Article_Top_970x250

SAŽETAK PRESUDE ŠESTORCI: Hrvatska preko HVO-a vršila stvarnu vlast u BiH

HAAG

SAŽETAK PRESUDE ŠESTORCI: Hrvatska preko HVO-a vršila stvarnu vlast u BiH

pro 04, 2017

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

U sažetku presude u predmetu "Prlići ostali" objavljenom na stranicama MKSJ-a, navedeno je kako je potvrđen međunarodni oružani sukob i udruženi zločinački pothvat. Hercegbosanska šestorka, u okviru UZP-a, odgovorna je za opsadu istočnog Mostara i Vareša, granatiranje Gornjeg Vakufa/Uskoplja, etnička čišćenja u hercegovačkim općinama i deportaciju Muslimana iz Prozora. Suprotna mišljenja drugostupanjskoj presudi izrekli su sudci Pocar i Daqun.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 29. studenog izrekao je posljednju presudu, onu u predmetu "Prlić i ostali" koja se odnosila na ratne zločine postrojbi HVO-a na teritoriju Hrvatske Republike Herceg-Bosne nad tadašnjim bosanskim Muslimanima. Izricanje drugostupanjske, pravomoćne  presude u predmetu "Prlić i ostali" obilježila je  smrt jednog od osuđenih, Slobodana Praljka, nekadašnjeg generala HV-a i HVO-a koji se, nakon što mu je Sudsko vijeće izreklo zatvorsku kaznu od 20 godina, obratio riječima "Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu" i popio otrov. Praljak je tog dana preminuo u jednoj od haških bolnica.

Haaški tribunal objavio je sažetak drugostupanjske presude na svojim službenim stranicama, a četiri toma presude, još uvijek nisu analizirale ni obrane šestorke, upravo, zbog tragičnog događaja u haaškoj sudnici.

Agius: Presudu poništiti, no svejedno ćemo ju izreći 

Međutim, predsjednik Sudskog vijeća, Carmel Agius koji je čitao drugostupanjsku presudu kazao je kako bi presudu u cijelosti trebalo poništiti, no Tribunal će ju svejedno izreći. Takve tvrdnje smatra indikativnim  Dijana Tomašegović - Tomić, odvjetnica Valentina Ćorića, osuđenog na 16 godina zatvorske kazne. Tomašegović - Tomić, kao i Nika Pinter, odvjetnica preminulog Slobodana Praljka, ranije su za Dnevnik.ba kazale kako cijelu presudu još uvijek nisu analizirale uz napomenu kako mogućnost revizije postupka, ipak, postoji. 

Presuda u predmetu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Milivoja Petkovića, Berislava Pušića i preminulog Slobodana Praljka, posljednja je koju je izrekao Haaški sud. Bio je to opsežan i složen predmet, gotovo 14 godina hercegbosanska šestorka se nalazila u haaškim ćelijama, a zadnji Žalbeni pretres trajao od 20. do 28. ožujka ove godine.

Iako su se obrane hercegbosanske šestorke žalile na nepravičnost postupka, selektivno uvrštavanje dokaznih materijala, sagledavanje dokumenata izvan političkog, povijesnog i društvenog konteksta, Sudsko vijeće potvrdilo je, u principu, prvostupanjsku presudu za udruženi zločinački pothvat i postojanje međunarodnog oružanog sukoba u BiH, kao i zatvorske kazne, od sveukupno 111 godina. Žalbeni podnesci obrana tek su djelomično usvojeni, a Prlićev je odbijen u cijelosti.

"Cilj stvaranje hrvatskog entiteta u BiH koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata iz BiH i Hrvatske" 

Utvrđeno je kako je sredinom siječnja 1993. počeo udruženi zločinački pothvat s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u BiH koji bi omogućio ujedinjenje hrvatskog naroda u BiH i Hrvatskoj.

Zajednički zločinački cilj ovog UZP-a, stoji u presudi, bila je dominacija Hrvata na teritoriju HRHB putem etničkog čišćenja bosanskih Muslimana. Za članove UZP-a, odnosno, šestoricu  predstavnika vojne i civilne vlasti HVO-a i HRHB-a, utvrđeno je kako su osmislili i u pogon stavili kompletan sustav deportacije bosanskih Muslimana s područja Herceg-Bosne. Taj se sustav, prema sažetku presude, sastojao od širokog spektra zločina - raseljavanja i zatočenja civila, ubojstava, uništavanja imovine tijekom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tijekom deložacija, zarobljavanjem u  zatočeničkim centrima HVO-a, korištenja zarobljenika za fizički rad i živi štiti, raseljavanje zarobljenika i njihovih obitelji nakon puštanja iz zarobljeništva.

Ustanovljeno i je kako su tisuće osoba bile žrtve tih kaznenih djela i da su sva šestorica bili sudionici ovog vida UZP-a. Krivi su za teške povrede Ženevskih konvencija, kršenja zakona i običaja ratovanja, zločine protiv čovječnosti, ubojstva, progone, zarobljavanja, organizirano raseljavanje, protupravan rad, deportacije, nehumana djela, uništavanje ustanova namijenjenih obrazovanju i religiji. Osim toga, i po trećoj kategoriji UZP-a, izrečene su im kazne za silovanja, seksualno nasilje, a osim Pušića, krivi su i za pljačkanje i oduzimanje imovine širokih razmjera.

Žalbeno vijeće tvrdi: Postupak je bio pravičan, žalbeni podnesci bez merituma i argumentacije 

Obrana Jadranka Prlića navela je ranije kako su im sustavno uskraćivani uvjeti i vrijeme za ispitivanje svjedoka, obrana Brune Stojića da je Pretresno vijeće pogriješilo jer se oslonilo na dokaze vezane za Franju Tuđmana  i druge visoke dužnosnike Republike Hrvatske koji su preminuli prije nego je postupak započeo.

Žalbeno vijeće smatra kako su te tvrdnje bez merituma i u skladu s time ih je i odbacilo.

Obrane Brune Stojića i Milivoja Petkovića podnijele su žalbe kako je Pretresno vijeće izmijenilo optužbe tužiteljstva protiv njih tako što je razmatralo UZP koji nije naveden u samoj optužnici. Petkovićeva obrana istaknula je u završenom podnesku da je Tužiteljstvo iznosilo užu  tezu od one za koju je osuđen. Žalbeno vijeće smatra kako nije učinjena nikakva posebna greška. Navode Ćorićeve obrane da su izišli iz okvira Optužnice kada su donijeli zaključke o stanju okupacije i način zaštite određenih zarobljenika, tretiraju kao neuvjerljive i neargumentirane.  Usvojena je Ćorićeva žalba da nije bio sudionik UZP-a u od 10. 11. 1993.  i da nema kaznene odgovornosti po UZP-u dok je bio ministar unutarnjih poslova u Vladi HRHB. Presuđeno mu je sudioništvu u UZP-u po funkciji  zapovjednika Vojne policije HVO-a.

Prigovori obrana o dokaznim materijalima odbijeni 

Obrane Jadranka Prlića i Slobodana Praljka podnijele su žalbe kako se Pretresno vijeće pogrešno oslonilo na zapise iz dnevnika Ratka Mladića jer je uskraćena mogućnost da se ponovo otvori postupak ili predlože dokazni materijali kao odgovor na određene Mladićeve zapise u ratnom dnevniku.  Međutim, prigovori obrana o dokaznim materijalima i njihovom uvrštavanju, odnosno, vjerodostojnosti, odbijeni su.

Međunarodni oružani sukob na teritoriju cijele BiH

Sudsko vijeće utvrdilo je kako je međunarodni oružani sukob postojao i izvan onih prostora gdje su se vodile aktivne borbe između HVO-a i Armije BIH, navode i kako se vremenski i geografski opseg međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan točnog vremena i mjesta neprijateljstava.  Navedeno je i kako je postojanje međunarodnog oružanog sukoba u konkretnim mjestima dovoljno za to da odredbe vezane za teške povrede budu primjenjive i na zločine počinjene u bilo kojem dijelu BiH sve do kraja oružanog sukoba.

Utvrđeno je i kako je stanje okupacije trajalo  nekim općinama za vrijeme počinjenih  ratnih zločina,  ali i u drugim općinama jer se na neposredan način provodila vlast neophodna za svrhu okupacije putem de facto organiziranih i hijerarhijskih uređenih grupa. U prilog tome navode kako brojni slučajevi dokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim općinama.

Okupacija u Varešu, u Prozoru prisilna deportacija Muslimana 

Utvrđeno je da je stanje okupacije u Varešu postojalo nakon 23. 10. 1993., odnosno, da nije bilo okupacije u razdoblju kada je u tom mjestu imovina uništena i oduzeta. 

Snage HVO-a u zatočeništvu držale su dvije kategorije muslimanskih muškaraca. Prva skupina bili su Muslimani pripadnici HVO-a, a obrane su tvrdile kako ne može postojati ratni zločin vojnika jedne vojske protiv drugog vojnika te iste vojske. Ovaj prigovor je usvojen. Prigovore obrane o drugoj kategoriji Muslimana, odnosno, vojno sposobnih muškaraca, Sudsko vijeće je odbilo tvrdeći kako su argumenti da su ti ljudi bili „rezervni sastav“ neuvjerljivi i nedokazani.

U dijelu sažetka presude koji se odnosi na protupravno zatvaranje civila Sudsko vijeće smatra kako je HVO u Prozoru zatvorio više od tisuću Muslimana u raznim kućama i držao ih u teškim uvjetima. Praljkova obrana tvrdila je kako su ljudi možda u kuće otišlo dobrovoljno, da je njihovo premještanje bilo nužno zbog vojnih djelovanja, odnosno, njihove sigurnosti. Sudsko vijeće pak tvrdi kako je HVO koristio kamione za premještanje civila, da je pucano u zrak kako bi se Muslimane natjeralo da se u njih popnu i da su ih primorali da pješice napuste gradove pod vojnom pratnjom.

Opsada istočnog Mostara, granatiranje Gornjeg Vakufa/Uskoplja 

Utvrđeno je kako je tenk HVO-a otvarao vatru na Stari most tijekom cijelog 8. studenog 1993. i da se to konca toga dana Most skoro srušio. Međutim, tvrde i kako je Stari most bio od suštinskog značaja za vojna djelovanja i da je, u vrijeme napadao, predstavljao vojnu metu jer bi njegovo uništavanje onemogućilo postrojbama Armije BiH korištenje za prijevoz oružja i hrane.

Rušenje Starog mosta omogućilo je potpunu izolaciju dijela stanovnika i prouzrokovale duboke psihološke posljedice kod muslimana u Mostaru jer su posljedice tog razaranje bile nerazmjerne konkretnoj i neposrednoj vojnoj prednosti koju je HVO očekivao da će ostvariti.  Tvrde kako je cilj HVO-a bio nanošenje duševne i fizičke štete Muslimanima.  Ipak, na koncu je jasno utvrđeno da je  Stari most bio legitimni vojni cilj, uz suprotno mišljenje sudca Pocara.

Pretresno vijeće je također  zaključilo da su snage HVO-a držale istočni Mostar pod opsadom od lipnja 1993. do travnja 1994. godine. Za vrijeme opsade, Muslimani su živjeli bez vode struje, odgovarajuće medicinske pomoći, nisu mogli napustiti grad, a HVO ih je intenzivno i neprekidno granatirao vodeći kampanju snajperskim djelovanjima, hotimičnim lišavanjima života i blokadama humanitarne pomoć. Bili su to teror i diskriminacija civilnog stanovništva. HVO tijekom napada na istočni Mostar uništio ili znatno oštetio 10 džamija u Mostaru i imovinu Muslimana u Prozoru. Tijekom HVO-ovih napada na općinu Gornji Vakuf/Uskoplje u siječnju  1993. HVO je napao četiri sela i neselektivno ih granatirao uslijed čega je poginulo sedam civila.

UZP i mogućnost predviđanja ratnih zločina potvrđeni 

Prlićevu žalbu na navode o doprinosu UZP-u i mogućnosti predviđanja ratnih zločina obuhvaćenim ovim institutom, Sudsko vijeće je odbilo. Presuđeno mu je kao glavnom akteru UZP-u iz BiH.  Stojićeva žalba na sudjelovanje u UZP-u preko Vojne policije i HVO-a i efektivne kontrole odbijena je jer je upravo HVO i VP HVO koristio za vršenje zločina i tako doprinio UZP-u. Praljak je oslobođen sudjelovanja u UZP-u nakon 9. 11. 1993. kada je prestao biti načelnik Glavnog stožera HVO-a, no navedeno je  kako je znao i planirao druge ratne zločine na području Vareša. Petković je izravno doprinio u tim zločinima,  u okviru UZP-a i to jer je poduzeo lažne istrage o Stupnom Dolu i propustio poduzeti istrage protiv stvarnih počinitelja, te da je znao da je pukovnija Bruno Bušić počinila zločin u G. Vakufu /Uskoplju.  Ćorićevi prigovori kako nije bio dio UZP-a odbijeni su, a Pušić je sudionik UZP-u  zbog  organiziranja puštanja zarobljenika na teritorije pod kontrolom Armije BiH ili u treće zemlje, te na koncu, doprinio je samom UZP-u jer je znao da će doći do pojedinih kaznenih djela.

Prliću, Praljku,Petkoviću i Stojiću povrđene su zatvorske kazne od 20 godina, a Ćoriću i Pušiću, od 16 i 10 godina.

U ove kazne uračunato je samo  vrijeme provedeno  u haaškim ćelijama, ali ne i u kućnim pritvorima ili na liječenjima.  

Pocar i Daqun priložili suprotna mišljenja na drugostupanjsku presudu 

Jadranko Prlić bio je premijer Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, preminuli Slobodan Praljak načelnik Glavnog stožera HVO-a, Bruno Stojić, ministar obrane Vlade HRHB, Valentin Ćorić zapovjednik Vojne policije HVO-a, Milivoj Petković, general HVO-a i HV-a, a Berislav Pušić, predsjednik Komisije za razmjene i zatočeničke centre HVO-a.

Drugostupanjsku presudu potvrdilo je Žalbeno vijeće MKSJ u sudskom sastavu Carmel Agius, Liu Daqun, Theodor Meron, Fausto Pocar i Bakone Justice Moloto. Liu Daqun priložio je suprotna mišljenja, jedno djelomično suprotno mišljenje i deklaraciju, a sudac Fausto Pocar priložio je suprotno mišljenja.

Antonettijevo izdvojeno mišljenje na prvostupanjsku presudu: Nema elemenata UZP-a i međunarodnog oružanog sukoba 

Na prvostupanjsku presudu izdvojeno i djelomično suprotno mišljenje priložio je sudac Jean Claude Antonetti. Antonetti je uz izdvojeno mišljenje, priložio dokumente, iskaze, analize transkripata, prema kojima tvrdi, kako je nepotrebno primijenjen institut UZP-a, da haaško tužiteljstvo nije uspjelo dokazati međunarodni oružani sukob, kao ni UZP, te da Tuđman nije htio "Banovinu Hrvatsku" kako se to, u prvostupanjskoj presudi tvrdi. Antonetti napominje kako je tužiteljstvo imalo selektivan pristup dokaznim materijalima, odnosno, da su prihvaćali samo one koji idu u korist njihovoj tezi. Napominje kako HVO s 16 posto stanovništva nije mogao nametnuti vlast i kontrolu u BiH i da su, nažalost, tužitelji zanemarili ofenzive Armije BiH u Središnjoj Bosni i nastojanja da se osigura izlaz na more.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250