U svojoj analizi objavljenoj na ovome portalu prije nekoliko dana (http://www.dnevnik.ba/teme/sda-vise-nema-zivaca-objasnjavati-zasto-je-za-majorizaciju-hrvata), Tvrtko Milović skoro neuvijeno govori o najvažnijem političkom mehanizmu i pred- i post-daytonske Bosne i Hercegovine.
Riječ je o mehanizmu dediskurzacije, fenomenu kojeg sam do sada u nekoliko navrata pokušao opisati i objasniti (vidi sedmo poglavlje moje knjige o Aliji Izetbegoviću, kao i sljedeće oglede: http://hrcak.srce.hr/148037?lang=en, http://www.idpi.ba/dediskurzacija/ , http://www.transconflict.com/2014/11/bosnia-international-community-izetbegovics-project-dediscoursification-121/), fenomenu koji je relativno lako razumljiv, ali se teško prevenira.
Alija Izetbegović i vrijeme rata
Naime, riječ je o mehanizmu koji vrši ključni utjecaj tijekom procesa propadanja pregovora između nekih političkih strana, posebice u vremenu pred izbijanje oružanoga sukoba; mehanizam se, grubo govoreći, svodi na sljedeće: neki akter, primjerice Alija Izetbegović, koristi diskurs, jezik, na jedan način koji vodi moralno-diskurzivnoj diskvalifikaciji tog aktera, što znači da akteri, koji pregovaraju sa Izetbegovićem, dolaze do uvjerljivog i razboritog zaključka da svoje društveno-političke probleme, ili sukob sa Izetbegovićem, neće moći rješiti u mediju jezika, odnosno, diskursa. Ti akteri bivaju de-diskurzirani od strane Izetbegovića koji, zbog svoje pogrešne i štetne uporabe diskursa u moralnome smislu, postaje neizliječivo distanciran u odnosu na dotične aktere, koji pak u samome Izetbegoviću ne uspjevaju prepoznati dovoljan stupanj opće ljudskosti, moralnosti i razboritosti (ne zaboravimo da se ljudsko biće i tradicionalno i općenito poima kao ens loquens, kao biće koje koristi jezik, i to na razuman i, prije svega, moralan način; u prvoj knjizi Politike Aristotel kaže da je čovjek „zoon logon echon,“ dakle živo biće koje posjeduje jezik, ili umno-diskurzivnu sposobnost, pa stoga, dodaje Aristotel, posjeduje također čulo za pravednost i opće međuljudske odnose).
Kroz koje specifičnije strategije Izetbegović uspjeva sebe samoga dehumanizirati, odnosno svoje sugovornike uvjeriti u nemogućnost jezički posredovanoga rješenja sukoba u partnerstvu s njim? Riječ je o relativno lako prepoznatljivim procesima i strategijama: izricanju neistina, izricanju kontradikcija, kršenju obećanja, semantičkoj imputaciji, kao i znatno umanjenoj sklonosti da se na sugovornika nastoji djelovati argumentima. Upravo stoga (premda to nisu isključivi uzroci), kako sam objasnio u svojoj knjizi, Izetbegović je i sebe i svoje sugovornike (posebice sa srpske i hrvatske strane) učinkovito poveo na put ka uporabi oružanih sredstava kao instrumenta „rješavanja“ društveno-pravno-političkih sukoba između tri ključne političke strane u BiH.
Primjerice, svi znamo da, kada je Alija Izetbegović govorio o ‘muslimanskoj većini u BiH‘, on je otvoreno lagao, a tu je laž, zbog određenog političkog interesa, propagirao relativno često i u vrijeme rata i poslije rata. Također, Izetbegović je u jednome trenutku, na sjednici Predsjedništva Republike BiH, otvoreno priznao da njegovi predstavnici, i on sam, izriču mnoštvo nespojivih stavova o poželjnoj strukturi BiH, iz muslimanskoga kuta, ali, dodao je, to „vrludanje“ opravdano je činjenicom da muslimanska strana, ovisno o snazi svoje vojne moći, može (ili ne može) nametnuti razne stavove drugim akterima. Ono što Izetbegoviću nije bilo jasno, tijekom davanja te izjave, a niti kasnije, jest činjenica da takvo ‘pravljenje magle‘ loše djeluje u odnosu na njegove sugovornike, ne samo srpsko-hrvatske, nego i one iz međunarodne zajednice, te da ono zapravo produljuje razdoblje oružanoga sukoba.
Zanimljivo je da je, u svojoj Autobiografiji, Alija Izetbegović ipak priznao da je pregovaranje bilo posao koji mu je padao najteže, te da je to bilo stoga što je ta aktivnost implicirala donošenje jednoznačnih odluka. Dakle, svoju je diskurzivnu nepouzdanost, ‘klizavost‘, Izetbegović ipak pri kraju života shvatio kao jednu vrstu teškoga problema, problema zbog kojega je, vjerojatno, bio sklon zamjeriti samome sebi.
Ovo je ekstremno važna tema jer jedini učinkoviti način na koji bilo koje društvo može izbjeći oružani sukob jest proces pregovaranja, ili korištenje nekog dovoljno fleksibilnog diskurzivnog mehanizma, pod sljedeća dva uvjeta: strane, koje pregovaraju, moraju načelno priznati jedna drugu kao podjednako legitimne, dakle, ne smiju se međusobno kriminalizirati; strane moraju također vjerovati u mogućnost postizanja kompromisa, odnosno dogovaranja neke strukture koje neće ‘sahraniti‘ ključne interese samih strana; naravno, treći, više okvirni uvjet nalazi se u samoj ‘dediskurzaciji‘: strane moraju pregovarati tako da afirmiraju ključne vrijednosti diskursa, a to su one čija negacija izravno dovodi do dediskurzacije – istina, značenje, razlozi, i obećanja. Naravno, ne moram posebice naglasiti da svaka demokracija, u svojem svakodnevnom funkcioniranju, traženju rješenja za društvene probleme, ovisi o pregovorima, i općenitoj sklonosti političkih predstavnika da pregovorima, a ne silom, rješavaju te probleme. A i svaka dobro-funkcionirajuća društvena institucija ovisi o diskurzivnim vrijednostima i vrlinama zbog čega, primjerice, nije moguće zamisliti neko funkcionalno ministarstvo sačinjeno od lažaca, prekršitelja obećanja, ili osoba koje, u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji sa svojim kolegama, izriču protuslovne tvrdnje.
Dediskurzaciju možemo također metaforički opisati kao proces uporabe jezika, ili rječi, kao oružja. Onaj koji nas namjerno obmanjuje zapravo nam nanosi povredu, baš poput oružja. Isto vrijedi za onoga koji, kršeći svoje obećanje, stiče neku prednost u odnosu na drugoga (zbog nekog svog individualnog interesa, a na štetu onih koji ovise o obećanju: primjerice, Izetbegović je prihvatio Lisabonski/Cutilheirov sporazum, a onda je, vjerujući da će mu Amerikanci pomoći da postigne maksimum svojih političkih ciljeva, svoj potpis naprosto povukao; to je, u ožujku i travnju 1992., moralo dovesti do rata), ili onoga koji, kroz imputaciju ili na neki sličan način, nastoji difamirati sugovornika.
Bakir Izetbegović i vrijeme poslije rata
Vratit ću se sada na temu koju je u svojoj analizi vrlo plastično prikazao Tvrtko Milović: naime, Tvrtko je pokazao kako Bakir Izetbegović, u svojoj komunikaciji sa hrvatskom stranom, a glede prijedloga novog izbornog zakona BiH, uopće ne argumentira. To je izuzetno značajno. Naime, Bakir Izetbegović očevidno krši diskurzivnu vrijednost ‘razloga‘ ili argumenta: naime, kada se pregovara o kompleksnim temama o kojima je, po definiciji, moguće formulirati nekoliko različitih stavova, moja je dužnost mome sugovorniku objasniti zašto ja imam određeni, a ne neki drugi stav. Ja njemu moram približiti moju perspektivu, te objasniti sadržaj onih vjerovanja zbog kojih ja prema njegovom stavu zauzimam određeni meta-stav. Inače, ja se prema njemu, ili njoj, ponašam kao gospodar prema robu, ili kao policajac prema kriminalcu. U svakome slučaju, on, nakon što shvati da ja nemam potrebu argumentirati u komunikaciji s njim, bit će značajno obeshrabren od daljnje uporabe jezika u odnosu sa mnom. Jer, ako ja njemu ne dugujem argument, ili razlog, onda ni on meni ne duguje argument, pa je jasno da od naše komunikacije ne može ispasti ništa (Početkom 1992. Alija je Izetbegović ‘diskurzivnu vrijednost argumenta‘ pokopao sljedećom rečenicom: „Srbi i mi zastupamo udaljene pregovaračke pozicije; stoga ne možemo očekivati uspjeh u pregovorima pa je bolje da ne pregovaramo;“ i zbilja, Alija Izetbegović, u razdoblju od travnja do prosinca 1992., odbio je svaki prijedlog međunarodne zajednice da pregovara, i traži kompromisna rješenja ali i razmjenjuje argumente, sa Radovanom Karadžićem).
Upravo takav učinak Bakirovo ne-argumentirajuće odnošenje prema hrvatskim prijedlozima ima na ključne komunikatore sa hrvatske strane. I upravo stoga njegovo odnošenje oni moraju shvatiti kao odnošenje strane koja, u odnosu na njih, zauzima odnos ‘stanja rata.‘ Ustvari, upravo kroz ovakve moduse komuniciranja bošnjački su političari, u najvećem dijelu poslije-daytonskog razdoblja, produljili stanje rata u desetljećima implementacije tobožnjega, prividnoga mira: primjerice, bez dediskurzirajuće uporabe diskursa, od strane SDP i SDA, tijekom 2011., nije moguće razumjeti formiranje Vlade Platforme. Dodatno, djelovanje Visokoga Predstavnika, kao neupitnoga diktatora poslijedaytonske Bosne i Hercegovine, djelovanje koje je uglavnom bilo u skladu sa bošnjačko-muslimanskim interesima u BiH, ne može se razumjeti bez efekta dediskurzacije: Visoki predstavnik nikada ne argumentira, on naprosto daje objavu, koja nije branjena eksplicite izloženim argumentima nego samim statusom Visokog Predstavnika kao ‘posljednjeg tumača‘ Daytona (prema tumačenju Bonnske konferencije koncem 1997.).
Mogao bih navesti mnoštvo primjera za teze koje ovde izlažem; no, naprosto ću usmjeriti čitatelja na moja dva teksta o ‘hrvatskim‘ i ‘srpskim‘ problemima sa bošnjačkom hegemonijom, i hegemonijom međunarodne zajednice, u BiH: jedan o uhićenju pripadnika HVO u Orašju, a jedan o proslavi 9. Siječnja, Dana Republike Srpske:
I posljednji intervju Bakira Izetbegovića dan Dnevnome Listu (petak, 21. srpnja) skoro da nas moli da ga objasnimo u terminima teorije dediskurzacije. Primjerice, glede pregovaračkog odnosa sa Draganom Čovićem, Bakir Izetbegović tvrdi da je Čović tvrd pregovarač koji „nastoji dobiti ‘sve‘, pa će stoga dobiti ‘ništa.‘“ Bakir ovdje neprikriveno govori neistinu. Naime, prijedlog izbornog zakona, kojeg je formulirao HNS (iako se s tim prijedlogom ne slažem, ali zbog nekih argumenata), u sebi sadrži referencu na ‘općine‘ u Federaciji BiH upravo zbog prethodnog zahtjeva SDA. I definitivno ne izlazi izvan okvira već postojećeg izbornog zakona. No, Bakir Izetbegović svojim stavom jasno i nedvosmisleno pokazuje da je sklon krivnju prebaciti uvijek na svojeg političkog partnera, te da je očevidno da izbore 2018. navjerojatnije nećemo dočekati sa novim izbornim zakonom BiH. Ovo je dobar primjer Bakira Izetbegovića kao dediskurzatora.
U istome intervjuu našao sam jedan još bolji primjer: dočim na jednoj strani Bakir Izetbegović kaže da, sa Draganom Čovićem, kao hrvatskim predstavnikom, neće postići dogovor, on u jednome pasusu svojega interviewa daje sljedeću, izrazito demagošku poruku odgovarajući na pitanje što misli o izjavi Željka Komšića, da je politika Dragana Čovića dovela do toga da su Hrvati danas podijeljeni na Hrvate prvog, drugog, i trećeg reda:
„I on [Željko Komšić], i Ivo Komšić, i Krešimir Zubak, i još niz drugih političara, a uz njih i vjerskih lidera predvođenih kardinalom Puljićem, su itekako utjecajni i shodno tome imaju obavezu pomoći i svom narodu i svojoj državi. Uostalom, ne može nitko u BiH biti građanin drugog ili trećeg reda ako to najbrojniji narod u njoj ne želi i ne prihvata. A Bošnjaci to ne žele, i nikad nisu krenuli u tom smjeru. Ni u ratu.“
Drugim rječima, osim njegovih historiografski neistinitih implikacija (vidi npr. Mlakićev posljednji tekst o ‘bošnjačkom merhametluku‘: http://www.dnevnik.ba/kolumne/srpsko-junastvo-hrvatska-kultura-bosnjacki-merhametluk ), Izetbegovićev je iskaz također očevidno nespojiv sa prethodnom kvalifikacijom procesa pregovaranja sa Čovićem. Kako to da vodeća stranka „super-altruističnog,“ bošnjačkog naroda, brine da nema Hrvata drugoga i trećega reda, a ista stranka smatra da izborni zakon, kojeg nude sadašnji hrvatski predstavnici u svrhu spriječavanja već počinjene diskriminacije Hrvata, može odbaciti bez ikakve argumentacije ili dodatnog objašnjenja. Na koncu, primjetimo najbitniju stvar: Bakir ponovno o svome narodu, i implicite ostalim narodima, misli u protu-ustavnim, protu-daytonskim kategorijama; prema Daytonskome ustavu, preciznije, preambuli, ne postoji najbrojniji narod, nego samo podjednako konstitutivni, ravnopravni narodi. No, Bakir očevidno njeguje super-jaku, podsvjesnu želju da ‘bošnjački narod‘ prikaže kao ‘najjači faktor u BiH,‘ faktor o kojem čak izravno ovisi dobrobit ostalih, a to mi ostali s pravom doživljavamo kao ‘kompleks davno nestalog, Osmanlijskog carstva,‘ ili izraz ‘islamskog supremacizma‘ što ga je nedvosmisleno zastupao Bakirov rahmetli otac (i prezentirao u knjizi Islam između Istoka i Zapada).
Dakle, iz svega ovoga možemo zaključiti sljedeće: sam način na koji danas Bakir Izetbegović koristi diskurs proizvodi dediskurzaciju, i povlači crtu nepremostivog distanciranja u odnosu na njegove političke sugovornike iz srpskog i hrvatskog tabora. To pak priprema teren za izbijanje novog oružanog sukoba jer, očevidno, sa Bakirom se Izetbegovićem metodom ‘konzultiranja‘ (N. Chamberlain), ili diskurzivnog ko-rezoniranja (P. Pettit), društveno-politički sukobi ne mogu rješiti. Ovo je, naravno, beskrajno ozbiljna tema. Jer, ne naučimo li svoju djecu da moraju izbjegavati zamke dediskurzacije, BiH nikada neće biti mirna, niti demokratska, niti u dovoljnoj mjeri civilizirana. Prema postojećim metodama učenja, ona očevidno neće biti ni prvo ni drugo, a posebno ne treće. I na kraju, nemojte moje riječi shvatiti kao da sam implicirao da među hrvatskim, ili srpskim, političarima ne postoje dediskurzatori slični Bakiru Izetbegoviću. U BiH ne postoje posve nevine strane.
Dnevnik.ba