Article_Top_970x250

Senka Marić za Dnevnik.ba: Važno je učiti djevojčice da mogu biti sve što žele i da su savršene kakve god jesu

INTERVJU

Senka Marić za Dnevnik.ba: Važno je učiti djevojčice da mogu biti sve što žele i da su savršene kakve god jesu

srp 12, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Autor fotografije: Milomir Kovačević Strašni

Pokušavala sam govoriti o ženskom tijelu, od prvih spoznaja tijela kao ženskog, svega onoga što spada u duboku intimu do tog istog tijela zahvaćenog bolešću, kada je potpuno demistificirano, i kad se po bolničkim sobama prema njemu odnosi gotovo kao prema predmetu. Kroz to tijelo sam pokušala govoriti i o erosu i o smrti, kao dva pola koji ne isključuju jedan drugi, i insistirati da je i tijelo zahvaćeno bolešću i dalje živo, sposobno da osjeća, žudi, kazala je književnica Senka Marić u razgovoru za Dnevnik.ba.

Senka Marić, književnica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o svom prvom romanu "Kintsugi tijela" objavljenom u nakladi sarajevskog "Buybooka", o (angažiranoj) književnosti, ženama i ženskim iskustvima, našim bolestima i radostima, borbi za život i zbog života, pisanju i čitanju.

"Riječi su sidro koje omogućava da se ne raspline stvarnost", rečenica je iz romana "Kintsugi tijela". Urednik romana, Faruk Šehić, je napisao:„Za prozu nije dovoljan samo talenat nego i ustrajnost, planski rad, disciplina. U romanu ‘Kintsugi tijela’ čiji naslov lagano otključava samu bit knjige pratimo glavni tok radnje ispresijecan flešbekovima koji nas vraćaju u djetinjstvo i oporo odrastanje heroine ove autobiografske knjige. Stil Senke Marić je poetičan i minimalističan, a pripovijedanje se ostvaruje realističkim prosedeom romana pisanog tijelom. Junakinja romana vodi privatni rat protiv bolesti, ali ovo nije knjiga samo o bolesti, nego je ovdje riječ o borbi za dostojanstvo, čulnost i eros. Nije dovoljno reći da je ovo zaista borben tekst, njegov užitak se krije i u poetskim opservacijama u kojima je potez hirurga ples kista po slikarskom platnu. Međutim, dovoljno je reći da je ‘Kintsugi tijela’ hrabra knjiga pisana vlastitim iskustvom koje nam nudi toliko potrebnu nadu u pobjedu života nad smrću.“

Senka Marić je objavila  zbirke poezije "Odavde do nigdje", "To su samo riječi" i "Do smrti naredne". Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu europska nagrada Vitez/škinja poezije 2013, te prva nagrada Zija Dizdarević 2000. godine. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba. 

Kako ste se "nosili" s unutarnjim, dubokim osjećajima, dok ste pisali Kintsugi tijela? Je li vas tekst "pojeo" ili vi njega?

Mogu razumjeti da se može pomisliti da tekst poput ovog nastaje u izvjesnoj dubokoj osjećajnosti, ali nažalost to moram sasvim demistificirati i reći da tu niko nikog nije jeo, ni ja tekst, a pogotovo ne on mene. Ne želim reći da ne osjećam ništa po pitanju svih stvari o kojima moj roman govori, već da je, da bismo uspješno pisali o onome što nas se duboko tiče, potrebno da emocija bude osviještena, ili preciznije rečeno estetska. Ja jesam u romanu, pored nekih drugih stvari, većim dijelom govorila o bolesti, ali pišući ga nisam se bavila svojim emocionalnim odnosom prema bolesti već književnošću, odnosno razmišljala sam isključivo o tome kako se jedno takvo iskustvo može uspješno prenijeti u roman.

 

                "U tom vrelom julu, u tvom svijetu nema ništa osim bola. On je prašina što prekriva tvoje vrijeme koje odbija da teče." Kintsugi tijela 

 

U kontekstu vašeg životnog iskustva i sveukupne borbe za život, ne samo one s bolešću, je li vam pisanje ovog romana, bila i svojevrsna terapija? Još jedan proces izlječenja?

Najkraće i najpreciznije rečeno – ne. Pisala sam ga zato što mi je bio izazov jednu takvu priču prenijeti u književnost a da to ne bude ucjena temom. Vjerujem da za sam roman nije uopšte bitno da li sam ja sve to lično proživjela ili ne, važno je samo da li sam ja to uspjela vjerno predočiti, dakle govorimo o nečemu što teži biti književna istina, i na tom polju dobiti svoju cjelovitost. Sa svojom životnom istinom se nosim privatno, i na drugačije načine. Nekoliko puta su me ljudi pitali koliko je onoga što roman govori istina. Ne postoji odgovor na to pitanje, jer se tako pokušava izmjeriti nešto nemjerljivo. Istinito je i ono što je zaista bilo i ono što nije, kao što je jednako i neistinito.

 

“Ožiljci koji ga šaraju su mapa tvog puta, najistinitija priča o tebi koju ne mogu dokučiti riječi”. Kintsugi tijela, ustvari je, roman o tim ožiljcima, odnosno, o tomu kako se “umrijeti može na milijun način, to ne znači da nećeš ostati živa”?

Da, to je jedna od teza koju roman, nadam se, uspijeva iznijeti. Svi se mi svakodnevno „borimo za život“, i u nekom metaforičkom smislu jako često umiremo. Nakon toga uskrsavamo, drugačiji i novi. Ukupna književnost uglavnom govori upravo o tome, o toj potrazi za identitetom, koji nikada nije stabilna kategorija, jer svijet po sebi nikada nije stabilan. Sve nas razdire i mijenja, a mi kroz sve to pokušavamo zadržati osjećaj sebe. U romanu, u konačnici, pokušavam govoriti o tome kako su i te najekstremnije smrti, da ih tako nazovem, ipak preživljive.

 

Usudila bih se reći i da je Kintsugi i angažiran roman. U našem su društvu ženska seksualnost, pitanje tijela, nasilja svih oblika, menstruacija, pravo na pobačaj, tabu teme? O tome, nije popularno pisati, izjašnjavati se, jasno se odrediti? Ni javno, ni privatno – ni povodom kampanja za žensku ravnopravnost, a još manje u književnosti?

Svaki tekst nešto govori, iznosi neku tezu, nešto afirmira, a samim tim i nešto negira, tako da bi se moglo reći da je svaka književnost angažirana. U tom smislu Kintsugi tijela se može gledati kao feministički angažiran roman, jer insistira govoriti o ženskom tijelu, njegovim promjenama, obliku, procesima, seksualnosti itd, što nisu teme o kojima se javno često govori. Mada se u književnosti koju pišu žene sve više i sve bolje govori o takvim temama. Karcinom dojke je primarno ženska bolest. Rak je općenito danas i dalje prilično tabu tema, kao da i sama riječ pomalo ima magična svojstva. Pokušavala sam govoriti o ženskom tijelu, od prvih spoznaja tijela kao ženskog, svega onoga što spada u duboku intimu do tog istog tijela zahvaćenog bolešću, kada je potpuno demistificirano, i kad se po bolničkim sobama prema njemu odnosi gotovo kao prema predmetu. Kroz to tijelo sam pokušala govoriti i o erosu i o smrti, kao dva pola koji ne isključuju jedan drugi, i insistirati da je i tijelo zahvaćeno bolešću i dalje živo, sposobno da osjeća, žudi.

 

“Znaš samo koliko će bolno biti ženom”. Fizička bol je tek manifestacija, dokaz lošeg, da ne kažem, potlačenog položaja žena? “Biti ženom” jednako je bolno – svugdje i u svim vremenima, ne samo našim balkanskim okvirima?

Ta rečenica se odnosi na iskustvo prve menstruacije. Mislim da je u književnom smislu jako zanimljiv taj prelazak iz djevojčice u ženu, i sve ono što mu prethodi, jer je to trenutak kada sve nejasne sumnje o našoj Drugosti bivaju potvrđene. Svijet baš i nije ustrojen po mjeri žene, niti za nju. Kada smo male, mi to naravno ne znamo. Onda polako kroz odrastanje postajemo sve više svjesne stvari koje nam ne pripadaju, koje nam nisu dozvoljene, i svih pravila koja nam se nameću. I u ovim godinama još se borim sa imperativom da moram biti dobra. Sve to je jako iscrpljujuće, trošiti toliku energiju da ispunimo uloge koje su nam namijenjene. Zato mislim da je jako važno učiti djevojčice da mogu biti sve što žele. Da nikom nisu ništa dužne, i da su savršene kakve god jesu. Ali važno je i znati da nam se ta sloboda ne daje od nekog drugog ili trećeg, ona je uvijek tu kao opcija da je same uzmemo.

 

                     "Nad tobom se otvara plafon i propušta nebo unutra. Znaš da ćeš preživjeti." 

 

Možda bi jedan od ilustrativnih primjera te boli mogla biti i fraza o "gubljenju nevinosti". U nekakvim, zamišljenim igrama moći, žene se uvijek na gubitku?

Da, ako na to pristanemo. Fraza „gubljenje nevinosti“ je zanimljiva jer ilustruje tu putanju koja nam je postavljena kao itinerarij.  S tim da se isti termin koristi i za muškarce, ali čini mi se da su konotacije suprotne, kao da oni nešto ustvari dobivaju, a mi ipak gubimo. I nakon što više nismo nevine, šta smo? Zanimljivo je i da je antonim od nevina riječ kriva. Ako tako gledamo onda smo u samom startu unaprijed osuđene. Opet sve to spada u vanjsku perspektivu. Mi smo uvijek i isključivo ono što same vjerujemo da jesmo. Tako da mislim da ta promjena mora doći iznutra. Iz našeg vlastitog osjećaja sebe. Možda zvuči antifeministički i nepopularno ali ja se ni za šta ne želim boriti, jer to sve već smatram svojim i samo želim uzeti. Vjerujem da mi jedna drugu učimo više kroz model ponašanja, nego ono što govorimo.

 

Slavenka Drakulić je jedne prilike kazala kako "zvuči banalno, ali pisanje je način života". Što je pisanje za vas?

Možda bih i sama mogla reći nešto slično. U smislu da uvijek kradem od stvarnosti, neposredno iskustvo pretačem u tekst, tako da se u pojedinim trenutcima tekst postavlja kao svojevrstan filter između mene i stvarnosti. Tako pomalo postajem kao onaj turist koji od fotoaparata ne uspijeva ništa neposredno doživjeti. Kintsugi tijela završava odlaskom na brdo u jednom selu na Pelješcu, što se zaista odigralo i u mom stvarnom životu, i bilo je to svojevrsno hodočašće, jer sam cijelo vrijeme svoje bolesti zamišljala kako ću ozdraviti i otići upravo tamo. I onda kada sam to uradila, to iskustvo se automatski pretvaralo u rečenice, u tekst (koji nisam znala kada ću i zašto iskoristiti) i oduzimalo od trenutnog doživljaja. Postalo je gotovo komično dok sam pokušavala prestati to raditi i tjerala sebe da zaista osjetim to što sam u romanu napisala da sam osjetila.

 

"Uslijedit će kontrolni pregledi pred kemoterapije. Dan za danom. Po jedna mala smrt, umorstvo strahom, koje usprkos svemu preživljavaš. (...) U tvom svijetu nema više ničega do odluke da ćeš sve što dolazi proći na nogama."

 

Koji su to autori/ice utjecali osobito na vas, posebno vas "oblikovali"?

Vrlo teško bi bilo sada pokušati nabrojati sve autore/ice koji su mi svih ovih godina bili važni. Vjerujem da nas sve što pročitamo na neki način određuje, pogotovo oni tekstovi koje zaista osjetimo, koji nas na neki način pomjere. To je gotovo kao sa zaljubljivanjem.

 

Pišete i poeziju za koju ste nekoliko puta nagrađivana. Je li vam, kako bi Vesna Parun rekla, “poezija dom, majka, potomstvo. Deviza mi je: ostati do kraja života, kao i sama poezija, samotno i samosvjesno bespomoćna”?

Poezija mi je oduvijek bila važna, pišem je od osme godine. Najčešće kad se ne osjećam baš najbolje. To je mjesto na kojem pokušavam da se posložim i udahnem neki smisao u sve ono što me lomi i rasteže. Ali ona je, čak i više, prostor igre, mogućnost da barem na trenutak budem ko god želim, kakva god želim, da živim tuđe živote, proživljavam tuđe emocije. Vesnine stihove čitam kao lijepu, gotovo nadmoćnu ironiju, poezija je sve osim bespomoćna.

 

“Taj dio koji živi udaljen od tebe i proriče ti sudbinu”. Vjerujete u sudbinu? Što je sudbina uopće, po nekoj vašoj, intimnoj definiciji?

Vjerujem da sami kreiramo svoju realnost. U smislu da se sve može uvijek sagledati na mnoštvo načina, i da je za nas uvijek istinito jedino ono što mi sami vjerujemo da jeste. Ne mislim da postoji neki unaprijed određeni niz događaja koji na nas čekaju. Zanimljivije mi je vjerovati u multiverzum i paralelne realnosti, u kojima postoje naše bezbrojne kopije koje žive bezbrojne varijante naših života. Valjda u osnovi mislim da zaista ništa ne možemo znati sa sigurnošću, pa odabirem davati prednost nekim zanimljivim varijantama, naprimjer da je možda čak istina i ono što gledamo u filmu Matrix.

Dnevnik.ba.

Article_Bottom_970x250