"Radnica je majka maloljetnog djeteta koja je saznala da joj dijete ima trajne zdravstvene probleme zbog kojih nije u mogućnosti biti u cijelosti posvećena poslu i radu, već na poslu djeluje odsutno i uplašeno, što su uočili i klijenti Poslodavca. Kao što je ranije navedeno, opis radnog mjesta Radnice podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s kupcima - klijentima Poslodavca te je potrebno da Radnica u komunikaciji bude pozitivnog stava i dobro raspoložena, što radnica zbog svojih privatnih obiteljskih razloga nije u mogućnosti izvršiti", stoji u obrazloženju otkaza prodavačici iz Zagreba, čija je preslika objavljena na Facebook grupi Građanska inicijativa “Pomozimo djeci s invaliditetom”.
"Primjer otkaza prodavačicama u Hrvatskoj jednoj majci koja sazna da joj dijete ima autizam. Nekako smo to preboljeli i guramo dalje", piše u statusu objavljenom uz presliku dokumenta, čija autorica naglašava da želi ostati anonimna, da je to sve sada iza nje i da se dobro slaže sa suprugom.
Sada su posvećeni svojem “anđelu”, svaki djetetov maleni napredak njima je sve i žive za to da napokon progovori koju riječ. O kojem se poslodavcu radi i je li snosio odgovornost za to stoga nismo uspjeli saznati, piše Jutarnji list.
A radi se o toliko skandaloznom obrazloženju da budi sumnju u samu autentičnost dokumenta.
"Ovaj slučaj je zaista grozan, no gospođa ne želi svoju priču konkretizirati u javnosti, iako je autentična. Izričito me molila da ne dijelim njezin kontakt, očito želi sve skupa ostaviti iza sebe", kaže Siniša Bosanac iz Građanske inicijative “Pomozimo djeci s invaliditetom”, potvrđujući da je bio u kontaktu s gospođom.
"Otkazi poput ovoga prolaze u tišini baš zato što je ljude teško osnažiti i ne reagiraju, a to je loše. Nedopustivo je da netko dobije otkaz jer poslodavcu djeluje odsutno i uplašeno, a pritom zna za njezinu obiteljsku situaciju. To je van pameti i neshvatljivo je tko je taj koji je uopće dao takvu procjenu stanja radnika. U ovakvim je slučajevima svakako potrebno zatražiti pravnu zaštitu. Dok god se skrivaju imena, stvari će se teško mijenjati", komentira Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske.
Smatra da bi poslodavac u ovakvim okolnostima trebao pokazati odgovornost prema radnici i pronaći joj posao koji može zadovoljavajuće obavljati.
Nema sudske prakse
"Koliko god mislili da poslodavčevo obrazloženje otkaza nije u redu, moram reći da upravo tako izgledaju i drugi primjeri obrazloženja u ovoj vrsti otkaza", kaže Lidija Bonačić-Krešić, dugogodišnja aktivna članica Udruge roditelja djece s posebnim potrebama ”Put u život” - PUŽ i majka mladića s teškoćama.
Pretpostavlja da se u ovom slučaju radi o osobno uvjetovanom otkazu, koji se u praksi rijetko daje, a još manje ljudi poseže zbog njega za tužbama, pa tu nema šire sudske prakse.
"Ako pretpostavimo da je riječ o osobno uvjetovanom otkazu, a riječ je o redovitom otkazu u slučaju u kojem radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje poslove zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti, tada poslodavac nema zakonsku obvezu ponuditi radniku drugo radno mjesto. Iako bi, po meni, to bilo pristojno. Šteta je ako ovaj slučaj nije tužen, jer postoji sumnja na diskriminaciju", ističe.
Postavlja se pitanje - kako poslodavac nema strah od sankcija nakon ovako sročenog obrazloženja otkaza?
U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava pozivaju se na odredbe o zaštiti prava radnika propisane u Zakonu o radu. Navode kako otkaz mora biti u pisanom obliku i obrazložen te se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Pritom, navodi ministarstvo u odgovoru, sadržaj obrazloženja otkaza ne može biti zakonski određen niti ograničen, već uvijek ovisi o vrsti otkaza te procjeni poslodavca u odnosu na okolnosti svakog pojedinog slučaja.
Budući da sadržaj obrazloženja otkaza nije zakonski definiran, poslodavac je miran ako oštećeni radnik u zakonskom roku (15 dana) ne pokrene postupak zaštite prava i nakon toga u daljnjem roku (15 dana) ne tuži poslodavca! Mnogi od zaposlenika za ove rokove ni ne znaju.
Dobili otkaz ili zadržali posao, zaposleni roditelji djece s teškoćama u razvoju, slažu se naši sugovornici, nerijetko se suočavaju s nerazumijevanjem, problemima, pa i diskriminacijom, a gotovo u pravilu s tvrdim sustavom punim prepreka i birokracijskih apsurda.
Stvarni život
O tome kako u praksi izgleda život roditelja s djetetom s težim smetnjama u razvoju otvoreno priča Melita Vuković Kapetan, profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Đakova, zaposlena u Hrvatskim autocestama. Njezin sin Ivica u svibnju je napunio šest godina.
"Ivica ima dvije teške dijagnoze, gluhoću, zbog koje mu je ugrađena umjetna pužnica, i poremećaj iz autističnog spektra, koji mu je naknadno detektiran. Dijete je neverbalno i ne može samostalno funkcionirati, a utvrđeno tjelesno oštećenje iznosi sto posto. Suprug i ja smo zaposleni i primamo osobnu invalidninu za Ivicu", priča majka.
Oba roditelja zaposlena su u Hrvatskim autocestama, pri čemu je Melita s visokom stručnom spremom u početku radila na blagajni, koristeći pravo na dvadesetsatni radni tjedan. Uspjela je dobiti bolje radno mjesto putem internog natječaja te se s blagajne i rada četiri sata dnevno prebacila na osmosatno radno vrijeme. Suprug Josip se prebacio na četiri sata zbog brige o Ivici.
"Mislim da je to pravo jako dobro zamišljeno, no problem je što nije dobro razjašnjeno. Ni poslodavcu ni nama nije jasno kolika će biti mirovina osoba koje koriste pola radnog vremena. Poslodavac uplaćuje plaću za pola radnog vremena, a država daje naknadu (ne plaću) za drugu polovicu, za koju je mnogima nejasno uplaćuje li država i u mirovinski fond i koliko. Uz to, zbog polovice plaće nemate kreditnu sposobnost, što je za mlade obitelji s djecom s teškoćama, koje nisu stambeno zbrinute, ogroman problem", priča Melita Vuković, koja se u posljednjih šest godina susreće sa stalnim apsurdima.
Jedan od njih je upis Ivice u vrtić.
Prijavu za upis u dječji vrtić u Đakovu predali su kada je Ivica napunio dvije godine, sa svim preporukama liječnika o upisu djeteta u program od četiri sata. Nadali su se brzom rješenju, no nisu ga nikada dobili.
Obećavalo se i odugovlačilo, no u vrtiću nisu realizirali upis jer nemaju asistenta za djecu s teškoćama. S obzirom na to je Ivica ove godine predškolski obveznik, sve nade polažu u novootvoreni Centar za autizam u Osijeku, instituciju koja je trebala prihvatiti svu djecu s područja županije.
Međutim, prema riječima Melite Vuković, zbog birokratskih otezanja centar zasad pohađaju samo djeca s područja Osijeka. Obitelj Vuković bila bi spremna svakoga dana putovati 30-ak kilometara do Osijeka.
"Integracija djece s invaliditetom, o kojoj se toliko puno priča, mrtvo je slovo na papiru u sustavu obrazovanja, a kasnije i zapošljavanja. Veliki dio toga u korist roditelja odrađuju udruge, no naprosto nisu svaki put u mogućnosti zatvoriti rupe u sustavu zdravstva. U našem slučaju, od velike koristi je Udruga “Neven” iz Đakova, čija je predsjednica Zdenka Konjarik, ujedno i Ivičina pedijatrica. U udruzi Ivica ide na logopedsku i radnu terapiju", priča majka.
Drugi apsurd je procedura nabave nužnih potrošnih materijala za Ivicu.
Dječak ima pravo na HZZO-ovu naknadu za potrošnu robu poput kablova za procesor i zavojnicu na umjetnoj pužnici. Pravo na novi kabel ima svakih šest mjeseci, a ako se kabel ranije ošteti, roditelji ga sami financiraju u iznosu od 980 kuna.
"Budući da je riječ o potrošnom materijalu, bilo bi logično da HZZO šalje kablić svakih šest mjeseci. No, procedura, koja je apsurd nad apsurdima, ponavlja se svakih šest mjeseci i, ako imate sreće, traje mjesec dana", kaže majka i opisuje korake koje prolazi već godinama, svakih šest mjeseci.
Svaki put prvo s djetetom odlazi pedijatru po uputnicu za specijalista.
Potom odlazi ORL liječniku da bi se naručili za termin, ne bi li dobili doznaku za kabel.
Doznaka se nosi u područni ured HZZO-a u Osijeku, gdje se na šalteru predaje zajedno s medicinskom dokumentacijom.
Područni ured zahtjev šalje u Zagreb na odobrenje. Nakon dva-tri tjedna stiže odobrenje.
Dobitak odobrenja ne znači i kraj procedure. Jer roditelj treba zvati firmu koja je zastupnik kablića, ne bi li ga firma dostavila u ljekarnu. S ovjerenom doznakom kabel se podiže nakon određenog vremena u ljekarni...
"Pitam se koliko vrijedi vaše vrijeme provedeno kod liječnika opće prakse, ORL liječnika, na šalterima, u ljekarni, na telefonu? Sustav pritom radi potpuno nepotrebne troškove za nešto što bi se moglo riješiti automatizmom. Ovako ste u zoni apsurda i ovisni o tome koliko se sami znate snaći i na kakvu ćete naići osobu kod koje ostvarujete svoje zakonsko pravo. Kompletan sustav je postavljen po logici ‘kako vam padne grah’", kaže majka.
Preporuke poslodavcima
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak ističe da se u slučaju otkaza majke s djetetom kojem je ustanovljen autizam radi o diskriminaciji po osnovi invaliditeta, odnosno zdravstvenog stanja, i to osobe povezane sa zaposlenicom rodbinskim vezama.
Po saznanju o ovakvim slučajevima, ured pravobraniteljice postupa tako da ispituje sve okolnosti i ukoliko potvrdi sumnju na diskriminaciju, upozorava poslodavca i upućuje preporuke o otklanjanju diskriminatornog postupanja.
"U slučaju da poslodavac ne uvaži preporuku, diskriminatorna osoba, a to se odnosi na zaposlenog roditelja djeteta s teškoćama u razvoju, ima pravo zatražiti pokretanje sudskog postupka u kojemu pravobranitelj za osobe s invaliditetom može sudjelovati kao umješač na strani diskriminirane osobe", objašnjava Anka Slonjšak.
U prošloj godini njezin je ured zaprimio nekoliko prijava roditelja djece s teškoćama u razvoju, a najčešće se radilo o uskrati razumne prilagodbe, i to u odnosu na uvjete rada i organizaciju rada kao najčešći oblik diskriminacije.
"Prema našim iskustvima, poslodavci uglavnom nemaju razumijevanja za osiguravanje razumne prilagodbe kada se radi o slučajevima poput opisanog. Smatramo da je primarno uskladiti privatni i poslovni život, zbog dobrobiti djeteta, što najčešće ne iziskuje od poslodavca postupanje koje bi bilo za njega neprimjereno opterećenje. U nekoliko slučajeva uz suglasnost roditelja provodili smo i postupke mirenja. Njihov je rezultat bio otklanjanje svakog diskriminatornog ponašanja te nije bilo potrebe za pokretanjem sudskog postupka", navodi pravobraniteljica Anka Slonjšak.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić upozorava kako je Zakonom o ravnopravnosti spolova izričito propisano da se zabranjuje diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa. Isti zakon zabranjuje i diskriminaciju na područjima rada i zapošljavanja, i to u odnosu na usklađivanje profesionalnog i privatnog života.
Ljubičić navodi da se najveći broj zaprimljenih pritužbi u njezinu uredu odnosi upravo na područje rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti. One čine 50 posto prijava u 2018., i to uglavnom žena. Pravobraniteljica je u prošloj godini tako zaprimila ukupno 120 pritužbi ovoga tipa, pri čemu se njih 37 posto odnosi na povredu prava na zaštitu majčinstva.
Još veći problem od poslodavaca, kada je riječ o roditeljima djece s teškoćama, Bonačić-Krešić iz udruge PUŽ vidi u nedostatku kvalitetne podrške sustava koja bi omogućila usklađivanje poslovnih i privatnih obaveza, odnosno skrb za djecu.
Manjak profesionalnih usluga
Po njoj, potrebno je osigurati kapacitete profesionalnih usluga za djecu. Primjerice, osigurati dovoljan broj osobnih asistenata za djecu s teškoćama, produžiti vrijeme boravka djece s teškoćama u vrtićima i školama te uskladiti potrebe obitelji roditelja i djece kroz zakonsku regulativu, koja je često kontradiktorna.
"Ako se netko pita zašto smo na radnome mjestu potišteni, nervozni ili nevoljki, to je zato što ne postoji kvalitetan sustav mreže podrške nama i našoj djeci. Uzmimo banalan primjer, ako koristimo pravo na skraćeno radno vrijeme od četiri sata dnevno, a vrijeme koje naše dijete boravi u ustanovi socijalne skrbi ili školi limitirano je također na četiri sata, to znači da ćete na vrijeme stići po dijete samo ako radite u susjednom dvorištu. Problem zna biti i nerazumijevanje kolega. Znalo mi se dogoditi da odlazim s posla u 13 sati nakon odrađena četiri, a kolega koji radi do 15 sati mi dobacuje ‘lako tako’. Pitala sam ga želi li se mijenjati sa mnom", prepričava Bonačić-Krešić.
Siniša Bosanac iz Građanske inicijative “Pomozimo djeci s invaliditetom” već godinama predlaže promjenu zakonske regulative. Njome bi se, objašnjava, relativno jednostavno mogao promijeniti status roditelja djece s teškoćama na način da im se, u smislu radnoga prava, dodjeli status osoba s invaliditetom.
Za poslodavce bi tada bili manji trošak i to bi bio motiv da se smanji diskriminacija. Po Zakonu o zapošljavanju osoba s invaliditetom poslodavac, naime, ne plaća određene doprinose državi u smislu stimulacije zapošljavanja osoba s invaliditetom.
"Ovako, otkazi su samo posljedica cijelog sustava koji nije funkcionalan", zaključuje Siniša Bosanac, u čijoj se grupi javila i majka sa sljedećim opisom životne situacije:
"Kad sam saznala za dijagnozu svog djeteta, zamolila sam poslodavca za suglasnost za skraćeno radno vrijeme, na što mi je isti uručio otkaz. Uz šok zbog njegove dijagnoze, ovo je bio još jedan udarac za mene koji je ostavio teške posljedice. Nakon godinu i pol dana, suprug i ja napokon oboje radimo, ja četiri sata, a on puno radno vrijeme. Uvijek sam popodne, on je uvijek ujutro, kako bi netko bio s djetetom, jer vrtići ne žele djecu s autizmom, a svaku terapiju plaćamo, ukupno 3900 kuna mjesečno (...).
Živimo kao podstanari i svaki dan strepimo za našu budućnost."
Dnevnik.ba