Article_Top_970x250

Selma Asotić za Dnevnik.ba: Za nasilničko društvo nema ništa opasnije od oslobođene žene

UREDNICA ČASOPISA "BONA"

Selma Asotić za Dnevnik.ba: Za nasilničko društvo nema ništa opasnije od oslobođene žene

velj 08, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(foto: sarajevoww.com)

Ne možemo govoriti o unaprjeđivanju položaja žena, a pritom šutjeti o robovlasničkim uvjetima rada, mizernim nadnicama i penzijama, urušenom zdravstvenom sistemu, zagađenom zraku, uništenim šumama i rijekama, tj. o čitavom jednom sistemu napravljenom da pogoduje odabranoj nekolicini, čija su prva meta udara upravo žene, kazala je Selma Asotić, urednica časopisa Bona u razgovoru za Dnevnik.ba.

Jedini bosanskohercegovački časopis za feminističku teoriju i umjetnost je Bona. Selma Asotić i Marina Veličković  osnivačice  su Bone i glavne urednice već tri godine, a časopis, osim tiskanog ima i online izdanje. Bona je pothvat u svakom smislu te riječi – financira se isključivo donacijama, bez institucionalne podrške, a teme koje otvara još uvijek u našem društvu nisi dovoljno vidiljive.

Iako je Bona na nekoliko natječaja dobila odbijenice, nedavno su preko Media centra osigurana sredstva za realizaciju projekta “Glasne i jasne” kojim će se djevojke i žene zainteresirane za feminizam i pisanje dodatno educirati i usavršavati uz mentorice.

Broj prijava je premašio očekivanja uredničkog tima Bone koje se, barem kako kaže Selma Asotić, jedna od urednica, još jednom uvjerio da širom BiH žene i djevojke itekako shvaćaju svoj položaj u društvu i spremne su na borbu kako bi ga promijenile, a uz to, posjeduju nevjerojatnu količinu talenta, kreativnosti, snage i petlje.

Tim povodom, Selma Asotić, jedna od urednica časopisa Bona,  u razgovoru za Dnevnik.ba govori o Boni, zacrtanim ciljevima, budućim planovima i tomu zašto je feminizam još uvijek bauk u BiH. 

 

(Selma Asotić; foto: facebook stranica Bona Časopis) 

Od čitateljskog kluba do časopisa Bona

 “Prije nekoliko godina u Sarajevu je grupa djevojaka osnovala neformalni feministički čitalački klub. Sastajale smo se jednom sedmično i raspravljale o klasicima feminističke teorije. Uskoro su se ti susreti pretvorili u nešto sasvim drugo. Shvatile smo koliko su naša iskustva slična, prvi put smo mogle s nekim otvoreno razgovarati o nasilju koje smo preživjele te priznati koliko je to nasilje sveprisutno, uobičajeno”, izjavila je Asotić za Dnevnik.ba.

Razgovarale su, navodi, o njihovim djetinjstvima, načinu na koji su odgajane, strahu kojeg su ih učili od malih nogu zato što su bile djevojčice i zato što su njihova tijela postojala hodajućim metama.

“Najvažnije, postale smo svjesne vlastitog bijesa. I potrebe da taj bijes izrazimo. U to vrijeme su u susjednim zemljama već postojali feministički portali poput libele i voxfeminae (sa kojima danas dobro sarađujemo), ali kod nas, koliko se ja sjećam, nije postojala online platforma koja bi bila otvoreno i isključivo feministička. I zato smo pokrenule Bonu”, navodi Asotić.

Cilj im je, kaže, oduvijek bio izgraditi časopis koji promovira socijalistički feminizam, doprinijeti razvijanju feminističke teorijske produkcije u BiH i regionalno, te razbiti mit o književnosti (i umjetnosti općenito) kao nečemu apolitičnom i ideološki neutralnom.

“Željele izgraditi drugačiji, egalitarniji pristup uredničkom i izdavačkom poslu, odbijajući ustaljenu pretpostavku da urednici i izdavači predstavljaju objektivne ‘čuvare kulture’ koji se prilikom odabira onoga što će plasirati u javnu sferu vode isključivo estetskim kriterijima." 

 

(Prva tri broja Bone; dizajn naslovnica: Nađa Čengić) 

"Ženski glasovi gurnuti na marginu"

Pod krinkom tog estetizma, tvrdi Asotić, koji već spomenutim “čuvarima kulture” zapravo samo pomaže da zaštite stečenu moć, ženski glasovi su uglavnom gurnuti na marginu.

U BiH su, podsjeća Asotić, i ranije postojale feminističke publikacije i časopisi.

“Mislim da je Bona specifična po tome što objavljuje i umjetnost i teoriju, te ima štampano i online izdanje. Kada smo pokrenule časopis osjećale smo da je vrijeme da naša generacija preuzme palicu”, izjavila je.

 

(Marina Veličković, foto: facebook stranica Bona Časopis) 

 

"Rad žena nevidljiv, podcijenjen, nikako ili slabo plaćen" 

U priču oko Bone ušle su, priznaje, poprilično naivno vodeći se parolom “nemamo pare, ali imamo raju”.

“Iza Bone stoji jako puno neplaćenog rada naših drugarica i drugova. Od izrade web stranice, preko lekture i preloma, pa do samih tekstova koje nam šalju naše saradnice, Bona je u cijelosti rezultat solidarnosti. Drugačije ne bismo uspjele stati na noge. Nadamo se da ćemo u skorijoj budućnosti moći ponuditi pristojne honorare”, ističe.

Rad žena je, prema Asotić, ionako uglavnom nevidljiv, podcijenjen, nikako ili slabo plaćen, i mi ne želimo doprinositi takvoj eksploataciji.

Njihov najveći izazov sada je proširenje redakcije za što pokušavaju pronaći sredstava. Bona još uvijek, prema Asotić, ovisi o svoje dvije urednice i bezbroj njihovih drugarica koje pomažu kad god i kako god mogu.

“Uspjele smo, zaista iz ničega, objaviti i odštampati četiri broja, održati dvije promocije i na stranici objaviti desetine autorica u svim fazama karijere. Željele bismo imati puno veću, plaćenu redakciju, povećati tiraž i osmisliti efikasan način distribuiranja štampanog izdanja časopisa”, kazala je i napomenula kako im svi od početka govore da uzaludno troše vrijeme i noac na tisak jer se sve preselilo na mreže, ali one od tiska ne odustaju.

“O percepciji se pretjerano ne brinemo, jednostavno pokušavamo objavljivati stvari u koje vjerujemo, i postići sve ono što smo zacrtale na samom početku”, istaknula je.

U Boni mogu objavljivati sve autorice i autori čiji se radovi uklapaju u koncept časopisa, napominje Asotić i podsjeća da je potrebno javiti se na redakcijski mail.

“Trudimo se odgovoriti svima, što prije, ali to ponekad nije moguće zbog drugih obaveza koje imamo. Nadamo se da ćemo uz veću redakciju popraviti i taj aspekt. Od samog početka znale smo da želimo Bonu pretvoriti u mjesto međusobne edukacije, tako da nam je urednički rad sa autoricama jako bitan”, izjavila je.

Odgovarajući na pitanje, koliko je feministička teorija u BiH uopće vidljiva, Asotić ističe kako unatoč agresivnoj kampanji historijskog revizionizma i pokušaja da se iz kolektivne svijesti izbriše svako sjećanje da stvari mogu biti drugačije postavljene, one  čvrsto vjerujuju u  zajednički, jugoslovenski prostor.

 “A na tom prostoru postoji duga i iznimno bogata tradicija feminističke misli, borbe i organizovanja. Važno je uvijek naglašavati historijske kontinuitete, pošto bi nas neki željeli uvjeriti da je svijet počeo 1995., a borba za žensko oslobođenje sa prvim projektom neke nevladine organizacije”, kazala je.

 

"Borba za žensko oslobođenje nije počela projektom nekog NGO-a"

Očekivano je, smatra, da feminizam bude bauk. “Za jedno suštinski nepravedno, nasilničko društvo nema ništa opasnije od oslobođene žene”, tvrdi Asotić.

Borba za žensko oslobođenje, smatra, neodvojiva je od borbe za pravedniji ekonomski i društveni poredak, a feminizam je uvijek na strani potlačenih.

“Ne možemo govoriti o unaprjeđivanju položaja žena, a pritom šutjeti o robovlasničkim uvjetima rada, mizernim nadnicama i penzijama, urušenom zdravstvenom sistemu, zagađenom zraku, uništenim šumama i rijekama, tj. o čitavom jednom sistemu napravljenom da pogoduje odabranoj nekolicini, čija su prva meta udara upravo žene”, kazala je.

Povijest nam govori, ističe Asotić, kako postoji samo jedan način da se osvoji sloboda, a to je kolektivno organiziranje.

“Nadamo se da će Bona biti upravo to: prostor za organizovanje, solidarnost i emancipaciju”, istaknula je Selma Asotić u razgovoru za Dnevnik.ba.

Dnevnik.ba