Article_Top_970x250

Roditelji malenih Augustine i Velimira Grebenar iz Viteza: "Naš smak svijeta počeo je 1993."

nekažnjeno ubojstvo hrvatske djece

Roditelji malenih Augustine i Velimira Grebenar iz Viteza: "Naš smak svijeta počeo je 1993."

tra 30, 2020

Piše: Jurija Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

10.06.1993. život je izgubilo osmero hrvatske djece; Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja, Augustina i Velimir. Na lokalno igralište snage ARBiH bacile su minobacačku granatu. Petero djece je na mjestu poginulo, a troje ih preminulo u nadolazećim danima, od posljedica.

Srce puno riječi , suze govore

„Bio je tu jedan veliki hrast s gustom krošnjom, a ispod krošnje stol i klupe. Tu su se dječica igrala, pisala pjesmice, ispunjavala bojanke…  Bio je tu i koš, i mnogo mekane trave. Tog smo se dana družili vani, u bašti iščekujući plodove posađenog. Zemlja je mirisala, a sumrak bio tako nježan da ga se moglo promatrati širom otvorenih očiju…“ – Ankica Grebenar , travanj 2020.

Smak svijeta se najavljuje , pa valjda, otkad - ima svijeta. Popularan je onaj očekivani 2000.godine, zatim je marketinški dobro izvedena i Apokalipsa 2012.

Ne znam kakva se to apokalipsa očekuje u svijetu u kojemu se, svakoga dana, dogodi barem jedan – smak svijeta.

Nije smrt ono najgore. Najgore je kad umreš, a sutra opet moraš među ljude.

Kratka priča o prekinutom djetinjstvu. O ljudskoj tragediji. O smaku svijeta.

10.06.1993. život je izgubilo osmero hrvatske djece; Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja, Augustina i Velimir.  Na lokalno igralište snage ARBiH bacile su minobacačku granatu. Petero djece je na mjestu poginulo, a troje ih preminulo u nadolazećim danima, od posljedica.

Gotovo 27 godina nakon – i dalje nema kazneno odgovornih  za pogibiju osmero hrvatske djece u Vitezu.  Pravde nema pred sudom BiH, nema je niti u Haagu. Međunarodna zajednica je prihvatila samo Bošnjake kao žrtve rata.

Na mjestu pogibije, ispod hrasta, sada stoji spomenik.

Na dječjem igralištu, niti u jednom paralelnom svijetu,  nikada ne bi smio stajati spomenik!

Granata je ispaljena s položaja Armije BiH.  Kasnije te godine je u europskim medijima navedeno kako su "Hrvati pobili muslimansku djecu".  

„Čuli smo da se širi propaganda prijenosa krivnje na HVO. Ništa gnjusnije od toga ne mogu više niti zamisliti“, suzdržavajući suze priča Pero Grebenar.

Bio je lipanj. Trava je mirisala, a sunce nježno milovalo oblake toga dana.

Osmero djece se nije vratilo kući. Odnijeli su ih na groblje, i – položili njihova tjelešca u hladne grobove. Uz isto toliko svijeća, bez posljednjeg pozdrava, bez majčina poljupca za laku noć, bez ispraćaja, bez procesije, cvijeća i svete vode.  Bez utjehe, jer više nikada, ništa – neće biti uredu.

U mraku.

Svatko u svom strahu, svatko u svom smaku svijeta.

Velimir (12) i Augustina (9) Grebenar

Pero i Ankica Grebenar mirni su i pobožni ljudi. 1993.godine – bili su na vrhuncu života. Od troje djece, koliko su ih tada imali, najstarija kći Dijana tek se udala, a dvoje mlađih je bilo u onoj fazi života kada su, još uvijek, dovoljno djeca da ih se čuva kao bebe, a dovoljno odrasli – da znaju voziti bicikl bez pomoćnih kotača.

 „Vidjela sam , iz stana, granatu kako pada na igralište u blizini roditeljske kuće. Trčala sam koliko me noge nose. Nisam zatvorila prozor, niti vrata od stana. Prostor nije postojao. Vrijeme nije postojalo. Granata je pala bratu točno iza leđa. Na mjestu je bio mrtav. Sestra je, još uvijek, bila živa u trenutku kada je otac stigao na igralište. Uzeo je njeno malo , bespomoćno tijelo u ruke i stajao. Protrčala sam pored njega tako. Nisam shvatila niti da je to on, niti što se događa. Zaustavila sam se kada sam ugledala bratovo tijelo. Ležao je mrtav jednom nogom savijenom u koljenu. Nakon što sam se srušila , policajac me odveo u kuću govoreći kako mi nije mjesto vani. Vrištala sam tražeći roditelje, a onda su uveli i majku“…  starija sestra Dijana u borbi sa sobom svjedoči kroz najgorče suze koje se isplakati mogu…

Velimir je sahranjen te iste noći. Nikad nije dovršio pjesmicu na kojoj je radio pod hrastom..

Augustina je preminula u bolnici kasnije te noći. Ocu iz ruku, otišla je ravno k Njemu. Ocu, koji je sada u rukama držao svoju glavu, ne bi li ju uspio sačuvati na ramenima…

„Blagi plamen Veline svijeće bio je jedina svjetlost te noći. U jednom trenutku stric prilazi strini i šapuće joj na uho, a ona ustaje i bez riječi pali još jednu svijeću.

'Umrla je i moja Tina?' , upitala je majka. Strina nije smogla snage odgovoriti..“ Dijana Brnada, travanj 2020.

Prošlo je gotovo 27 godina od tog dana. Počinitelji su u međuvremenu odgojili svoju djecu, nikad im ne rekavši o djeci koje nema, a trebalo je biti…

Život se nastavio. Barem ono što je od života ostalo …

I kako izgleda post-apokaliptični scenarij jedne obitelji?

„Zamišljam im lica i ruke i kako su se smijali, kako su noću pričali , trčali za hruštevima i plakali u kozicama. Zamišljam ih na prvu pričest, krizmu i svaki me njihov neproslavljen rođendan sve više boli. Svaki imendan, i svaka neproslavljena godišnjica mature. Zamišljam njih na panou među maturantima, i njihove svadbene karavane. Zamišljam njihovu djecu i njihove oči na njihovoj djeci i kako bih sve dao, samo da sam mogao, imao priliku - odgojiti svoju djecu“. – Pero Grebenar, travanj 2020.

„Slike svoje djece u kući nemam. Ne bismo preživjeli gledajući im lišca svaki dan na zidu. Trebala sam im gledati lica svakoga dana – živa lica! Ne postoji na svijetu nijedna nepravda osim ove. Roditelj ne smije sahraniti svoje dijete. Sve poslije je malko, sve poslije, samo – podsjeća na ono što je život trebao biti“. – Ankica Grebenar, travanj 2020.

Ankica i Pero Grebenar 1994. godine postaju djed i baka, kada Dijana rađa svoje prvo dijete – kći Augustinu.

Ankica i Pero Grebenar 1996. ponovno postaju roditelji. Sina Marka Ankica je rodila sa svojih 39 godina.

Marko je mio i vrijedan.  Vedar i hrabar mladić koji uskoro očekuje i vlastito dijete.

„Roditeljski dom uvijek mi je bio utočište. Nikada nisam osjetio niti mrvu ne razumijevanja, niti u njihovom odnosu, niti u njihovom odnosu prema meni. Odrastao sam u domu koji se temelji, isključivo , na ljubavi. Kršćanski su to nauci, u našoj kući nema zamjerki. Ni prema komu.

Kroz  djetinjstvo se sa mnom mnogo razgovaralo. Osjetio sam taj gubitak uvijek, iako se o tomu nije mnogo govorilo. Jedine dvije fotografije koje u kući imamo – stoje u mojoj sobi. Oduvijek su tu i stajale. Otac nije imao snage ići u detalje same tragedije, niti njihovih djetinjstava. Ni on ni majka se nisu mirili s gubitkom  i jasno mi je da nakon što ostaneš bez sebe – ne možeš nikada , ma niti jednu sekundu jednoga dana, biti potpuno svoj. Pripadao si njima. S njima si i otišao.

Radosti je, naravno, bilo, i biti će. No , ono što je s tim danom otišlo – oblikovalo nas je sve“.  – Marko Grebenar , travanj 2020.

„Marko nas je spasio“, složni su Ankica i Pero.

Od te granate, jedine koja je ispaljena u Vitezu tog dana,  poginulo je ukupno osmero djece; Sanja i Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović i brat i sestra Augustina i Velimir Grebenar.

Pravde nikada nije bilo, ne pred sudom BiH. Ne pred sudom u Haagu.

Pravde nikada – niti neće (niti može) biti, no, istine – mora!

Jedina istina koju trenutno imamo jeste da se Augustina i Velimir – NE SMIJU zaboraviti. Da se Sanja i Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović – NE SMIJU zaboraviti. Jer, nisu samo oni žrtve toga dana; žrtve su njihove obitelji, njihova nerođena djeca i djeca njihove nerođene djece!

Pravde nema, no istinu smo dužni čuvati (i govoriti).

Izgubljenim anđelima, malenim rukama koje nikada nisu naučile grliti – pokoj vječni. Mirno sanjajte, bebe male, a mi ćemo moliti, jer Oče, oprosti im – nisu znali što čine!

Dnevnik.ba