nadajmo se ne i bespovratno unazađen, ponajbolji hrvatski mladi igrač na poziciji zadnjeg veznog.
Prethodnik je platio više od milijuna odštete za dva igrača koja drže lijevu stranu. Stanić, tobože, ima plan za dulje staze, a u tom planu je tim klincima mjesto na klupi, a njihovo mjesto drže Jakoliš i Tahiraj? Vjerojatno bi i danas Čolina bio zakucan za klupu da je spomenuti dvojac mrvu bolje odradio svoje role.
Idemo dalje. Trener Tudor ima fiks ideju zaigrati s tri središnja braniča pa su mu u kadru potrebna još dvojica, a Simića se odrekao. Nema problema, savjetnik mu ih je priskrbio, no pomoćni trener kluba sa sjevera Italije se predomislio i odlučio ponovno zaigrati s dvojicom središnjih braniča. To je plan? To je strategija? To je kontinuitet?
Ovdje se vraćamo na prvi pasus teksta. Ako doneseš ovakve odluke, ili prihvatiš ovakve odluke trenera, samo rezultat te može spasiti. Rezultata ne da nije bilo, nego je teško naći pridjev kojim se može opisati blamaža u 2020. godini.
Mijo Caktaš je najbolje partije pružao u postavi s trojicom slobodnijih napadača, pri čemu je on imao ulogu središnjeg „slobodnjaka“ s brojnim utrčavanjima, ulascima u prostor. Istina je da je Hajduku nedostajao klasičniji napadač, mnogi će se složiti da je Diamantakos zanimljivo, rezonsko i naizgled, s obzirom na trenutačne financijske mogućnosti, dobro rješenje u napadu. No, je li se razmišljalo o spajanju njega i Caktaša, na koji način ih uskladiti?
Uzmemo li u obzir da se Jairo isprofilirao i najbolje partije pružio kao drugi napadač, polubočno, a s Caktašem i Diamantakosom je prilično nakrcana središnjica napada te Brazilac seli više na bok, kako izvući ono najbolje iz njega? Je li se o tome razmišljalo? Je li trebalo, umjesto osluškivanja reakcija navijača, prihvatiti ponudu rivala za igrača koji nije kalibar koji može donijeti titulu? A ako ne može donijeti titulu, možda je bolje uzeti novac i razvijati nekoga drugoga tko u perspektivi može?
Je li trebalo prodati barem jednog od dvojca Caktaš – Jairo s obzirom na dolazak Grka, usput uprihoditi i otvoriti više mjesta nekom Dolčeku, Tekliću, Deliću? Je li pet igrača starijih od 26 godina za četiri najofenzivnije pozicije previše za klub koji je još uvijek razvojni? Gdje je tu prostor za razvoj brojnih mladih igrača iz akademije? Mora li klub po svaku cijenu, ionako već nakrcan strancima u napadu, dovesti i tog target mana iz Turske? Toliko vrhunskih klubova može živjeti bez target mana, ali Hajduk ne?
Ovo iznad navedeno su legitimna pitanja, ne pogreške iz sfere šarlatanstva, ali svakako teze koje još više dovode u pitanje stručnost dojučerašnjeg savjetnika.
Odluke koje su se na prvu činile potencijalno dobrima, na kraju su se također ispostavile lošima. Nekoliko igrača poslano je na posudbe na kojima su trebali skupljati minutažu, no pretežito griju klupu. Nije ih se moglo usmjeriti u klubove koji su deficitarni na njihovim pozicijama?
Tudor je sve razorio, a Vukas samo nastavio, uz manje iskakanja iz šablona, ali i manje stručnog znanja. Želimo vjerovati da je prilika Vukasu posljedica (nevjerojatno dugotrajnog) iščekivanja izbora novog predsjednika i njegovog izbora trajnog rješenja na klupi, a ne Stanićeva (i Kepčijina) procjena da je on kvalitetno rješenje...
Za ocjenu rada Marija Stanića je bolje da nije ni o čemu odlučivao u Hajduku, jer ako jest – to je najgore vođenje sportske politike kluba u ovom stoljeću, u najmanju ruku.
B. Bošnjak / Dnevnik.ba