Razgovor s književnicom i braniteljicom Anitom Martinac

Dobila je preko dvadeset književnih nagrada, zastupljena je u šezdesetak zbornika i antologija kao i u udžbenicima. Kao sudionica Domovinskog rata angažirana je u poslijeratnoj  brizi za branitelje, zaslužila je Spomenicu Domovinskog rata, Medalju Oluja  te Medalju Ljeto 95 Ministarstva obrane RH. Za tri povijesna romana s temama škripara, Bleiburga i Križnog puta te povijesti 20. stoljeća (Medaljon iz 2015, Posljednji iz 2016. Od Franje do Franje iz 2017). Nagrađena je Zlatnom poveljom Matice hrvatske. Grad bez ptica, koji govori o početcima  Domovinskog rata objavljen je 2019, a tom svo opusu Anita je Martinac prošle godine dodala još dva romana:  Ilićke priče i Kreni, što je bilo i povodom našemu razgovoru. Rođena je skoro trideset godina nakon rata, nije ni povjesničarka po struci,  ali taj rat živi u njezinim knjigama, koje ona označujete kao povijesne romane, Dubravka Oraić Tolić naziva ih dokumentarnim romanima, ja bih ih nazvao pripovijestima.

Razgovarao: Josip Jović, Hrvatski tjednik 

- Rat ne pripada isključivo onima koji su ga osobno proživjeli niti povjesničarima po struci. On pripada kolektivnom pamćenju, jeziku i prostoru u kojem živimo. Moje knjige ne pretendiraju zamijeniti historiografiju, nego istražuju kako se povijesni događaji pretaču u ljudske sudbine, u tišine, traume i prijenose s generacije na generaciju. Nazivamo li ih povijesnim, dokumentarnim ili pripovjednim romanima, manje je važno od pitanja što književnost radi s istinom: ona je ne reproducira, nego je interpretira, problematizira i humanizira. Književni žanrovi nisu zatvorene ladice, nego porozna polja. Moji tekstovi stoje na granici između dokumenta i imaginacije, što je i razlog zašto ih Dubravka Oraić Tolić s pravom čita kao dokumentarne romane. Ako ih netko želi nazvati pripovijestima, ni to nije pogrešno – pripovijedanje je temeljni način na koji zajednice pamte i prenose iskustvo. Mene zanima upravo taj prostor gdje se povijesna činjenica susreće s etičkom i emocionalnom istinom.

Krhka idla

U romanu Ilićke priče, svjesno ili nesvjesno, provlači se kontrast između jednog idličnog mjesta nadomak Mostara i surove ratne stvarnosti koja ga prati tijekom dvadesetoga stoljeća.

- Kontrast nije samo svjestan, nego je i nužan. Idilična mjesta često u sebi nose iluziju trajnosti i sigurnosti, dok povijest neumorno pokazuje koliko su krhka. U Mostaru, odnosno u Ilićkim pričama sudaraju se ljepote i nasilja, pamćenja i zaborava. Upravo kroz tu napetost pokušavam pokazati da rat ne dolazi izvana – on se uvijek dogodi u nečijem domu, u nečijem vrtu, na poznatom putu. Prostor u romanu nije kulisa, nego aktivni sudionik priče. Idila tog mjesta ne služi romantizaciji, nego pojačavanju tragedije. Želim osvijestiti što je prostor mirniji i ljepši, to je lom koji rat donosi brutalniji. Dvadeseto stoljeće na tom malom prostoru pokazuje se kao niz prekida – generacijskih, moralnih, kulturološki i egzistencijalnih – i upravo to me zanimalo ispričati. Umjesto Ilića je moglo biti bilo koje drugo katoličko mjesto, sigurna sam da bi se u svakom pronašlo sličnih sudbina iz vremena o kojem pišem. Ilićke priče nose poruku kako velika povijest ulazi u male živote.

Četnici su i prije uspostave NDH ubili sedmero mještana i spalili 138  kuća, događaj poznat kao Krvavi Uskrs koji je obilježen i spomen pločom i vašim stiohovima: Vječna će istina Radoboljom teći  o nevinim žrtvama govoreći.

- Krvavi Uskrs je činjenica upisana u lokalnu i povijesnu memoriju, ali i u kolektivnu šutnju koja je dugo pratila takve događaje. U Ilićkim pričama nisam imala potrebu dodatno dramatizirati ono što je već po sebi tragično. Stihovi na spomen-ploči nisu politička poruka, nego čin pamćenja. Radobolja u tom kontekstu postaje simbol trajanja istine – ona teče kroz prostor i vrijeme, svjedočeći o nevinim žrtvama onda kada ljudi šute ili zaboravljaju. Književnost tu ne presuđuje, nego pamti.Taj događaj pokazuje da nasilje na ovom prostoru nije započelo niti završilo jednim režimom ili jednim ratom. Spomen-ploča i stihovi pokušaj su da se imena i sudbine ne svedu na brojke. Radobolja je izabrana jer priroda pamti dulje od ljudi – i zato u mojoj književnosti voda često govori ondje gdje je ljudski jezik zakašnjeli ili nemoćan. 

NDH je propao, a onda je došlo oslobođenje, kako je to izgledalo: škripari, likvidacije, križni putevi, sumnje, izdaje, ali i neki dobri ljudi? 

- Slom NDH za Ilićane i ovo većinski katoličko mjesto nije bilo oslobođenje, nego strah i neizvjesnost. Ilićke priče ne bave se političkim presudama, nego ljudskim sudbinama u vremenu kada su se granice dobra i zla često lomile pod pritiskom straha, osvete i ideologije. Kroz sudbine malih ljudi pratim tijek događanja. U tom poslijeratnom kaosu kada su za vrijeme tzv. narodnog oslobođenja likvidirani civili bez suđenja, kada se nije smjelo ni pitati ni spominjati o sudbinama brojnih hrvatskih vojnika, postojali su i škripari, likvidacije, križni putevi, ali i ljudi koji su, unatoč svemu, birali humanost. Upravo ta ambivalentnost čini to razdoblje književno i etički zahtjevnim. U romanu ne smijem biti pristrana, pokušavam zadržati jasan pogled prema zločinu, patnji i istini. Književnost tu ima odgovornost da ne pojednostavljuje, nego da svjedoči o složenosti ljudskih izbora u ekstremnim okolnostima.

Strašne sudbine

Poimenice spominjete neke strašne sudbine, kao naprimjer sudbinu Anke Markotić?

- Iako je stvarni lik, Anka simbolizira brojne žene koje su bile žrtve komunističkog režima. Posebno me zanimalo iskustvo žena, koje su u poratnom nasilju često stradavale tiho i bez zapisa. Ankina sudbina pokazuje kako kazna nije uvijek bila individualna, nego se prenosila i kroz obiteljske veze. Takve priče rijetko ulaze u službene narative, ali su ključne za razumijevanje društvene traume. Imenovanje konkretnih sudbina, poput sudbine Anke Markotić, svjesna je autorska odluka. Povijest se prečesto izgovara u apstrakcijama, a upravo imena vraćaju dostojanstvo onima koji su stradali. Ankina priča u romanu ne služi optuživanju kolektiva, nego pokazivanju kako ideologije – bez obzira na predznak – najteže pogađaju one koji često nisu birali strane, nego su naprosto bili nečiji srodnici, žene, sestre, kćeri. Književnost tu ima obvezu dati glas onima koji ga u povijesnom trenutku nisu imali.

Čak devet pisaca poteklo je iz ovoga malog mjesta, zameo ih je vihor rata, bili su zaboravljeni, kao Ivo Kljajo, Nikola Bubalo, Stanko Šarac...

- Činjenica da je iz tako malog mjesta poteklo devet pisaca govori o snazi lokalne kulture i jezika, ali i o tome koliko je rat nemilosrdan prema pamćenju. Mnogi od njih, poput Stanka Kljaje, Stanka Šarca, Ive Kljaje, Nikole Bubala i drugih nisu nestali zato što nisu bili vrijedni, nego zato što je povijest prekinula identitet prijenosa kulture. U Ilićkim pričama pokušala sam vratiti taj prekinuti lanac – ne kao književni kanon, nego kao znak da književnost uvijek raste iz zajednice, čak i onda kada je zajednica rasuta ili ušutkana. Podsjetila sam i na pjesnika Anđelka Martinovića, Zdravku Marijanović, Anu Kljajo i sebe pribrojila njima jer sam rodom iz Ilića, jer pisac ne piše samo sebe, nego i prostor iz kojeg dolazi. Spominjanje tih imena nije nostalgija, nego čin kulturne odgovornosti – podsjetnik da književnost ne počinje s nama niti završava s nama.

Ubijen je fra Leo Petrović među 66 hercegovačkih franjevaca.

- Ubojstvo fra Lea Petrovića, zajedno s još 65 hercegovačkih franjevaca, jedan je od onih događaja koji nadilaze ideološke okvire i ulaze u područje temeljne ljudske i moralne tragedije. U Ilićkim pričama taj čin ne promatram kao izolirani incident, nego kao simbol nasilja nad duhovnim, obrazovnim i moralnim tkivom zajednice. Ubijeni franjevci nisu stradali samo kao pojedinci, nego kao nositelji pamćenja, jezika i identiteta. Književnost tu nema pravo na šutnju, ali ima obvezu govoriti bez mržnje. Hercegovački franjevci stoljećima su bili čuvari pismenosti, obrazovanja i kulture. Njihovo stradanje nije samo vjersko pitanje, nego civilizacijski lom. U romanu sam tome pristupila s poštovanjem prema žrtvi i sviješću da se takve rane ne liječe zaboravom. Ukupno je evidentirano da su 326 crkvene osobe ubijene u ove tri biskupije u BiH. Komunizam ih je likvidirao iz jednog razloga, a to je mržnja prema vjeri. 

Brisanje identiteta 

Izbrisani su mnoga mostarska društva, klubovi, nazivi ulica iz prijeratnog vremena?

- Mostar je uvijek bio grad slojevitog identiteta. Kad se brišu tragovi života koji su ih ispunjavali takvi potezi ostavljaju dugotrajnije posljedice od samih političkih odluka jer ne briše se samo pamćenje grada, briše se i dio njegovog identiteta. Književnost je jedan od načina da se to pamćenje vrati. Upravo zbog brojnih važnih podataka do kojih sam došla istraživanjem odlučila sam da roman oplemenim  fusnotama gdje sam podsjetila na mnoga društva i njihov rad. Čak i ako sam ga time opteretila i umanjila mu umjetnički dojam, rado sam se opredijelila za to iz jednostavnog razloga jer je meni bilo važno a bit će i mojim sumještanima. Roman je objavljen u godini kada smo obilježili 1100 godina hrvatskog kraljevskoj, pa mi je bilo interesantno istražiti kakva je bila svečanost u Mostaru prigodom tisućite godišnjice i iskreno ostala sam zadivljena. Otkrila sam činjenice i meni nepoznate, kao na primjer da je u Mostaru Ulica kralja Tomislava bila upravo ulica koja se danas zove Feićeva, a na žalost danas tamo Hrvati ne žive. Ono što me žalosti je da u Mostaru još postoji naziv Ulica maršala Tita, što je nerazumljivo u ovim godinama kada je sve razotkriveno što se tiče zločina koji su činili komunisti pod palicom Josipa Broza Tita. Jednostavno, sram me je da to još tako postoji u mom Mostaru. 

Uložen je u pisanje ovoga romana silan istraživački trud prikupljanja biografskih i drugih podatka o ljudima i događajima, čak i fotografije 

- Bez ozbiljnog istraživanja ovakav roman ne bi bio moguć, ali moram istaknuti kako su mi činjenice bile temelj, ne cilj. Možda se je najlakše izraziti da samo, u stvari, romansiram povijest. Istraživački rad bio je nužan kako bi se književni tekst mogao osloniti na provjerljive činjenice, ali ne i biti njima sputan. Prikupljala sam arhivsku građu, svjedočanstva, biografske podatke i fotografije kako bih rekonstruirala kontekst i sudbine koje su često ostale na rubu službene povijesti. Svakako su mi dragocjeni i pronađeni stihovi zaboravljanih književnika. No cilj tog rada nije bio stvaranje dokumenta, nego vjerodostojnog književnog svijeta u kojem činjenice služe razumijevanju ljudi, a ne pukom nabrajanju događaja. Fotografije dodatno funkcioniraju kao tihi svjedoci – one ne objašnjavaju, nego potvrđuju da su ti životi doista postojali.

Ističe se lik žene Hercegovke koja na svojim leđima nosi teret događaja i silnu bol u duši, izvan stereotipija o patrijahalnosti ovoga kraja?

- Žena Hercegovka u romanu nosi teret povijesti i bol u duši, ali svaki njezin korak govori o otpornosti, dostojanstvu i neugasloj ljudskosti. Njezina snaga ne proizlazi iz nasilja ili heroizacije, nego iz sposobnosti da izdrži teret događaja, preživi gubitke i sačuva humanost unatoč okrutnosti vremena. Kroz nju pokušavam pokazati kako ženski glas u Hercegovini nije bio pasivan, nego vrlo aktivan u oblikovanju svakodnevnog života i kolektivne memorije.

Sudbina Ilića metafora je sudbine Hercegovine pa i cijelog hrvatskog  naroda?

- Sudbina Ilića u romanu funkcionira kao mikrokozmos – kroz njegov život, ljepotu, ali i stradanja, reflektiraju se složene sudbine Hercegovine i hrvatskog naroda. Nisam htjela stvarati alegoriju u strogom smislu, nego pokazati kako se povjest u širem kontekstu isprepliće s pojedincima. Svaka od tih sudbina ili priča ilustrira kako traumatična povijest oblikuje identitet, zajednicu i svakodnevicu – kako na razini jednog čovjeka, tako i čitavog naroda.

Groblje mira 

Jedna ste od pokretača podizanja izgradnje Groblja mira na  Bilima, gdje su i kosti nekih Ilićana, kako je došlo do te ideje, što ona znači, tko je sve tu sahranjen? 

- Moj skromni doprinos oko podizanja Groblja mira stopljen je sa svim ostalim volonterima koji rade na popisu žrtava, a također i onima koji na bilo koji način doprinose izgradnji ovog nacionalnog projekta. Uz sve druge angažmane i aktivnosti malo je neobično da djelujem i u Pododjelu za Drugi svjetski rat i poraće Hrvatskog narodnog sabora, ali upravo su me spojile teme koje godinama istražujem i o kojima pišem. Rado sam se odazvala da pomognem koliko mogu. Spokojna sam jer su ovdje podignuti križevi i brojnim žrtvama iz Ilića. No važno je reći da ovdje nisu grobovi jer su to najvećim djelom nestale osobe ili tko zna gdje sve su ostali po stratištima, ali ima i žrtava za čije se grobove zna gdje počivaju no ipak imaju spomen križ na ovome groblju. Znači svaki križ simbolizira jednu žrtvu Drugog svjetskog rata i poraća katoličke vjeroispovijesti. Dok u kosturnicu uz kapelu na Groblju mira pokapaju se neidentificirane žrtve pronađene na otkrivenim stratištima.  Preporučujem da se to mjesto posjeti jer u tom prirodnom amfiteatru tišina će snažno govoriti o povijesti. Toliko križeva, toliko nevinih žrtava, toliko sudbina…

A onda je došao Domovinski rat, u romanu Kreni govorite o operaciji Lipanjske zoreiz 1992. u kojoj ste i vi kao devetanestogodišnja djevojka sudjelovali među četrdeset muškaraca jedne bojne. U toj je akciji HV-a, HVO-a i HOS-a sedamdeset sedam mladića izgubilo život, objavili ste i njihove slike i podatke o njima, sve da se ne zaboravi. U rat su, kako pišete, odlazili mladići, a vraćali se ljudi s dubokim borama, sjenama u očima i sa sjedim vlasima  u kosi. Zapovjedali su Janko Bobetko i Slobodan Praljak, čiju ste zapovjed uzeli za naslov romana. Što su te LIpanjske zore značile za obranu, a što su agresori htjeli prodirući dolinom Neretve? 

- Lipanjske zore 1992. bile su presudan trenutak obrane juga Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njima je zaustavljeno daljnje prodiranje agresorskih snaga dolinom Neretve, čime su obranjeni Mostar, južna Hercegovina i sigurnosna povezanost s jugom Hrvatske. Da je taj neprijateljski prodor uspio, posljedice bi bile dalekosežne – strateške, demografske i civilizacijske. U romanu Kreni nisam željela pisati ratnu kroniku, nego svjedočanstvo jedne generacije. Prije nekoliko godina objavila sam roman Grad bez ptica koji govori o organiziranju otpora i početku rata a novi roman je svojevrsni nastavak. U rat su odlazili mladići, gotovo dječaci, a vraćali su se ljudi koje je iskustvo nasilja nepovratno promijenilo. Objavljivanje imena, fotografija i sudbina 77 poginulih nije čin dokumentiranja radi statistike, nego moralna obveza – da ti životi ne ostanu tek broj u vojnom izvješću.

Radobolja i dalje teče

U tim ratnim operacijama sudjelovali su Hrvati i poneki Muslimani (tada se još nisu pisali Bošnjacima). Što se dogodilo godinu dana poslije, kakvo je danas stanje u BiH, kakav je položaj Hrvata, jesu li zadobili ono što su očekivali i za što su se borili? 

- Obranu Bosne i Hercegovine, ali i obranu Hrvatske na ovim prostorima organizirali su Hrvati, uz sudjelovanje manjeg broja drugih naroda. Bošnjački narod se uglavnom priključio postrojbama u ljeto 1992, tj. poslije Lipanjskih zora.  Godinu dana poslije došlo je do izdaje, raspada dotadašnjeg savezništva i do novog rata, ovog puta među onima koji su se prethodno zajedno branili. To je bio jedan od najdubljih lomova – ne samo vojnih, nego i moralnih. Rat u Bosni i Hercegovini pokazao je koliko su savezništva u ratu krhka, a politički interesi dugotrajniji od ratnih ideala. Danas je Bosna i Hercegovina država trajne nestabilnosti, s neriješenim ustavnim i političkim pitanjima. Položaj Hrvata u BiH osobito je složen. Iako su konstitutivan narod, u praksi često nemaju stvarnu političku ravnopravnost ni mogućnost da sami biraju svoje legitimne predstavnike. Mnogi od onih koji su se borili za opstanak i slobodu žive s osjećajem da su njihova žrtva i očekivanja ostali nedovršeni. U romanima ne nudim politička rješenja, ali svjedočim o tom raskoraku između onoga za što se ginulo i onoga u čemu se danas živi. Taj raskorak je jedna od najvećih trauma poslijeratne Bosne i Hercegovine. Savezništvo se raspalo, rat je promijenio smjer, a mir je donio nove nepravde. Hrvati su formalno konstitutivni, ali često bez stvarne političke ravnopravnosti.

Kad netko  nepoznat ne bi znao gdje su Ilići sa svim tim smokvama, lozama, marelicama, šipcima, maslinama pomislio bi da je negdje na mediteranu. Kuće se grade, rađaju se nova djeca, Radobolja i dalje teče?

- Citirat ću komentar od čitateljice Ivanke Sabolić iz SAD: „Morat ću i ja u Iliće poći. Ne znam hoće li biti proljeće, a bilo bi tako lijepo doći kad trešnje cvjetaju. Ljeto je vruće, ali mogla bih se u Radobolji osvježiti. Jesen je puna boja. Ako bude jesen, neka bude rana jesen prije odlaska ptica. Ako mi sve ovo umakne, knjigu imam, pa Ilićima prošetam.“ Evo, iz ovog komentara znam da sam uspjela dočarati Iliće i onima koji ih nikada nisu vidjeli. Povijest je ovdje prolazila grubo, ali priroda je ostala blaga i strpljiva, čuvajući pamćenje bolje od ljudi. Rijeka Radobolja teče kao tiha mjera vremena – podsjećajući da sve prolazi, ali da ništa što je istinski proživljeno ne nestaje.

Dnevnik.ba