Article_Top_970x250

Senad Avdić, dobrovoljac, komandir "streljačkog stroja"

reakcija

Senad Avdić, dobrovoljac, komandir "streljačkog stroja"

svibnja 19, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Povjesničar Ivo Lučić se na svome facebook profilu osvrnuo na nedavno pisanje novinara "Slobodne Bosne" Senada Avdića. Reaciju prenosimo u cijelosti:

Jučer me se opet sjetio Senad Avdić propali vlasnik propale Slobodne Bosne. Po običaju napisao je hrpu laži i gluposti na što se obično ne osvrćem. Ovaj put ću se ipak osvrnuti i to samo zbog jedne rečenice koja je jako indikativna i dobro oslikava njegov karakter i misaoni sklop.

Ta rečenica napisana je u kontekstu razumijevanja povijesnih događaja i glasi: "Uopće ih tome ne trebaju podučavati istoričari i povjesničari, osobito ne Lučićevog revizionističkog pedigrea i kalibra, vrlo ograničenog dometa, pogodnog tek za streljački stroj."

Podsjetio me Avdić na način kako su njegovi ideološki i biološki preci rješavali problem s nepoćudnim "istoričarima", novinarima i opće ljudima koji su mislili drukčije od njih, odnosno od onoga što je Partija propisala. Jednostavno, "streljačkim strojem" i opet bi, samo kada bi imali priliku. A nije davno prošlo vrijeme kada su doista imali priliku strijeljati, što bojevom municijom, što ubojitom riječju.  

Davno sam polemizirao sa Senadom Avdićem, još dok je to imalo kakvog–takvog smisla i dok je barem sličio na novinara. Pisao sam o njegovoj ulozi u poticanju političkih sukoba, a kasnije i raspirivanju rata između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka.

Podsjetit ću tek na članak objavljen u njegovoj Slobodnoj Bosni u veljači 1993. „Bosna između dva fašizma“ koji je kopiran, pretiskavan i dijeljen postrojbama muslimanske Armije BiH. Tim je člankom najavljen otvoreni rat Hrvatskom vijeću obrane. Avdićeva uloga huškača i smutljivca javnosti je, bar onome njezinu dijelu kojemu je stalo do činjenica, uglavnom poznata. Manje je poznata njegova uloga u zataškavanju teških ratnih zločina koje je počinila muslimanska Armija BiH, posebno u Hercegovini u akciji „Neretva 93“. 

Pripadnici muslimanske Armije BiH upali su 14. rujna 1993. u selo Uzdol u Rami.  Ubili su 41 Hrvata, od kojih 29 hrvatskih civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Mrtva tijela su masakrirana. Najmlađe žrtve bili su Stjepan Zelić (10) i njegova sestra Marija (13) koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. Ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Najstarija ubijena osoba u Uzdolu imala je 87 godina. Za taj zločin, Punih 26 godina kasnije, u rujnu 2019. Sud BiH osudio je Envera Buzu komandanta Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH na 12 godina zatvora.

Pripadnik ili suradnik Glavnog štaba muslimanske Armije BiH Senad Avdić u vrijeme počinjenja zločina nalazio se u društvu zločinaca i njihovih zapovjednika te u neposrednoj blizini mjesta zločina i žrtava. Razgovarao je s njima, znao je detalje, bio je zadužen za propagandu. Uložio je veliki napor da zločine zataška, a zločince opravda i abolira te da presudu odgodi za 26 godina. U tekstu koji je objavljen u „Ljiljanu“ listu što se bez imalo zadrške može nazvati fašističkim, Avdić je pokazao sve vještine i beskrupuloznost armijskog propagandista obučavanog u najboljim, odnosno najgorim beogradskim centrima za obuku kadra tog profila. Tekst je naslovljen „Ubijeni su Hrvati ili Muslimani?!“, a u nadnaslovu stoji pitanje „Šta se, u stvari, desilo u selu Uzdol?“.

Avdić objašnjava čitateljima što se to tamo „desilo“ i piše:    

„Početkom prošle sedmice diverzantska grupa Armije BiH izvodi napad na vojarnu HVO-a u Uzdolu. Akcija je izvedena munjevito. Veliki broj bojovnika HVO-a, osobito oni koji su stigli iz zapadne Hercegovine, po svjedočenju diverzanata Armije BiH, bježi, a jedan dio njih gine u borbama u i oko vojarne. U borbu oko vojarne uključuje se civili iz obližnjih kuća, jedan od najboljih boraca Armije BiH gine od metaka kojeg sa prostora svog doma iz kalašnjikova upućuje 75-godišnji starac. Civilno stanovništvo, žene, starci, pucaju sa svih strana. U jednom trenutku odbjegli bojovnici se vraćaju isturajući pred sebe živi štit od civila.“
Zadivljujuća je sposobnost „bojovnika iz zapadne Hercegovine“ da se izvuku iz obruča i pobjegnu, kao i Avdićevih sugovornika da precizno odrede starost onih koji su navodno pucali na njih.

Avdić zatim u priču ubacuje diverzanta koji kaže da su morali pucati, a da je zatim došlo „do strahovitog artiljerijskog napada sa HVO položaja“ te su rušene kuće i nitko u njima nije mogao „izvući živu glavu“. Naravnom artiljerija HVO-a ubijala je isključivo Hrvate u njihovim kućama. Konačno, Avdić iznosi i tvrdnju Ratnog predsjedništva Prozora „gdje se vrši istraga svih detalja oko slučaja Uzdol“ i nastavlja: „Oni tvrde kako su svi poginuli u tom selu stradali u ratnim djelovanjima. Ovdje se strahuje da je živi štit kojim su se koristili bojovnici HVO-a opet bio popunjen Muslimanima iz zatvora u Rumbocima jer, kako kažu, nedostaje blizu četrdeset zarobljenika za koje se mjesecima ništa ne zna i kojih nema ni na jednom spisku. Snimci koje smo vidjeli na televiziji uopšte ne otkrivaju identitet i nacionalnost žrtava, Interesantno je da se Britanci uvijek prvi nađu na licu mjesta nakon ovakve vrste počinjenih zločina, kažu u Ratnom predsjedništvu Prozora“.

Ako snimci i Britanci nisu odmah otkrili identitet žrtava, Avdić je vremenom mogao čuti za desetogodišnjeg Stjepana Zelića i njegovu tri godine stariju sestru Mariju ili za dvanaestogodišnju Jadranku Zeleniku. Ako pak za njih nije čuo, njihova imena i godine može pročitati na spomen ploči podignutoj u selu, pa se tamo može informirati što je tko tamo radio u rujnu 1993.

Ako ne vjeruje ploči u Uzdolu, može pogledati presudu Enveru Buzi, koju je donio sud države u kojoj živi.

Što se pak njega samog tiče, nema Neretva dovoljno vode da ga opere od sramote za laži koje je pisao, niti u Bosni ima dovoljno alkohola kojim bi mogao umiriti savjest za sva zla u kojima je sudjelovao, makar tako što ih je poticao ili naknadno prikrivao. U onakvim okolnostima kakve su vladale u BiH '93 to nerijetko znači veću odgovornost od one koju snose izravni počinitelji zločina.

Dnevnik.ba