A Sead ih je rekao mnogo.
Piše: Tvrtko Milović
Meni su zanimljive jer sam svaku do jedne na ovom Pageu već ranije pisao i elaborirao. Naravno, ja sam za razliku od Seada prošao s uvredama.
Unatoč tome, smatram da su važne za pravilan razvoj odgovorne javnosti pa ću istaknuti teze Seada Numanovića koje ne samo da smatram ispravnim nego i duboko otriježnjujućim.
Najznačajnije što je Sead rekao je odgovor na Senadovo pitanje o reakcijama na (slovenski) NON Paper:
„Ovdje se vidi naša (bošnjačka op.a) potpuna autističnost. Nitko od političkih lidera nije u stanju parirati NON paperu. Niti parira. Niti išta znaju niti išta rade. Niti su išta znali. Niti su išta u stanju spoznati.
Šta su naše reakcije na NON paper?
Ko je otišao u Brisel? Ko je otišao u Washington? Imamo li koga da pošaljemo tamo? Ko su ti ljudi?“
Potpuno je jasno da i NON paper, kao uostalom i druge važne međunarodne događaje bošnjački političari tretiraju isključivo kao pitanja za domaću politiku.
Dobar primjer je izbjegavanje dogovorenog sastanka s ministrom vanjskih poslova Rusije Lavrova radi trivijalnog protokolarnog propusta. Diplomatska šteta koja je počinjena ne može se nadoknaditi nikakvim ulizivanjem Zapadu, a koliko je Zapad unatoč (ili usprkos) tom skandalu doživio BiH kao ozbiljnu državu dokazuje još jedna Numanovićeva teza: „O raspadu BiH se već dugo i ozbiljno priča u Europi.“
Bošnjačka elita nije u stanju dobaciti ni do zemalja regije, a ne do Brisela ili Washingtona. Ne postoji lider koji je u stanju održati neki ozbiljan sastanak u EU, kojim bi objasnio koliko je „BiH nedjeljiva“.
Bošnjačka politika je sve karte bacila na Željka Komšića koji nema ni međukantonalnu težinu a međunarodni susreti su mu se sveli na Čedu Jovanovića i Stjepana Mesića.
I Izetbegović i Komšić su sve svoje međunarodne poteze reducirali na pitanja domaće politike jer važnije je ispasti patriot kod kuće nego postići nešto realno.
Bošnjačka reakcija na NON paper je bila očekivano promašena: Prijetnja ratom.
Prvi problem u prijetnji ratom je što ona mora biti kredibilna. Dakle onaj kome prijetite ratom mora biti uvjeren da ste rat u stanju pokrenuti i u njemu zatim pobijediti.
Bošnjačka politika ne posjeduje nikakve resurse za početak i vođenje rata, pa je stoga njihova galama oko rata morbidno smiješna. Tu dolazimo do druge ubojito točne Numanovićeve teze u obliku odgovora Senadu Hadžifejzoviću „Je li moguć raspad BiH bez rata?“:
„Moguće je prekrajanje granica bez rata. Kako? Tko smo mi? Milijun ljudi koji ne znaju jesul pošli ili došli! Daj Bože da do toga ne dođe. (…)
Mi plašimo mečku rešetom. Ko će pucat i iz čega će pucat? Ko će predvodit ove što pucaju?! Nemojmo imati iluzija i nemojmo podgrijavati te iluzije.“
Numanović je ustvari rekao nešto što je davno trebala primijetiti čitava prosječno inteligentna javnost. Na žalost, bilo kakvo proturječje ratu može biti protumačeno kao slabost i potpora podjeli BiH pa je nitko od političara nije smio reći. I još ne smije.
Ipak, novinar smije. On smije uočiti i očigledno: Za rat nema nikakvih pretpostavki. Ni demografskih, ni logističkih, ni financijskih, ni strateških…
Dotakao se i ponašanja EU i Turske u slučaju rata: Europa će prihvatiti realnost a i Turska bi se vjerojatno držala po strani.
Numanovića zbog ovih teza vjerojatno neće proglasiti „mrziteljem Bošnjaka“ ali će se dobro potruditi da ga ignoriraju. Jer uvijek je lakše živjeti u iluzijama.
Ipak, novinar Numanović nije samo brutalni (i hrabri) realist. On čini još jednu stvar što bi trebali (bošnjački) političari: on daje odgovor što treba činiti. Doduše, ne do kraja, ali daje savjet za dobar početak:
„Na nama je da shvatimo gdje smo i što nam je činiti. S ovim političkim liderima i ovakvim narodom, ovdje nema rata zbog raspada države. Ova će se država mirno raspasti a ovaj će narod nestati. Koliko nas je? Gdje smo? Kakvi smo? (…) Nije bitno koliko je nas, 2 ili 2,5 milijuna stanovnika, nego kakvi smo, šta mi imamo pokazati svijetu?!“
Dakle ne radi se o tome koliko je nekoga, koliko teritorije ima ili kolika mu je država… Radi se o tome kakav je narod, što postiže, što može pokazati sebi i svijetu, živi li u blagostanju ili bijedi.
Bošnjačka politika je svela svoj narod na pitanje ima li ga više od 50% na nekoj administrativnoj teritoriji i koliko posjeduje grunta u odnosu na ostale. Ali narod je mnogo više. Njegove potrebe u 21. stoljeću prevazilaze potrebe nacionalnog romantizma.
Činjenica da po Europi kruže NON paperi koji se direktno odnose na položaj Bošnjaka, a da pri tome njih nitko ništa ne pita niti imaju saveznika niti prijatelja kojem bi se obratili za pomoć, govori ustvari u kako se jadnom položaju ovaj stari europski narod nalazi.
A koliko su iluzije u kojima se Bošnjaci nalaze duboke govori nadrealna, i dalje rastuća popularnost Željka Komšića koji je možda i najbolja personifikacija mentaliteta i nemoći u kojem se nalazi Bošnjačka elita. Jer nema te cijene ni tog raspada zbog kojeg bi se odrekli ovog sasvim beskorisnog tipa.
Dnevnik.ba