Article_Top_970x250

SELMO CIKOTIĆ I DŽEVAD MLAĆO Od kreatora progona bugojanskih Hrvata do perjanica SDA

STRADANJE BUGOJANSKIH HRVATA

SELMO CIKOTIĆ I DŽEVAD MLAĆO Od kreatora progona bugojanskih Hrvata do perjanica SDA

srp 31, 2018

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Detalj s 25. obljetnice stradanja, groblje Sultanovići (foto: Dnevnik.ba)

Pravosuđe u BiH još uvijek se ne bavi slavnim bugojanskim dvojcem - Cikotićem i Mlaćom. Postupci vođeni pred Sudom BiH za zločine nad bugojanskim Hrvatima bili su farsa. Gasal i drugi - prvostupanjskom presudom presuđen je udruženi zločinački pothvat po dvije kategorije - logori i nasilno uzimanje krvi od zarobljenih Hrvata, a pravomoćna kršenje Ženevskih konvencija i zločini protiv civila. Cikotić, Mlaćo, Ganić, Jeleč - oni su čija se imena očito ne smiju spomenuti pred pravosudnim organima u BiH. Pravnu zadovoljštinu hrvatske žrtve u Bugojnu nisu dobile ni u Haagu, ni u Sarajevu.

Operativna grupa „Zapad“, podređena 3. korpusu tzv. Armije BiH, na čijem je čelu tijekom 1993. godine bio Selmo Cikotić, „uspješno“ je odgovorila na sve zadatke iz oblasti „obrane“ i „sigurnosti.

Sjedište OG Zapad 3. korpusa tzv. Armije BiH bilo je u Bugojno, a u njenom sastavu 307. brdska brigada, brigada Vojne policije istoimene  tzv. Armije BiH, TO i stanica civilne sigurnosti  - odnosno, pripadnici MUP-a Republike BiH u općini Bugojno.

S teritorija pod izravnom kontrolom OG Zapad na čijem je čelu bio Selmo Cikotić, odnosno, s prostora bugojanske općine, istjerano je 15 tisuća Hrvata, njih više od tisuću prošlo je  tretman u logorima smrti, a ubijeno je ukupno 90 civila.

Selmo Cikotić se više od 20 godina dovodi u (ne)izravnu vezu s ratnim zločinima počinjenim u Bugojnu.  Njegova uloga i danas je  (ne)jasna u jednoj od najtežih epizoda recentne  hrvatske povijesti u Središnjoj Bosni – nestankom 19 bugojanskih Hrvata čiji posmrtni ostatci ni do danas nisu pronađeni.

Cikotić, kao ugledni SDA-ov kadar, bivši ministar obrane u Vijeću ministara BiH, a zadnje četiri godine i savjetnik Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uživa imunitet i zaštitu.

Ipak, o Cikotićevoj se ulozi  u udruženom zločinačkom pothvatu protiv bugojanskih Hrvata, dosta toga saznalo i tijekom postupka protiv Enesa Handžića, vođenim pred Sudom BiH.

Handžić je, također, bivši SDA-ov kadar. U trenutku sumnjičenja za ratne zločine bio je ministar unutarnjih poslova Županije Središnja Bosna. Enes Handžić tijekom 1993. godine bio je pomoćnik za sigurnost u 307. brdskoj brigadi tzv. Armije BiH.  Pravomoćno je, uz nagodbu, osuđen na 8 godina zatvorske kazne zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

Na zahtjev Sudskog vijeća u predmetu Handžić, Selmo Cikotić dao je iskaz o ratnim zbivanjima u Bugojnu. Uz Cikotića, pred Vijećem je govorio i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva u Bugojnu i „gospodar života i smrti“ kako ga nazivaju preživjele žrtve agresije u Bugojnu. Sudsko vijeće je i Cikotiću i Mlaći dodijelilo odvjetnike tijekom davanja iskaza kako se ne bi inkriminirali.

Cikotić je tako  pred Sudom BiH, unatoč predočenim dokumentima tzv. Armije BiH koje je sam potpisivao, rekao kako vojska nije bila nadležna za zarobljenike na bugojanskom stadionu – logoru Iskra.

Inače, pred Sudom BiH formiran je predmet Handžić i ostali odnosno Handžić, Senad Dautović, Nisvet Gasal i Musajb Kukavica. U jednoj fazi postupak predmet Handžić i ostali se podijelio na dva odnosno Handžić i Gasal i ostali. Zanimljivo, Cikotić je krio činjenicu kako je svjedočio ranije pred Haaškim tribunalom, a još zanimljivije je kako je to pravosuđe u BiH saznalo sa zakašnjenjem. 

“Kada je Cikotić svjedočio na ovom suđenju, nismo imali izjavu koju je dao u Haškom tribunalu, a koja je u odlučnim činjenicama drugačija. Prihvatljivo je da on bude ponovo pozvan kao svjedok ukoliko ne bude prihvaćen prijedlog da se u dokaze uvrsti transkript njegove izjave iz Haaga”, kazala je tada državna tužiteljica Slavica Terzić.

U predmetu protiv Handžića, vojni vještak Suda BiH bio je Fikret Muslimović, general tzv. Armije BiH i još jedan aktualni savjetnik Bakira Izetbegovića. 

Izvanredni izvještaj, strogo povjerljivog karaktera, kojeg je Cikotić slao Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa tzv. Armije BiH u Zenici, govori, naravno, posve suprotno.  Cikotić je napisao kako „postoje 23 zarobljenika koji zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman“.  Umjesto da razjasni okolnosti i način, pojasni kakav je to „poseban tretman“ za 23 Hrvata iz Bugojna od kojih posmrtni ostatci njih 19 nisu pronađeni, Cikotić je, naravno, sve to negirao i kazao kako je  „za zarobljenike bila odgovorna jedinica koja ih zarobi u borbi dok ih ne preda dalje“.

Cikotić je tvrdio i kako je Senad Dautović, načelnik Centra javne sigurnosti u srpnju 1993. zapovijedao svim snagama u Bugojnu.

“Informirao me o problemu velikog broja ratnih zarobljenika i mislim da je on, koliko se sjećam, rekao da veliki broj njih treba pustiti”, rekao je Cikotić.

„Nije znao za 'probleme sa zatvorenicima', ni za nestanke odvedenih“

Ustvrdio je da u prosincu 1993. nije znao za “probleme” u vezi sa zatvorenicima, ni za nestanke odvedenih sa stadiona.

Tri je puta davao iskaz pred Sudskim vijećem u predmetu Handžić i ostali, odnosno Enes Handžić, ali kao zapovjednik OG Zapad čijem su zapovjedništvu upravo odgovarali i Handžić i Dautović, Cikotić ništa nije znao, a izgleda ni mogao znati.

Na jednom od suđenja je čak kazao kako je prvi put vidio vojne dokumente koji se odnose na zarobljenike na bugojanskoj Iskri, a nije mu bila poznata ni naredba iz rujna 1993. koju je potpisao njegov pomoćnik Kemal Džafić  za sigurnosti u kojoj su navedene upute kako postupati sa zarobljenicima.

“Mislim da je ta naredba napravljena bez mog znanja”, rekao je tada Cikotić, koji ni nakon što je vidio taj dokument nije promijenio svoje stajalište o nenadležnosti vojske za stadion. Cikotić je, kako tvrdi, prvi put vidio i naloge o dovođenju zatvorenika koje je potpisivao Handžić.

Saznanja o tome što je bilo i gdje bi mogli biti posmrtni ostatci nestalih Bugojanaca Cikotić bi morao znati, osobito, ako se uzme u obzir i Hadžihasanovićev dokument u kojem mu je napisao, odnosno, odgovorio 19. rujna 1993. godine. Hadžihasanović je tako naveo „obzirom da će najvjerojatnije svi bojovnici biti pušteni po principu ‘svi za sve’, potrebno je ona 23 bojovnika, koja su počinila teža djela, prebaciti kod mene u KPD“. 

Ni danas, naravno, nije razjašnjeno jesu li bugojanski Hrvata ikada došli do KPD-a u Zenici.  

Po obavljenom poslu, Cikotić je nagrađen Zlatnim ljiljanom krajem 1993. godine, najvišim vojnim priznanjem tzv. Armije BiH, i to od Alije Izetbegovića, ratnog lidera bošnjačko-muslimanskog naroda.

Kratka biografija Selme Cikotića:

Nakon što je završio Vojnu akademiju u Zadru 1986. godine, sve do svibnja 1992. godine Cikotić je bio aktivno vojno lice JNA. Dolaskom u Sarajevo, Alija Izetbegović i Glavni stožer tzv. Armije BiH na čelu sa Seferom Halilovićem, Cikotića raspoređuju na mjesto Operativne grupe „Zapad“ čija je zona odgovornosti bila dolina Vrbasa u Središnjoj Bosni -  Bugojno, Gornji Vakuf/Uskoplje i Donji Vakuf.  Vojni ataše Republike BiH u Washingtonu postao je 1994. godine, ali su ga američke vlasti vrlo brzo vratile u BiH. Bio je i načelnik Odjela za obuku u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH od 1997. do 1999. godine.  Do 2000. bio je šef kabineta zamjenika ministra obrane Federacije BiH, a potom i zamjenik zapovjednika Prvog korpusa Vojske FBiH da bi od 2001. do 2004. bio i zapovjednik Prvog korpusa Vojske FBiH. Nakon vojnog angažmana Cikotić je bio i direktor tvrtke „OKI“.  Ministar obrane BiH postao je 2006. godine, a od 2010. predsjednik Nadzornog odbora Međunarodnog aerodroma Sarajevo.  Napredovao je i u stranačkoj strukturi, pa je tako od 2016. godine predsjednik  Savjeta SDA gdje je naslijedio Denisa Zvizdića, aktualnog predsjedatelja Vijeća ministara BiH. Cikotić je, između ostalog, i uspješan poduzetnik. Iza projekta Eko-zona na Vlašiću vrijednog 4,2 milijarde eura stoji njegova tvrtka s kapitalom od čak dvije tisuće KM.

Cikotić se 2015. godine spominjao i kao jedan od kandidata za direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH na čijem je čelu danas Osman Mehmedagić – Osmica, nekadašnji tjelohranitelj Alije Izetbegovića. Pored Cikotića, kandidati su, navodno bili, i Enver Mujezinović, jedan od čelnih ljudi AID-a i Amir Ahmić, bivši bošnjački časnik za vezu s Haagom protiv kojeg je bila podignuta kaznena prijava za  zločine nad Srbima.

Udruga hrvatskih logoraša Županije Središnja Bosna u travnju 2017. godine podignula je kaznenu prijavu protiv Cikotića Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH).

Dževad Mlaćo, odnosno, gospodar života i smrti  tijekom 1993. godine obnašao je dužnost Ratnog predsjedništva u Bugojnu.  Autor je i slavnog ratnog Dnevnika, dokaznog materijala koji je u zgradi Tužiteljstva BiH  još od 2007.godine.

Ipak, ni do danas nema istrage ni optužnice protiv Dževada Mlaće unatoč postupcima protiv bugojanskih pripadnika tzv. Armije BiH pred Sudom BiH.

Enes Handžić, osuđen na 8 godina zatvorske kazne zbog zločina nad Hrvatima Bugojna, sa Sudom BiH sklopio je nagodbu, pa je tako u predmetu Gasal i ostali svjedočio kao svjedok Tužiteljstva BiH.

Handžić, pomoćnik zapovjednika za sigurnost 307. brigade tzv. Armije BiH nekoliko je puta kazao kako je Mlaćo spriječio da zarobljeni vojnici HVO-a budu prebačeni u Zenici, vjerojatno KPD, ili Travnik, gdje bi im se sudilo  zbog kaznenog djela  oružane pobune. Handžić je kazao kako je sastavljen spisak od 121 „najekstremnijeg pripadnika“ HVO-a – vojnici koji su sudjelovali u borbama, oni za koje je bošnjačka vlast sumnjala da su počinili zločine i slično.

On je svjedočio o načinu zarobljavanja oko 500 do 600 pripadnika HVO-a koji su se predali jedinicama ARBiH. Od ukupnog broja zarobljenih, sastavljen je spisak od 121 "ekstremnijih" pripadnika HVO-a. Handžić je tumačio da su u ovu kategoriju spadali časnici, vojnici koji su bili u žešćim borbama te oni za koje se sumnja da su činili zločine.

U Handžićevom  ratnom dnevniku koji je prezentiran u Sudu BiH zapisano je kako je 17. kolovoza 1993. godine grupa od 121 ekstremnog vojnika trebala biti prebačena u Travnik ili Zenicu gdje im je trebalo biti suđenje za kazneno djelo oružane pobune.

"Tada je zaključeno da se spisak ekstrema smanji i da se oni naknadno dislociraju iz Bugojna radi eventualne razmjene zarobljenika ili suđenja", istaknuo je Handžić koji je dobio zadatak da osigura mjesto na kojem bi se vojnici čuvali, ali budući da nije bilo takvog prostora, Dževad Mlaćo se pobrinuo za to. Popis je u međuvremenu reduciran na 26 vojnika.

"Ja nisam tada znao, ali sam kasnije saznao da su odvođeni u motel na Ravnom Rostovu. Prije toga su bili smješteni u BH banci. Vojni policajci su dolazili i odvodili po tri ili četiri pripadnika HVO-a na tada meni nepoznatu lokaciju", ispričao je Handžić kazavši da su tri pripadnika HVO-a u BH banci umrla nakon premlaćivanja.

Handžić je također ranije rekao kako je logistika prije osigurala tri teretna vozila za prijevoz zarobljenika.

„U jedno vozilo ti vojnici su već bili smješteni. Tada je Dževad Mlaćo zabranio i zaustavio prebacivanje tih zatvorenika", rekao je Handžić.

Bogat Mlaćin „literarni“ opus

Unatoč činjenici da je Ratni dnevnik Dževada Mlaće već 11 godina „javna tajna“ Tužiteljstvo BiH ne pokreće istragu, a kamoli kazneni postupak protiv predsjednika Ratnog predsjedništva u Bugojnu.

Kao da sadržaj Dnevnika sam po sebi ne govori dovoljno o tome da je Mlaćo, uz Mensuda Duvnjaka, zasigurno glavni operativac udruženog zločinačkog pothvata protiv bugojanskih Hrvata.

Mlaćo je, u svoj ratni Dnevnik, zapisao kako „HVO treba uništiti i s njima nema nikakvih pregovora osim razmjene poginulih“. „Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno- ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira“, dijelovi su Mlaćinog Dnevnika. 

Čak i kada je bio svjedok obrane u predmetu Gasal i ostali, Tužiteljstvo BiH Mlaći je ''dalo'' odvjetnika kako se ne bi inkriminirao. Jer, očito rečenice napisane u Dnevniku nisu dovoljno inkriminirajuće odnosno, patriotskog su sadržaja.

Tijekom suđenja Gasalu i drugima, Mlaćo se pojavio kao svjedok obrane kazavši tužiteljici Terzić kako se ne sjeća kako mu je i tko mu je rekao taj monstruozni tekst.

Prvi poslijeratni načelnik Bugojna bio je upravo Mlaćo kojeg je OHR 1999. godine suspendirao zbog huškačkih izjava i kršenja Daytonskog sporazuma. Od 2010. godine bio je i profesor matematike u bugojanskoj Gimnaziji – istoj onoj u kojoj su bili zarobljeni Hrvati. Zadnje četiri godine savjetnik je Salke Selmana (SDA) u Razvojnoj banci FBiH. 

Nepravomoćnom presudom Suda BiH u predmetu Gasal i drugi (Senad Dautović, Nisvet Gasal i Musajb Kukavica) zaključeno je kako je Ratno predsjedništvo Bugojno na čelu s Mlaćom provelo dva   udružena  zločinačka pothvata protiv Hrvata. Iako se Mlaćino ime u postupcima protiv Gasala i ostalih jako često spominjalo u zgradi Viktor Bubanj,  gospodar života i smrti još uvijek izmiče pravdi.

Gasal i ostali:  Prvo dva  UZP-a,  potom smanjenje kazni

Senad Dautović, ratni je zapovjednik policije u Bugojnu, a pred Sudom BiH pravomoćno je  osuđen na 7 godina zatvorske kazne po zapovjednoj odgovornosti zbog toleriranja zlostavljanja hrvatskih zarobljenika.

Prvostupanjskom presudom Dautović je osuđen na 13 godina, no Prizivno vijeće Suda BiH smanjilo je kazne temeljem Kaznenog zakona bivše SFRJ kojeg BiH mora primjenjivati slijedom pravorijeka Europskog suda za ljudska prava.  U tom predmetu,  ranije osuđenom na 6 godina, Nisvetu Gasalu, kazna je smanjena na četiri, a Musajbu Kukavici na četiri godine.

Presude Dautoviću i Gasalu izrečene su temeljem odredbi kaznenog zakona bivše SFRJ koji za ratne zločine predviđa blaže kazne nego kazneni zakon BiH donesen 2003. godine, temeljem kojega se sudilo u prvostupanjskom postupku okončanom 2011. godine.

U Dautovićevu slučaju nova kazna je gotovo dvostruko smanjena jer je on prvostupanjskom presudom bio osuđen na trinaest godina zatvora, dok je Gasala bio osuđen na šestogodišnji zatvor.

U prvostupanjskom postupku Musajb Kukavica je pak bio oslobođen optužbi.

Senad Dautović je 1993. i 1994. godine, kada su počinjeni zločini nad Hrvatima, bio načelnik policijske postaje u Bugojnu i optužnica ga je teretila za sudjelovanje u planiranju zarobljavanja civila hrvatske nacionalnosti.

Nisvet Gasal u isto je vrijeme bio zapovjednikom zarobljeničkog logora otvorenog na lokalnom nogometnom stadionu. On je proglašen krivim jer je bio odgovoran za funkcioniranje logora u kome je u nehumanim uvjetima bilo zatvoreno oko 300 hrvatskih civila.

Veliki broj zatočenika u tom logoru bio je izložen mučenju stražara i drugih pripadnika tzv. Armije BiH. Stražari su zatvorenike odvodili u prostorije jedne poslovne zgrade u Bugojnu gdje su zlostavljani.

Zbog zločina nad zatočenicima u tom logoru osuđen je i Musajb Kukavica jer je obnašao dužnost zapovjednika straže.

Nepravomoćnom presudom, Dautović je osuđen po zapovjednoj odgovornosti zbog toleriranja zlostavljanja hrvatskih zatočenika od svojih podčinjenih, kao i zbog drugog udruženog zločinačkog pothvata - prisilnog vađenja krvi od zatočenika za potrebe ratne bolnice u Bugojnu.

No, kao zapovjedniku Stanice javne sigurnosti Bugojno posebno mu se stavlja na teret sudjelovanje na sjednicama općinskog Ratnog predsjedništva, koje je označeno kao središte udruženog zločinačkog pothvata.

Sudsko vijeće je zaključilo kako je upravo Ratno predsjedništvo, na čijem je čelu bio Dževad Mlaćo, imalo autoritet nad ratnim postrojbama u Bugojnu i okolnim općinama, što potvrđuju i brojne naredbe i zadaci koji su dodjeljivani vojnim postrojbama  tzv. Armije BiH  u nepravomoćnoj presudi.

Pored toga, Ratno predsjedništvo općine Bugojno donijelo je odluko o formiranju zarobljeničkog logora, imenovalo upravitelja logora te donosilo odluke o razmjeni ratnih zarobljenika.

Glavni dokaz na suđenju Dautoviću, Gasalu i Kukavici bio je ratni dnevnik Dževada Mlaće, čije je dijelove citirao sudac Jukić.

„Ovaj dnevnik ključni je dokaz da je na sjednicama Ratnog predsjedništva općine Bugojno skovan plan da se izdvoje osobe koje su smatrane ekstremima te da se potom likvidiraju“, kazao je sudac Jukić, citirajući potom dijelove Mlaćina dnevnika od 22. srpnja 1993. godine u kojem se govori o tom planu.

Na spornim sjednicama Ratnog predsjedništva Bugojno bili su Uzeir Mlivo – predsjednik Izvršnog odbora, Mensud(Meša) Duvnjak – siva eminencija, Abdulah Jeleč, Senad Dautović, Ismet Duvnjak.

Mensud Duvnjak je u slučaju Bugojno, čini se, onaj čije se ime ne spominje.  Tijekom 1993. godine bio je javni tužitelj, a provodio je istražne radnje nad zarobljenim Hrvatima. Hrvatska javnost u Bugojnu smatra ga sivom eminencijom odnosno glavnim kreatorom plana etničkog čišćenja Hrvata iz tog grada.

Odvjetnički tim Senada Dautovića upozorio je kako je sva krivnja Ratnog predsjedništva općine Bugojno pripisana njihovom branjeniku.

Enes Handžić je, također, slično govorio. Bivši ministar policije u Županiji Središnja Bosna pravomoćno osuđen uz nagodbu na 8 godina, tvrdio je kako je naloge za odvođenja na prisilan rad hrvatskih zatočenika, a najvjerojatnije i likvidacije, izdavao po Mlaćinoj i naredbi Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne grupe Zapad.

Sud BiH je Handžića pravomoćno osudio na osam godina zatvora za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen na području Bugojna.

Handžić je proglašen krivim jer je kao pomoćnik zapovjednika za sigurnost 307. brigade tzv. Armija BiH bio odgovoran za upućivanje zatvorenika hrvatske nacionalnosti na kopanje rovova, te jer nije kaznio podređene mu pripadnike Vojne policije.

Presuda je izrečena nakon što je Sud prihvatio sporazum o priznanju krivnje koji je Handžić postigao s Tužiteljstvom BiH, a kojim je bila predložena kazna između pet i deset godina zatvora. 

Handžić je osuđen jer nije pokrenuo istrage ni podnio kaznene prijave protiv pripadnika Vojne policije 307. brigade koji su odgovorni za premlaćivanja i ubojstva hrvatskih zatočenika u nizu objekata u Bugojnu. “U dvorani Osnovne škole ‘Vojin Paleksić’ u srpnju i kolovozu Handžić je odobravao odvođenje zatvorenika iz škole na prinudne radove u Prusac, gdje im je život bio ugrožen. U školi su njemu podređeni pripadnici Vojne policije udarali zatvorenike, a Marija Subašića i Vinka Ivkovića ubili”, navodi se u presudi. Slični događaji, kako je utvrdilo sudsko vijeće, događali su se i u logoru stadiona Iskra, salonu namještaja “Slavonija DI”, garaži jedne privatne kuće, Marksističkom centru, Kulturno-sportskom centru i BH banci. U presudi se, kao i u postignutom sporazumu, navodi da je Handžić odobrenja za odvođenje zatvorenika na prinudne radove izdavao po ovlastima Ratnog predsjedništva Bugojna te zapovjednika 307. brigade i Operativne grupe Zapad.

Abdulah Jeleč tijekom   1993. godine bio je načelnik Stožera TO-a pri tzv. Armiji BiH.  Jeleč je u predmetu protiv Gasala i ostalih bio svjedok obrane Senada Dautovića.  Tijekom unakrsnog ispitivanja Jeleč je kazao da na sastanku Zapovjedništva tzv. Armije BiH pred kraj sukoba u Bugojnu  nije bilo riječi o ratnim zarobljenicima, jer je ishod borbe još bio neizvjestan i "niko nije znao da će se pripadnici HVO-a predati".  Uz Jeleča, u Dautovićevu korist svjedočili su Enis Rujanac, kirurg u bugojanskoj bolnici i Mustafa Struktar, djelatnik saniteta. 

Obojica su kazali da je za vrijeme sukoba u Bugojnu postojala zajednička ratna vojna bolnica te da su svi koji su trebali medicinsku pomoć to i dobili.

„Za vrijeme sukoba naravno da smo imali pune ruke posla. Potreba za krvlju je bila konstantna, i to nam je bio najveći problem. Međutim, uvijek je bilo ljudi koji su dolazili i davali krv“,  kazao je Rujanac.

Tijekom unakrsnog ispitivanja oba svjedoka su kazala da nisu vidjela niti čula da je krv uzimana nasilu te da takve tvrdnje ne žele uopće komentirati. Ipak, nepravomoćnom presudom drugi udruženi zločinački pothvat odnosi se upravo na nasilnu uzimanu krv od Hrvata za bošnjačke vojnike.

Pored dvojca Cikotić – Mlaćo, Abdulaha Jeleča, Meše Duvnjaka, o zločinima nad Hrvatima Bugojna imao bi sigurno što reći i zapovjednik 307. brdske brigade, Tahir Granić, još jedan od onih čiji se ime ne spominje.  

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250