Najbolji robotički tim na cijelom svijetu u srednjoškolskoj kategoriji dolazi iz Bosne i Hercegovine. Točnije, iz Hercegovine. Sedam srednjoškolaca iz nekoliko hercegovačkih gradova okuplja se svaki dan već mjesecima u Mostaru, u jednoj maloj prostoriji na Bulevaru kako bi se bavili robotikom. Njihovi roditelji pokrivaju troškove goriva, jer cijelo ljeto nije bilo ni autobusnih linija. Žrtvujući ljetni raspust, izlaske, more i zabavu, oni dolaze kako bi dodatno učili. Natječu se s kolegama iz čitavog svijeta. I pobjeđuju. Robotika, koja je u BiH skoro pa misaona imenica, dovela je zahvaljujući ovim mladim ljudima upravo tu državu na prvo mjesto u svijetu.
Gdje su sponzori?
Naime, okupljeni oko Centra za edukaciju, robotiku, inovacije i tehnologiju u Mostaru (CERIT), ovogodišnji reprezentativci Bosne i Hercegovine Lejla Nuhić, Anis Kazazić i Merjema Pajić koji dolaze iz Druge gimnazije Mostar, Fatima Sidran iz Srednje škole Stolac te Marko Masnić, Luka Jurković i Luka Džalto koji dolaze iz Srednje škole Čapljina, zajedno sa svojim mentorima prof. Anesom Hadžiomerovićem, ing. Denijem Ajanićem, Arminom Đidelijom i Amilom Čagalj sudjeluju ove godine na svojevrsnoj Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi FGC2021 pod nazivom Discover & Recover i trenutno zauzimaju visoko prvo mjesto od 177 zemalja sudionica.
Vrijednost je još veća, kad se saznalo da za jednu ovakvu online konferenciju, bh. reprezentativci dijele internet sa svojih mobilnih uređaja, plaćajući ga iz svojih vlastitih džepova jer ih apsolutno nitko dosad nije prepoznao kao vrijedne sponzorstva. Nedavno su dobili poziv Željka Komšića, koji se uredno s dečkima i curama fotografirao, napravio sebi sjajan PR i na tome je i ostala čitava priča o podršci. Naravno, i prijevoz do Komšićevih odaja – platili su sami.
„Mene čudi kako nema bar nekog sponzora da može pokriti bar jedan trošak. Mi smo se morali 'skucati' za 140 KM, svatko po 20 KM, za kombi i gorivo, kad smo išli u Predsjedništvo. Stid nas je više i pomisliti da profesor Anes sve plaća. On je platio samo carinu 160 KM za dijelove za robotiku koji su nam stigli iz SAD-a. Da ne spominjem da je dizao kredit kako bi sredio ovaj prostor gdje radimo i sam ručno postavljao pločice, sređivao toalet i improvizirao kuhinju“, priča nam jedan od natjecatelja Marko Masnić.
Njegov kolega Luka Jurković dodaje kako im je najveći problem predstavljao prijevoz.
„Nije toliko problem u internetu, koliko u prijevozu. Dolazimo iz različitih gradova, svaki dan 'vozarimo'. Nije to nekoliko dana, u lipnju smo počeli s radom na ovom projektu i još smo tu“, naglašava.
Nedostatak uvjeta rađa kreativnost
O tome koliko su loši uvjeti, govori za Dnevnik.ba i jedan od mentora Deni Ajanić. Naime, neke stvari koje bh. đaci moraju raditi po šest dana, naprednije zemlje završe za desetak minuta.
„Njima ako ne prorade, oni bace materijal i naprave novi prototip, dok mi možemo napraviti samo jedan i prilagođavati ga drugim alatima, rezanjima, bušenjima….“, navodi Ajanić.
To uvelike otežava posao, ali, dodaje, ujedno đaci mogu vidjeti i drugu stranu, kad uvjeti nisu idealni, a kad se mora nešto napraviti. Tu se rađa kreativnost i Ajanić je mišljenja kako ih je upravo takva polazna točka i dovela na vodeću poziciju.
„Lako je raditi sa đacima koji grizu, koji su gladni znanja, koji doslovno shvaćaju 'kontaktirajte na u svako doba noći i dana', pa smo imali pozive u sitne sate gdje netko dobije neku ideju. Najvažnije je da đaci pitaju mentore i traže savjete, onda je jednostavno raditi. Na jedno postavljeno pitanje i odgovor uvijek dobijem još dva dodatna pitanja“, priča nam kroz smijeh ovaj mentor.
Dijelovi za robote stigli iz Amerike
Puno smijeha, puno pitanja, puno ideja i velika radost odjekuju u maloj prostoriji na Bulevaru. Bez obzira na sve prepreke, entuzijazam ovih mladih ljudi nije splasnuo i oni uporno rade dalje. Primjera radi, Marko Masnić je već prošle godine sudjelovao na ovom natjecanju. Njegov tim je tada zauzeo 65. mjesto, a on se nije nimalo dvoumio da se prijavi i ove godine.
„Sve smo zadatke odrađivali na vrijeme, dovršavali robote i evo nas na prvom mjestu. Osjećaj mi je još nevjerojatan, mislili smo da će razvijene zemlje, koje su ispred nas po svemu 100 svjetlosnih godina, pobijediti. Poanta natjecanja je da se iskaže tko je inovativniji i bolji u robotici, a mi smo dobili jednake dijelove kao i svi ostali natjecatelji. Da smo sami birali dijelove, definitivno ne bismo bili prvi jer u BiH nema nigdje za nabaviti ovakve dijelove“, opisuje Masnić.
Svi su oni već prije pohađali brojne edukacije vezane za područje robotike. Lejla Nuhić kaže da čim joj se pružila prilika za pravo natjecanje, zgrabila ju je i predala se tomu. Ona čak nije ni pretjerano iznenađena ovim uspjehom.
„S jedne strane nevjerojatno mi je što smo prvi u svijetu, još ne mogu sasvim pojmiti taj osjećaj, a s druge strane mi je nekako i opravdano jer ipak se toliko trudimo, tijekom cijelog raspusta smo radili, sve smo završavali u roku. Ovdje smo svaki dan i dali smo svaki djelić sebe u ovo“, navodi.
Manjak prakse
Jedan od zadataka tijekom ovog natjecanja bio je stupiti i u kontakt s medijima. Jednom kad je prof. Hadžiomerović javno objavio putem društvenih mreža njihove aktivnosti i uspjeh, mediji su postali svakodnevni gosti u njihovoj radionici. Ispočetka im je, kažu, bilo neobično davati izjave, ali sada su već toliko navikli da se guraju tko će prvi stati pred kameru.
„Drago nam je da netko ovo prepoznaje, da netko prati što radimo i da je bar nekome stalo. Ispočetka reakcije okoline nisu bile toliko sjajne. Ovo se ne uči u školama, čak je moja majka doma govorila da se ostavim ovoga i idem učiti nešto za školu. To je glavni problem našeg obrazovanja, što se praktični rad izostavlja i ne cijeni, a upravo to će nas jednog dana dočekati na tržištu rada“, izjavio je Luka Džalto.
Kada je riječ o robotici, prof. Hadžiomerović već godinama organizira radionice i edukacije za učenike željne znanja u CERIT-u. Dosad je, kaže, preko 400 učenika prošlo kroz njihove prostorije.
„Uvijek volim ponoviti riječi jednog našeg vjernog sponzora: uranili smo i zakasnili s robotikom. Uranili u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, ali zakasnili s obzirom na ostatak svijeta. Uvjeti u kojima smo krenuli raditi bili su nikakvi. Natjecanje online, a mi nemamo ni interneta“, opisuje prof. Hadžiomerović.
Dodatne prepreke
Osim što nitko ne pomaže ovim malim genijalcima, nailaze i na dodatne prepreke i komplikacije. Primjera radi, kao zadnji izazov trebali su pustiti nanosatelit balonom punim helija u zrak. Poslali su molbu BHANSA-i a ona im nije dozvolila zračni prostor.
„Kao obrazloženje su naveli da smo se trebali najaviti 20 dana ranije. Pročitao sam sve zakone i to nigdje ne piše. A i da piše, kako bismo mi to trebali znati? Na sve upite samo nas prosljeđuju na druge adrese, a da skratimo priču, nitko ništa ne zna“, kaže profesor.
Sad kad je natjecanje pri kraju, krenuli su se javljati i neki sponzori. Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti jedino se dosad javilo s pitanjem treba li im što osigurati.
„Ovih dana me nazvao jedan gospodin, Tarik Muftić. Živi u SAD-u, informiran je o našoj priči i zatražio je račun da nam uplati internet za iduće dvije godine kako bismo mogli raditi. Od srca mu zahvaljujemo na tomu, a ja sam posebno zahvalan roditeljima koji su ovo sve financirali, profesorima koji su pravdali izostanke s nastave, a da ne govorim o dečkima i curama koji su u podne i u ponoć radili kako bi postigli ovakve rezultate“, dodaje.
Alijansa s Kazahstanom
Dečki i cure su zaista dali sve od sebe, a sada im ostaje samo čekati rezultate. Na početku su prvo mjesto dijelili s nekoliko država, ali kako je vrijeme teklo, sve su ostale zemlje pale s ljestvice, a oni se još čvrsto drže.
Osim četiri vrste robota koje su imali kao zadatak za napraviti, osmislili su i sustav pametnog navodnjavanja, pomoću Arduina, a u alijansi su s timom Kazahstana čiji je zadatak sličan. Kazahstan je aplicirao s idejom kondenzacije zraka u vodu, što je za oba tima izgledalo kompatibilno za spojiti.
„Jako su pametni i oni imaju čitavu svoju radionicu, CNC strojeve, 3D printere, laserske rezalice i sl. za razliku od nas. Ipak, ovo je postignuće baš veliko, ali u BiH nažalost to još ne razumiju. Nadam se da će u budućnosti u školovanje biti uvedena robotika, jer je svijet toliko napredovao da nema ništa bez toga područja“, priča Marko Masnić.
Natjecanje je pri kraju, čekaju se još konačni rezultati. SAD, Japan, Kina, Velika Britanija, Francuska, svi ti veliki svjetski giganti još nisu stigli ni prestigli našu malu ekipu iz Hercegovine. Još su prvi. I ako ne ostanu prvi, postigli su nešto što se činilo nemoguće. Koliko god to država ignorirala.
Dnevnik.ba