„Rat je zakucao i na vrata Neuma. Ceste iz tog jedinog herceg-bosanskog ljetovališta na Jadranu, u kojemu sada umjesto turista borave protjerani sa kriznog dubrovačkog i istočnohercegovačkog područja, vode prema Dubrovniku i Stocu, pod stalnom su bojevom prismotrom zrakoplova federalne soldateske.“
Ovim riječima započinje tekst Slobodne Dalmacije od 8.listopada 1991., a u kojem novinar u potpisu Robert Žaja piše o tome kako počeci Domovinskog rata utječu na život u malom, naoko nebitnom, a strateški, očito izrazito važnom dijelu bosanskohercegovačkog primorja.
Pa dok je te devedeset prve, jugoarmija pritiskom na Neum kao sjecištu puteva, s jedne strane prema bitnoj Luci Ploče, a s druge prema Dubrovniku, nastojala ostvariti svoje megalomanske težnje, dvije godine kasnije, jedna druga armija, skrivena pod ljiljanima, na Neum će ciljati zbog Neuma samog, odnosno njegova morskog koridora.
Preživjeli avionsku paljbu svjedoče
U svom izvješću novinar Žaja koji u Slobodnoj nastavlja pisati i godinama nakon, piše kako se na nišanima zrakoplova, kako je naziva, „federalne soldateske“ osobito nalazi Jadranska magistrala koja od Neuma vodi prema Dubrovniku zbog čega je svaka vožnja tom dionicom puta, igra sa životom.
Ne mari pritom jugovojska za republičke granice „tukući jednakom žestinom sve što se kreće i bosansko-hercegovačkim i hrvatskim teritorijem“.
U to su se uvjerili i sugovornici novinara Slobodne od kojih jedan danas više nije među živima. Vide Krmek, tada rezervist neumske policije, pričao je za ove novine o svom bliskom susretu sa dva aviona, na cesti koja vodi prema Stonu, a koja je dva kilometra unutar samog Neuma. Zajedno sa trojicom kolega rezervista, danas pokojni Vide, jedva je izvukao živu glavu pod raketiranjem, a onda i mitraljeskom paljbom zrakoplova.
„Nismo ništa očekivali, pa se nismo ni skrivali“ posvjedočio je tada sugovornik splitske Slobodne dok je u pokazivao poderane hlače i ogrebotine zarađene od bježanja i puzanja kroz kamenjar i šumu.
Jedan od njegovih kolega, Jure Nikolić, danas uspješni neumski poduzetnik, od kojeg smo saznali za ovo vrijedno ratno izvješće koje Nikolić drži uokvireno na zidu poput najvrjednijeg umjetničkog djela, tom je prilikom krhotina granate pogodila u nogu.
Iako u BiH službeno nema rata, u Neumu odjekuju granate
U samom Neumu u ovom periodu devedesetprve, boravilo je oko 500 izbjeglica protjeranih što sa istočnohercegovačkog, što sa kriznog dubrovačkog područja. Svima njima, zajedno sa lokalnim stanovništvom vlada, kako navodi Žajo, stalna uznemirenost uslijed konstantnih zračnih uzbuna i nadlijetanja zrakoplova.
Zanimljivo je pročitati izjavu i danas osebujnog i zanimljivog Ivice Kužića uslijed nevjerice prema jugoarmiji koja je do jučer bila i naša, a odsada samo njihova; - Kužić, inače bivši pomorac sa iskustvom navegavanja svjetskim oceanima, tog osmog listopada luđačkom hrabrošću ili istinskom smionošću, mala je razlika, a opet uznemiren stalnim bombardiranjem i njegova rodnog sela Moševići govori: „Treba nam dati odriješene ruke, da idemo u hajdučiju i napadnemo ih. Poginuo danas ili sutra, isto mi je!“
Podsjetimo samo da je u tom razdoblju hrvatska vojska, još uvijek neorganizirana i neobučena raspolagala sa oružjem s kojim ih je rat zatekao, a radilo se većinom o običnom lovačkom oružju i ludo hrabrim srcem.
Izvješće Roberta Žaje koje je vrijedno sačuvao spomenuti Jure Nikolić, fragment je jednog vremena kojega danas mnogi sputavaju i prilagođavaju svojim istinama. Ipak, riječ je vječna kada je zapisana, pa zato vrijedi još jednom izvući ovo novinarsko izvješće kao još jedan dokaz o puno ranijem početku rata za Hrvate BiH nego li se to danas spominje, ali i potvrda nedržavničkom vladanju danas najslavnijeg sina BiH Alije Izetbegovića koji dok cijeli jug gori mirno govori kako „ovo nije naš rat“.
Izjava mu se, a potvrdilo je i vrijeme koje je uskoro došlo, višestruko obila o glavu.
Ravno popaljeno, stanovništvo zlostavljano i protjerano, a ovo nije „naš rat“
Slobodna tog osmog listopada donosi svjedočanstvo i ondašnjeg Predsjednika općinske vlade Neuma, Stjepe Leženića koji u prilog onom što netom napisasmo, govori kako su u Ravnom i na Trebimlji popaljene sve hrvatske kuće, a Armija „hapsi“ sve koji imaju bilo kave veze sa HDZ-om, pa čak i odbornika u Skupštini općine Trebinje Matu Bukvića čija je žena, baš kao i na desetke drugih koji su uspjeli izvući živu glavu, sa troje djece izbjegla u Neum.
I dok je Ravno zajedno sa okolnim selim trpjelo nesaglediva razaranja i palež, razbojstva i ubojstva, a iz topline svoje sarajevske rezidencije najveći sin Bosne i Hercegovine odbijao pomisao na neki njegov, odnosno naš rat, Neum je poslužio kao koliko toliko sigurno utočište stotinama izbjeglica koje su u okrilju noći početkom listopada ‘91.-e bježali iz svojih domova preko Hutova i sela neumskog zaleđa.
Neum je u to vrijeme uspijevao održati kakvu takvu vezu sa Dubrovnikom, i to zahvaljujući radio amaterima koji usprkos stalnoj četničkoj prismotri i prisluškivanju uspijevaju prenijeti svojim kolegama najnužnije informacije o stanju u Gradu.
„Neki dan je jedan radio-amater iz Dubrovnika“ – piše Žaja, prepoznao glas jednog četnika. Na njegov upit, „Ma jesi li to ti, Miho?“ glas s druge strane odgovorio je „Nisam više Miho, sada sam Milislav!“
Još jedan od konvertita za potrebe rata, tragično smiješan.
I dok Robert Žaja, na čiji smo pisani trag u Slobodnoj naišli do 2015.-e, svoj neumski ratni posjet zavšava razgovorom sa izbjeglicama sa dubrovačkog primorja iz Slanog, Topolog, Visočana, Imotice…zatiče ga vijest kako je u Stonu već dan znak za zračnu uzbunu, ali i informacija da su avioni bombardirali i most u uvali Bistrina.
O posljedicama se ništa ne zna…zaključuje zamišljeno Žaja koji se potom sa svojom ekipom zapućuje prema Splitu, preko Vrgorca, jer cesta između Ploča i Makarske nije sigurna zbog „ploveće soldateske“…
Dnevnik.ba