Piše: dr.sc. Robert Kolobara, Dnevnik.ba
Sumnja je za poziciju autoriteta isto što i ravnodušnost za ego. Ona oštri intelekt i vaš je jedini prijatelj kod sarajevskog medijskog izvještavanja. S druge pak strane vjera u ono što vam se servira izaziva otupjelost i mrtvu poslušnost.
Poznata je činjenica je da prekomjerni podaci ne prosvjećuju gledatelja ili slušatelja, već ga utapaju u mnoštvo podataka. Upravo zbog tog mnoštva nepotrebnih negativnih informacija, bilo da ih ne može razumjeti ili ih pak posložiti u svojoj glavi, „građanin“ će samo izvući generalni zaključak iz njih. A da paradoks bude veći, što više politički usmjerenih informacija dobiva slika je jednostavnija!
Slika koja izgleda otprilike ovako:
1. Hrvatski politički ciljevi su anticivilizacijski, a zahtjev hrvatske politike za legitimnim predstavljanjem je čisti fašizam;
2. Preglasavanje, unitarizam i hegemonija su europske vrijednosti;
3. Republika Srpska je genocidna tvorevina, a njezini predstavnici su genocidaši koji hoće da se odcijepe i unište BiH;
4. Konstitutivnost treba ukinuti, a međunarodna zajednica nam treba pokloniti građansku državu;
5. Radije rat nego poštivanje Ustava; Nacionalna jednakopravnost je rušenje BiH;
6. Pozivamo OHR i Međunarodnu zajednicu da sankcioniraju fašiste i genocidaše, a tužilaštvo da ih zatvori;
7. Zločine u proteklome ratu počinili su samo Srbi i Hrvati, dok su Bošnjaci „njegovali međuljudske odnose“ u Grabovici, Bugojnu, Bijelom Polju (Potoci), Dusini, Konjicu, Trusini, Bilivodama, Travniku, Maglaju, Lužanima, Busovači, Vitezu, Kraljevoj Sutjesci, Kaknju, Doljanima, Mostaru, Kiseljaku, Žepču, Uzdolu, Prozoru, Fojnici, Križančevu selu, Buhinim Kućama, Miletićima i Jablanici (kad su u pitanju Hrvati).
U ovim „aktivnostima“ posebno su se isticali pripadnici postrojbe El Mudžahid koju su činili mudžahedini i iz bliskoistočnih zemalja. Krucijalno je napomenuti da su najmanje četvorica bivših pripadnika postrojbe El Mudžahid, a koja je bila u sastavu Trećeg korpusa Armije RBiH, bila učesnici terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države 11.09.2001. god.
Kad smo već kod demistifikacije povijesti, svrsishodno je upitati „antifašističko“ medijsko Sarajevo koliko je bosanskohercegovačkih muslimana sudjelovalo u partizanskom pokretu (brojem i postotcima), a koliko u ustaškom pokretu, od ukupnog broja? Doista je njihovo neutemeljeno optuživanje drugih za fašizam vrhunski čin licemjerstva, malicioznosti i prijevare.
Maliciozni postupak zlonamjernog iskrivljivanja suvremne stvarnosti u potpunosti se odnosi i na protekli rat, gdje se (gotovo) nikad ne spominju činjenice o 500.000 prognanih muslimana koje je Republika Hrvatska duž jadranske obale srdačno primila, zaštitila i othranila. No to se ne uklapa u narativ o UZP-u pa je bolje preskočiti.
Važno je istaknuti da bošnjački centri moći kontinuirano nastoje i ostvaruju informacijsku hegemoniju putem medija, kojima politika nikada i nije dala da budu neovisni pa samim tim i nisu mogli ostvarivati svoju „prirodnu“ funkciju supervizije i kontrole pomenutih centara moći, preispitivanja odluka tijela vlasti, iznošenja istine bez obzira na političke posljedice te kreiranja objektivnog javnog mnijenja.
Kada je izvještavanje tih i takvih medija u pitanju, bitno je naglasiti da pozornost koja se posvećuje određenoj strani, odnosno temi, izjave koje se uzimaju od sudionika nekog događaja ili pokreta, uvelike utječu i kreiraju javno mnijenje uglavnom iz razloga što se jedna strana "istine" forsira, a od druge strane se uzima samo ono "što nam odgovara" tako donoseći izvještavanje usmjereno da izazove određenu emociju kod gledatelja koje pak u konačnici izaziva da se taj gledatelj ili gledatelji svrstaju na jednu ili drugu stranu i budu podložni propagandnim porukama koje dolaze s te strane.
Takva vrsta izvještavanja kod publike koja se prvi put susreće s temom odnosno određenom pojavom, dolazi kao početna informacija koja se ustaljuje kao istina i postaje bazni kamp iz kojeg polazi određeno djelovanje bilo intelektualno ili operativno.
Kada se gledatelj, s već formiranim negativnim ili pozitivnim stavom o nečemu, susretne s utjecajem medija koji pak različito izvještava u odnosu na njegov stav on (uglavnom) automatski odbaciva takvo izvještavanje kao pogrešno i lažno te stvara još jače uvjerenje u ispravnost svojega mišljenja. Upravo je to kamen temeljac onoga što nazivamo informacijom kao sredstvom.
Dnevnik.ba