Article_Top_970x250

SMRT SESTARA U MOSTARU Oprostite nam gospođe, budale smo

komentar

SMRT SESTARA U MOSTARU Oprostite nam gospođe, budale smo

stu 30, 2020

Piše: Nikolina Lovrić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Budale smo. I teško da ćemo se ikad promijeniti.

Ružnije od korone, teže od južine i gore od najgoreg, spoznaja je da čovjek umire sam. Tamo u ulici Mile Budaka na broju 125, u ponedjeljak, drugi dan Adventa, na prvu zornicu pronađena je dvostruka smrt.

Gora od jedne, od slučajne, od bolesne nad kojom bdiju, od bolne i neočekivane. Usamljena smrt, zajednička smrt gospođe Ranke i gospođe Vere.

63 i 61.

Ne, nisu to godine umiranja. To su godine planiranja nove etape življenja, mirovine, sestrinskih šetnji, divljenja lampicama, misama zornica. Godine kada najljepše mirišu cimet i jabuke iz pećnice i kada sestre, onako kao pred rat sjednu na terasu gradske ili neke druge kavane, u kaputima plus trideset, ali još uvijek jednako kvalitetnim jer su Kula Gradačac ili Varteks, i puste da im bura mrsi trajne dok im se usne premazane sjajno ružičastim i narančastim ružem razvijaju u osmijehe. Dive se mladosti i sjećaju sebe. I minulih ljubavi.

…U jednom od stanova u prizemlju zgrade nalaze se dva beživotna tijela ženskih osoba u fazi truljenja. – izvijestili su mediji u ponedjeljak kasno poslijepodne. Pronašao ih susjed jer su ga bunila otvorena vrata stana.

Nagnuo se tek kada su se tijela počela vraćati prahu i pepelu. Ružno je vezati vonj za, za pretpostaviti uredne i dotjerane gospođe Ranku i Veru, no, pitam se, kako ta tijela ženskih osoba nisu širila osjetilne fragmente smrti i prije nego li je susjed povirio?

Je li moguće da nikada nitko prije nije povirio? Živi li itko živ u toj zgradi, u tom ulazu? Postoje li poštari, tko dijeli račune i zalutala pisma? Itko tko bi shvatio da Gospođe umrle sa zlatnim nakitom ne odišu parfemom nego vonjaju smrću u stanu zgrade u ulici Mile Budaka broj 125?

Na prvu zornicu.

A zornice, znate, tako znaju biti svježe i zimske, u buri. Da odagnaju svaku nejasnoću, da razderu svaku zavjesu, da otkriju skriveno, da razdane kapke i ošamare nas u našoj bijedi, otuđenosti i samodopadnosti.

Ruku pod ruku sa pandemijom i epidemijom i virusom i krizom i padom svih moralnih vrijednosti, došao je i ovaj Advent da odškrine već otvorena vrata i prstom pokaže na već trule gospođe. Ranku i Veru. Sestre. Njihovo zlato i njihovih 600 KM.

I da nas ošamari onako kako bura šamara po živim obrazima, onako da ti nijedna nivea ne pomogne, ni zagrebački melem, i da te boli jer si kriv što nisi pokucao. Pitao, treba li Vam što. Više ne treba.

I više od „više ne treba“ o njima ne znamo.

Jedna je sestra, kažu, bila boležljiva, a druga se brinula za nju. Viđali su ih ponekad Internet komentatori, sažalijevali se, ali su prolazili. Kao što bih možda prošla i ja. Ma dosta svakome svoga jada i svojih korona. Dnevnika i broja umrlih. Šta će ti još tuđi mrtvi, imale su one uostalom jedna drugu i vlastite smrti. Imale su se do smrti.

Pred povijesne mostarske izbore, taman kada se u gradu pale prve lampice, dan nakon obljetnice mitološke smrti, pronađene su dvije gospođe. Ne možeš reći starice. Ni po čemu posebne osim da su živjele same i da su bile usamljene. Sa malo svoga zlata i 600 maraka. Otvorenih vrata. Nepoznate i neprepoznate za života, u smrti upamćene  jer su pronađene u fazi truljenja, onako kako ćemo svi trunuti, ali ne na očigled susjeda koji ne vire onda kada treba poviriti. Trunut ćemo svi ali tamo gdje pripadamo, u zemlji iz koje smo ponikli , a ne na sedamdesetih godina postavljenom parketu, laminatu kad se renoviralo ili na hladnim pločicama u stanu kojeg nitko ne posjećuje jer nema nikoga tko želi doći.

Svi su otišli i nikoga zapravo više nije briga.

Ne prenose novinari jesu li imale gospođe Ranka i Vera telefon i imenik, onako kako to gospođe znaju imati kraj telefona na heklanom tabletiću. Uvijek su na prvim stranicama najbitnija imena. Jesu li one imale ijedno bitno ime osim imena jedne i druge. Tko je bio bitan Gospođama i tko ih je napustio?

Napustili su ih njihovi, napustili smo ih mi kao što svaki dan napuštamo neke naše. Neke svoje.

Oprostite nam sestre, oprostite nam gospođe sa zlatnim nakitom i antiknim namještajem.

Budale smo. I teško da ćemo se ikad promijeniti.

Dnevnik.ba