U srcu mu leži Hotanj, selo koje rađa Katićima, selo koje ga je oblikovalo, ishodište kojemu se skoro svakodnevno vraća. Upravo iz zahvalnosti prema svemu što mu je ono pružilo, pa naposljetku i oblikovalo kao čovjeka, Katić ga je odlučio počastiti izložbom fotografija “Hotanj - u kamenu biti”. Zapise trenutaka Slavko je sakupljao tridesetak godina da bi u tek travnju 2018.zasjale sa zidova poznate zagrebačke galerije Sunce.
Tako je Hotanj, onda kada se sve manje dolazi k njemu, sam krenuo u susret, ali i ponovno povezao davno raseljene žitelje, kako ovog malog sela neumskog zaleđa tako ione koji Hercegovinu i nostalgiju tek nose u srcu.
“Još početkom 80-ih počeo sam pomalo prikupljati ili preslikavati zanimljive dokumente, pisma i isprave koje se moglo naći po selima, u sanducima naših baka; onih sa “zakutkom” što ih udajom mlada donosi u ruhu.” – otpočinje svoju priču Slavko te nastavlja nizati sjećanja o bakama koje su u zakutcima najviše čuvale svete sličice, a djedovi ipak nešto povjerljiviju građu i isprave.
I kod jednih i drugih moglo pronaći i dosta požutjelih, oštećenih ivremenom načetih fotografija do kojih su potomci slabo držali pa je tako povijest najčešće završavala u smeću.
“A kada bih ih ja zatražio, dobivao bi ih onako, zabadava:” – govori Katić.
U ratnom vihoru devedesetih, sa nostalgije za davnim vremenima, naš se sugovornik prebacuje na prikupljanje tematske, ratne građe koju je naivno dao za izradu nekakve ratne monografije koja nikada nije ugledala svjetlo dana, te je sva prikupljena građa nažalost propala.
Pa ipak, zadovoljštinu Katić doživljava angažmanom na izradi dvije važne monografije:NEUM -30 godina općineiHumski zbornik XII - ŽUPA GRADAC.
Inspiracija pronađena u stihovima Ljube Krmeka
Prebacujemo se u sadašnjost iako bi sa Slavkom mogli oduševljeno vrtjeti vrpcu unazad do beskonačnosti i opet ne bi dosadilo. Pitamo ga, odakle naziv izložbe “Hotanj, u kamenu biti”, te doznajemo da se radi o parafrazi pjesme poznatog hercegovačkog pjesnika Ljube Krmeka, “U kamenu biti”.
“Jedne zgode vraćao sam se sam se sa pok. profesorom Perom Marijanovićem iz Šarajića peći gdje je on nešto fotografirao i bilježio. Bio je vruć ljetni dan, popodne, zvizdan i zaglušujuća pjesma zrikavaca iz vrelog krša. Pusto sve. Ni glasa čeljadeta niti ajvančeta, što bi stari rekli.
Na čestim gomilama zastali smo u tankom hladu jednog jasenčića. Kroz tu vrelinu počne lagano puhati ugodni maestral. Oko nas se širi ugodan aromatični miris trava ispod naših nogu: vrijeska, pelina (kadulje) smilja, majčine dušice (popunca kako ga bake naše zovu) i kunavca (hajdučka trave) i, zamislite, sve to raste u 3 kvadrata, jedno uz drugo. Selo izgleda, kroz onaj ljetni veo, kilometrima udaljeno i tako maleno.”– poetikom krša zgodu nam prepričava Katić a onda doda i kako mu u tom trenu pokojni profesor stade govoriti o pjesniku Ljubi Krmeku. Čovjeku istog kamena, ali i poeti čiji su ga stihovi snagom i izražajnošću neodoljivo vukli na Maka, Šimića, Ujevića…
Nakon tog doživljaja ali i nešto boljeg iščitavanja Krmekovih stihova, Katić je kako sam kaže u trenu osjetio da treba kombinirati baš stihove Ljubina pjesništva sa zvucima lijerice ponajboljeg hrvatskog lijeričara, Zlatka Glavinića. Još uvijek nije znao kako i gdje, ali vrijeme ga je kao najbolji krojač Božjih nauma, prije par godina spojilo sa prezimenjakom, zagrebačkim slikarom Stjepanom Katićem i tu je priča dobila konkretniji zamah.
Nostalgija u Zagreb privukla raznoliko društvo
Kako naš Katić navodi, sve zasluge za organizaciju izložbe i njezin zagrebački postav pripadaju upravo ovom slikaru poteklom sa iste hercegovačke grude.
“On me u svemu podržavao, bio je znalački urednik izložbe. Da nije bilo njega, ja ne bi ni do Rabe došao!” – šali se Katić te još jednom izražava zahvalnost svom prezimenjaku.
Inače, izložba je postavljena 19. travnja, a mali će Hotanj vladati Zagrebom sve do 11. svibnja kada se izložba službeno zatvara i putuje negdje drugdje.
A dojmovi? Dojmovi izazivaju neskriveno oduševljenje kod autora izložbe, oduševljenje iznenađenjem koje su mu dolaskom priredili toliki uglednici te davno odseljeni žitelji donjohercegovačkih krajeva.
Od Josipa Držaića, ravnatelja ustanove URIHO te organizatora izložbe, do profesora i likovnog kritičara Stanka Špoljarića, voditelja brojnih likovnih kolonija među kojima je i ona neumska, prof dr.sc Stjepana Mihaljevića, predstojnika klinike za anesteziologiju, reanimatologiju I intezivno liječenje KBC Rebro sa suprugom, također liječnicom. Otvaranju izložbe nazočila je i dubrovačka psihologinja Goldi Nodilo, voditelj tehnike OB Dubrovnik, ing Darko Katić, zastupnik u hrvatskom Saboru Željko Raguž, prof.dr.sc Jadranko Matuško sa FER-a, bivši dekan FER-a Nediljko Perić, dr.sc Domagoj Vidović iz Instituta za hrvatski jezik I jezikoslovlje,novinar i karstolog te autor dr. Ivo Lučić, predstavnici Udruge veterana Prve gardijske brigade Tigrovi… te mnogi, mnogi drugi članovi akademske zajednice, poznati umjetnici, liječnici, inženjeri, zagrebački studenti iz Hercegovine, ali i politički i ekonomski emigranti sa škrtog hercegovačkog kamena.
“Jedan starac, čini mi se od Posušja mi reče – Ja svako ovo dite poznam, i dida i babu, i ognjište i kuću, i konja i svata…sve je ovako bilo i u mom rodnom kraju gdje više od 30 godina nemam ni kuće ni roda.” –prenosi nam Katić riječi čovjeka kojega je vrijeme davno bacilo u neke druge krajeve, a koje daju najbolju impresiju na građu koju Slavko Katić predstavlja Zagrebu.
A Neum? Hoće li povijest Hotnja biti prikazana i u gradu u kojemu živi i sam autor? Gradu koji u sveopćoj jurnjavi nekako prebrzo zaboravlja život na izdisaju samo par kilometara iza njegovih leđa.
Katić nam otkriva kako već sada ima pozivai prijedloga iz Dubrovnika u kojemu živi toliko stanovnika neumske općine, no volio bi da vrijedno prikupljena građa bude prikazana i u Neumu iako dosad za razliku od Grada nije dobio nikakav konkretan prijedlog.
Ljudi
Pa iako bi nakon ovoga mogli razviti priču u jednom sasvim drugom smjeru, onom koji će otvoriti pitanje sluha ne samo za kulturu nego i vlastiti identitet, ne želeći omesti leptiriće nostalgije u prsima, za kraj još jednom tražimo od Slavka da nam kaže, pa što je to za njega Hotanj, što ga danas veže za njega?
Odgovor kojega smo dobili, najkraći mogući, rekao je sve.
“Ljudi.”
“Dok još ima živih da prepričavaju o mrtvima, život kojega još živimo čini mi se sadržajnijim.” – zanimljivo će Katić.
Hotanj kao i sva naša sela nakon Drugog svjetskog rata ima dva lica, ono kroz tjedan i vikendaško kada zaživi, ali Hotanj je i poseban – privodi kraju svoju hotanjsku sagu Slavko Katić.
“Kroz čitavu povijest, ovo je selo moralo samo o sebi misliti. U svim sustavima. O putu, struji, telefonu. Vodovoda nemamo, niti ćemo ga ikada imati” – sa dozom ljutnje ali bez nekog odveć velikog ogorčenja priča nam ovaj pjesnik fotografije.
Također, rijetko je selo koje još uvijek nema niti jednu žarulju javne rasvjete. Na jedan od pokušaja da se po tom pitanju nešto pogura, iz Općine je dobio šaljiv odgovor “ Onda će vam samo lakše doći lisica I pikupiti babama kokoši.”
Šalu na stranu, nije baš ugodno znati da tek par kilometara od modernog ljetovališta još uvijek živi selo do kojega nisu došli osnovni infrastrukturni uvjeti, da ne kažemo ljudska prava. Jer što je voda ako ne to?
Ne treba se stoga čuditi sve većem iseljavanju. Hotanj je ionako već, na izdisaju, nažalost kao i većina sela neumskog zaleđa, no kako stvari zasad stoje, ni Neumu se ne piše neka bolja budućnost.
Junak naše današnje priče u privremenom odlasku ali i ostvarenju negdje drugdje ne vidi ništa loše, svi smo uostalom krojači vlastitih života. No ipak masovni odlasci kojima trenutno svjedočimo ne čine ga mirnim.
“Držim da će I moja djeca dijeliti sudbinu većine u svom naraštaju. Najgore je kada jedan ili dva naraštaja uzastopce zahvati ravnodušnost I beznađe koje se sada događaju. “ govori Katić i pomalo razočarano otkriva: “a ja trenutno zaista ne vidim autoritet i kompetenciju koja će reći, ne idite, ostanite ovdje!”
Ljubav prema zavičaju je lijepa i plodonosna, što najbolje dokazuje i izložba koju je Slavko postavio u Zagrebu, no ona nije dovoljna. Zato je njegova želja da upravo kroz kulturna događanja kojih je i sam dionik, dođe do kvalitetnijeg međusobnog povezivanja, održavanja kontakata, a sve kako bi se unaprijedio život ovdje gdje se njegov puls lagano pretvara u ravnu crtu.
Da ne ostane go’ kamen, baš kao što to i Ljubo Krmek pjeva “U kamenu biti”.
Tamo
U kamenom kraljevstvu
…gdje se u srce zabada suhozidna žaoka
Gdje cijedi se gorčina iz pelina bujnog…
…čekaju te pjesnici
Nesretnici
Vremenski kradljivci
Na kamenu golu…
Dnevnik.ba