Priča o Nini, u spomen osmjehu.
Mogu li vam ispričati jednu priču?
Godinama je držim u sebi i mislim se kad je trenutak da je ispričam...
Sanjala sam je sinoć, opet smo imale 7 godina.
Rošlale smo se, zvat ćemo je Nina.
Išle smo zajedno u školu, tek smo krenule u prvi razred, a susjede smo od rođenja. Prijateljice otkad smo smjele u dvorište na igranje.
Tada je bila popularna frizura "paž" kod curica, i mala palma na vrh glave.
Strašno, znam.
Smjele smo mi i šetati po dvorištu. Kad kažem dvorište, mislim na cijeli blok naše ulice. Krug bi trajao velikih 10 minuta.
Bile smo velike, a tako male, ona je imala sestru, stariju, sjećam je se kao preljepe vitke djevojke koja bi uvijek ćućnula da nas u oči gleda kad sa nama razgovara.
Bile smo ravnopravne.
Preljepa je bila, imala je kosu boje starog zlata, a Nina je imala kosu svjetlu kao sunce, tek pokoji pramenčić tamnijih vlasi bi proletio poput oblaka na vedrom nebu.
Sjećam joj se lika kroz maglu, oči je imala plave kao i njezin otac. Sjećam ih se jer bi joj mama kad je naljuti govorila, džaba me gledaš tim ćaćavim očima kriva si.
Nama to ćaćava uvijek bilo smiješno. Pa bi njezina mama i meni znala reći, da se mi duže smijemo, i ti si ćaćava na svog ćaću šta se smiješ!?
Onda bi svi zajedno prasnuli u smijeh. Znam da bi nam uvijek govorila, smijite se, Bog je sretan kad se djeca smiju.
Uvijek se smijite, vaš smijeh je ljepši nego pjev ptica.
Obje su one bile preljepe na svoju mamu.
Počeo je rat, manje smo se smijale, nismo smjele ni u šetnju kao prije.
Treninge je zamjenilo trčanje u sklonište, glazbeno u školi, zračna opasnost. Umjesto brojeva i slova, mi smo prepoznavale putanje granata i zvončiće.
Znali smo najkraći put do skloništa i gdje su stajala svijeće u skloništu.
To je za djecu rata bilo normalno.
Znali smo pored koje zgrade smijemo proći.
Ojačale smo toliko da smo same mogle postavit madrace na prozore.
Zamračenje?
Nema problema, ni mraka se nismo plašile. Naučili su nas da je to samo nedostatak svjetlosti. Nisu čudovišta bila u mraku, nego mi. Čudovišta su bila negdje dalje od nas.
Po noći kad bi sjedile u skloništu pričale bi kako smo krale trešnje u jednom dvorištu i mušmule.
Sjećate se mušmula?
Kako je Mostar bio predivan grad, suncem okupan, u njemu do tada nije nikada falilo sunca.
Grijalo je ono, falili smo mu mi, njegova djeca.
Trešnje su se sušile i trunule na granama, nije ih imao tko brati. Mušmule isto tako. Nije bilo nas, djece Mostara.
Nina je voljela park, onaj tobogan što je neki dan sklonjen iz parka, on vam je čuvao stotine naših tajni. Nedovršenih priča, opržene kože i dio nas. U svakom djelu onog parka ima dio posijanih naših duša.
Tate su bile na ratištu, čuvali su nas.
Kad bi došli kratko s linije doma, uvijek su pričali tužne priče. Mi ih nismo smjeli slušati, ali bile smo velike, same smo znale navući madrace na prozore.
To vam se stavljalo ako bi granata pala blizu da detonacije ne izbije staklo i da nas sačuva od gelera.
Za vas, koji Bogu hvala ne znate zašto su trebali.
Jedan dan smo smjeli vani. Napokon, zgrade su drugačije. Imaju rupa po sebi, nedostaju prozori na mnogim stanovima. Ustakljenih haustora više nije bilo. Samo neke daske i debeli kartoni po okvirima.
Nina je željela da odemo malo dalje, rekla sam joj ne, znaš da je tamo snajper.
Ma kakav snajper rekla je, nema ti više rata. I prošle smo jednom, drugi put, treći put. Smijale smo se opet, ptice smo posramile.
Počele su napokon i one pjevati, na trenutak je sve postalo opet normalno.
Nije bilo straha.
Koja sreća u nama, neopisiva.
Nas dvije i rošle.
Ni snajpera nema.
Čujemo neki zvuk, osjetimo da je blizu i da nije dobro..
Nije bio snajper, kako je bilo glasno, neopisivo, i sad se sjećam tog praska. To vam je nešto poput grmljavine, lomljave stakla, drveća, kamena. To vam je nešto strašno, prašina, komadi asfalta i betona u nestanku detonacije. Čujete ih kako padaju. Sve se nekako ispremješta.
Ali prašina je strašna, i onda kao i uvijek nakon pada granate vriskovi.
Ovaj put samo jedan, nije bio Ninin, bio je to krik majke.
Bile smo točno ispod prozora Nininog stana.
Meni nije bilo ništa, probudila sam se prljava od prašine.
Mama mi je plakala, pitala sam, a gdje je Nina?
Kaže kući je.
Pa jel‘ dobro?
Da, dobro je ne brini.
Tata će ubrzo doći, moramo ići iz Mostara.
Nisam bila sretna, al šta ću. Ne pita se mene.
Trajalo je to, preseljavanja, iz jednog mjesta u drugo.
Napokon nakon godinu dana. Vraćamo se u Hercegovinu, imali smo kuću na selu pošto nam je stan bio srušen u Mostaru. Kroz pisanje zadaće čula sam starije kad su rekli "pokojna Nina".
Kao dijete, ne smiješ se petljat u razgovore, ali..
Otrgnu se od mene, koja Nina?
-Ma jedna žena, ne znaš je ti, i promjenuše temu.
Već sam bila starija, nismo se vratili u Mostar živjeti.
Nije to više bilo to.
Reče mi mama, vrijeme je da ti nešto ispričam.
Onaj dan kad je pala granata, ti si sine imala sreće, ali...
-Na šta misliš mama?
- Pa znaš, Nina..
- Nisam bila spremna na objašnjenje da je Nina poginula taj dan. Nikad ne možeš bit spreman na takvo nešto.
Ono čudovište iz daljine se tada približilo i odnjelo Ninu.
Tužna je sudbina zadesila tu divnu obitelj, Ninin tata, onaj zbog kojeg je mama svoju Ninu zvala ćaćava, srce mu je puklo za kćeri, leži kraj nje u grobu. Nije mogao izdržati. Njezina predivna sestra, starija, ona kose boje starog zlata. Koja bi nas uvijek činila ravnopravnima u razgovorima. Prevelika tuga ju je obuzela. Nije se nikad više nasmijala, nakon silnih tragedija u njezinoj obitelji došla je pred zid. Nažalost, digla je u svom tom očaju ruku na sebe.
Nevjerojatno, preljepa mlada djevojka.
Samo im je majka ostala živa.
Kako bi naši ljudi rekli, ona je sada samo ljuštura.
Išla sam već u srednju školu, odlučih se otić na groblje.
Moram.
I tako, dok hodam sa svjećom u jednoj ruci, ružama u drugoj penjem se između redova grobnica.
Imam osjećaj da me onaj ruksak na leđima vuče natrag i ne da mi ići. Moram.
Tu je moja Nina i njezina sestra, tata im je tu. Odrasla sam uz njih.
Skupa smo madrac na prozor stavljale.
Najslađe mostarske trešnje smo u baštama brale i čuvale jedna drugoj tajne. One dječije, najveće i najsvetije.
Tu sam, osma grobnica lijevo u ovom redu, ne mogu promašit rekli su mi.
Neka žena je tu.
Došla sam i stojim, gledam joj sliku, njezinu, sestrinu i očevu.
Svi su u par godina tu.
Žena sageta do poda sjedi na grobnici.
Šutim, ne primjeti me.
Otupila sam, ništa ne osjećam.
Gledam joj sliku i ništa ne osjećam. Kažu da je to šok.
Dijete od 7 godina, leži ispred mene. Ispod hladnog kamena joj leže košcice.
Sestra pored nje, kao da je čuva i Otac im. Onaj plavih očiju.
Žena se ustaje sa grobnice i drži neku malu krpu u jednoj ruci, i krunicu u drugoj.
Ne poznajem je.
Rekoh, oprostite tete.
Samo bih htjela upaliti svijeću i stavit ove ruže tu na grobnicu.
Pomolit ću se tiho, neću vam smetati.
Žena me gleda i pođe plakati.
Sine zar me se ne sjećaš?
Glas joj je malo hrapav, pjeskovit, vjerojatno od cigareta. Lice nije naborano, napaćeno je.
To je mlada žena u tijelu starice. Kad je sklanjala kosu sa lica, učinila je jedan pokret rukom kao Nina kad bi nam bura sa Veleža mrsila kose na igralištu.
Rekoh, teta Jele, Vi ste?
Kaže, jesam sine.
Tek sam tad počela osjećati tugu, Bože kako me je zagrlila.
Nakon što smo se smirile, instiktivno sam je pitala, kako ste?
Najveća greška, nikad ne pitajte roditelja nad grobom djeteta kako je!
Sine nikako, čekam smrt.
Ja sam spremna, svaki dan sam tužna jer se probudim. Svaku noć molim za njihove duše i za svoju smrt. Boli me sine život. Boli me neopisivo.
Vidi, tu, tu mi je mjesto. Odmah pored njih.
Čekaju me, svaki dan im dođem. Nemam im više što ni ispričat. Dođem, sjedim, molim i samo ih gledam.
Moje ptičice, moje anđele.
Vidi mi je, vidi moje ćaćave, kao da će progovorit sa slike.
Na te riječi ne možeš ništa reći.
Tvoje je da šutiš i da joj poneseš dio patnje, barem dok napustite groblje. Ništa pametno tada ne možeš reći. Možeš samo pametno šutiti.
Živa je i danas, još joj se želja nije ispunila.
Još uvijek je ona ovdje, među nama, a oni su gore. Daleko, gledaju nas i misle se.
Jel vrijedilo?
Ja znam da nije!
Marija Pinjuh / Dnevnik.ba