Imenovanja veleposlanika ili konzula su do tada prolazila neopaženo, tiho i gotovo prekrivena velom tajne. Svejedno, je li se radilo o bračnim parovima koji su dobivali povjerenje kolektivnog šefa države, suprugama vlasnika medija, zetovima, uglednim građanima bogate ratne prošlosti, osobama koje je trebalo nagraditi za političku poslušnost, skloniti od očiju javnosti, omogućiti im prvi posao i zbog još mnogo različitih razloga.
Piše: Sanja Vlaisavljević
Ivan Šušnjar je poremetio dobru praksu uređenih država u kojima se vjeruje članu Predsjedništva na izboru veleposlanika i postao žrtvom prvog takvog političkog procesa. I to ne jednom, nego dva puta.
S druge strane, Martina Mlinarević je također poremetila dobru praksu imenovanja akademski obrazovanih građana na toj poziciji, pa je u Prag otišla kao srednjoškolka.
Razlog za intelektualnu uzbunu protiv Šušnjara bio je ubojito utemeljen. Nema te države koja bi čovjeka poput njega primila u svoje okružje. On je vlasnik portala koji je godinama „davao nemjerljiv doprinos raspirivanju šovinizma, međunacionalne netrpeljivosti i ksenofobije u BiH“. Dakle, veleposlanik kojem se pripisuju ovakve kvalifikacije ne bi smio obnašati nikakvu javnu funkciju, a još manje biti predstavnik države u svijetu. No,zastanimo malo kod ovih kvalifikacija i pogledajmo kako ih brane neki od potpisnika peticije protiv Šušnjarevog imenovanja.
Za Zlatka Dizdarevića izbor Šušnjara je „brukanje u svijetu“. Zašto? Ne navodi, ali jamči svojim imenom bivšeg diplomate i novinara.
Štefica Galić, na čijem portalu nerijetko čitamo napise obojenom netrpeljivošću i isključivošću, veli da je Šušnjar „Čovićev diler mržnje“, ne skrivajući istovremeno mržnju prema Šušnjaru. Navodi i da je Šušnjar morao sa svog portala brisati „stravične komentare“ o njoj i njenoj obitelji. Morao, a tvrdi da nije. Provjerih tim povodom komentare ispod tekstova na „građanskim“ sarajevskim portalima, uključujući i portal koji prenosi Galićkinu izjavu i shvatim da ne samo da ne brišu komentare nego i objavljuju tekstove koji potiču na nasilje prema drugima i drugačijima. No i portal čiji je Galićka vlasnik nerijetko raspiruje mržnju, pa se i danas tamo mogu naći rečenice poput:
„Sve ovo govori da je fašistička ideologija poput najopasnijeg kancera pružila svoje pipke, ne samo u političku vrhušku stranaka koje vladaju Mostarom, već da je infekcija fašizmom zahvatila veliki dio populacije.“
„Fašizam ne dolazi, on odavno stanuje u Mostaru.“
Ahmed Burić, poznatiji po beskrupuloznom napadu na kolegu novinara Milana Šutala u emisiji Pošteno na javnom servisu FBiH, 2013.godine nije štedio riječi ni protiv Šušnjara. Nakon te emisije Šutalo je još samo sebi mogao staviti metu na čelu. Je li je itko od potpisnika peticije protiv Šušnjara reagirao na ovaj otvoreni Burićev izljev mržnje? Dakako da nije. Šutalo je dobio što je i zaslužio. A par godina kasnije i Šušnjar.
O Šušnjaru on kaže: „Ljudi koji se bave jednom pljuvačkom, jednom retorikom mržnje, medijima koji šire zlo i koji su zlo u samom svom korijenu, oni će očigledno biti nagrađivani, jer su kod nas mediji samo servis određenih političara i ništa drugo.“
Sa zadnjim dijelom Burćeve izjave bismo se i mogli složiti, jer je na javnom servisu u kojem je upravo on vrijeđao Šutala objavljen snimak u kojem novinar Darjan Babić polaže račun o TV prilogu velikom partijskom šefu, Zlatku Lagumdžiji.
O ovome je svojevremeno i veleposlanica Mlinarević imala jasan stav: „Unitarizam se pakira na kile u uredima Željka Komšića i Zlatka Lagumdžije, te dalje izvozi putem uhodanih kanala šezdesetominutnog “nezavisnog novinarstva” i uz pomoć književno-kolumnističke patetike koja godinama plasira najlicemjerniju bajku o mirisu, boji i okusu nečega što je svoj miris, boju i okus izgubilo...“ No, vidjet ćemo poslije da je u međuvremenu evoluirala.
Slavo Kukić, ideolog svih postava javnog servisa Federacije, od SDP-a, DF-a i drugih socijaldemokratskih unija bio je glasan u kvalifikacijama Šušnjara jer se pozicije u Sarajevu ne smiju izgubiti, a on ih, čini se, ima mnogo i na pravim mjestima. Bio je glasan i u obrani Martine Mlinarević od argumentiranih prigovorada kao srednjoškolac ne može biti veleposlanica.
AmilaKahrović-Posavljak tvrdi protiv Šušnjara: "Oni šalju dvije poruke, prva je da se nacionalizam u ovoj zemlji isplati, a druga poruka da je ova zemlja njihova privatna prćija.“
Evo, danas, možemo čak i poduprijeti ovu tvrdnju jer je danas veleposlanica u Češkoj osoba koja je javni i medijski prostor privatizirala i na temelju drugarskog razumijevanja „da neće biti problema“ u vezi sa činjenicom da nema fakultet koji je uvjet za radno mjesto veleposlanika otišla kao veleposlanica u Prag.
Vratimo se načas Kukićevoj argumentaciji obrane Mlinarevićke od „fašističkih i ksenofobnih“ napada da nema diplomu. Čista se ksenofobija u tim prigovorima učitava, zar ne? „Gospođa Mlinerević nema diplomu.“ Fašizam i ksenofobija na djelu.
Veli on i da je „Mlinarević jedna divna građanka Bosne i Hercegovine, koja svoju Hercegovinu voli jednako kao što voli svoju Bosnu…“ Dirljiv je ovaj emocionalni osvrt na veleposlanicu.Kukićeve tople riječi direktan su odgovor šovinistima koji apeliraju da nema diplomu. Drugarski, srčano, toplo.
Da se još nakratko zadržimo kod diplome. Svojevremeno je splitski Kožo, BorisDežulović, ismijavao Šušnjarevu diplomu građevinskog fakulteta, no veoma je tih kodMlinarevićke koja nema diplomu. Dobro, možda ga je privukla Šušnjareva diploma, jer je i sam išao u srednju građevinsku školu pa mu se svidjela ideja pomoćnog građevinskog radnika na baušteli. Fakultet ni sam nije završio, kako stoji u njegovom životopisu, pa suosjeća s Mlinarevićkom.
Vratimo se sad profesoru Kukiću koji ide korak dalje braneći veleposlanicu od prigovora koji se odnose na njene prijašnje političke stavove, pa veli: „Ti prigovori ne stoje, jer čovjek nije zupčanik, ima pravo na evoluciju. Mnogi su evoluirali, bili su najveći komunisti, danas su najveći nacionalisti. Zašto pravo na evoluciju ne bi imala gospođa Mlinarević?“ Zašto ne bi imala i treba da ima. Evolucija je čudo.
Prije par godina Mlinarević je tvrdila: „Meni smeta ono Sarajevo koje misli da se u Širokom diše fašistički zrak, da se u Posušju jede fašistički kruh, da se u Grudama pokrivamo fašističkim jorganom. Ili kad mi recimo kažu: ako ti se ne sviđa iseli se. To je nešto najogavnije što sam mogla pročitati.“ A danas veli: „Užasno je živjeti u Hercegovini“. Upravo zato su joj sarajevski prijatelji i pomogli da nađe novi krov nad glavom, ravno u Pragu.
S posljednjom tvrdnjom Mlinarević je potvrdila ono što Kukić koristi kao argument protiv kritizera njenog imenovanja. Kukić tvrdi: „ Ako nisi sa nama, a biti sa nama znači biti na sustavu vrijednosti kojeg diktira Dragan Čović i HDZ, ti si nacionalni izdajnik i ne zaslužuješ nikakvu pažnju, naprotiv zaslužuješ svu društvenu osudu. Takav društveni ambijent ignorira pravo čovjeka da drugačije misli od ‘krda, mase, gomile‘.“
Upravo pripadnost, u ovom slučaju građanskom krdu ili, bolje reći, građansko-nacionalističkom krdu, presudila je protiv Šušnjara. Bio je to razlog da „ovdašnja javnost“ digne svoj glas. Primijetit ćemo da se ta javnost nalazi isključivo oko snaga koji okupljaju građanske nacionaliste, a koji koriste moto: „nisi sa nama nećeš biti nikako!“.
Gdje je locirana „ovdašnja javnost“ koju su kroz peticiju protiv Šušnjara uobličili intelektualci i fratri? U Sarajevu i nigdje drugdje. Prema onoj krilatici „Sarajevo to je BiH“. Ili, kako ih je Mlinarević nekad opisivala: „A rahatluk u svojoj biti poznaju samo Bošnjaci u zemlji i svijetu, pogotovo u svijetu, te liberalni ‘gradžani‘. To je urbani živalj nastanjen u krugu od pet ulica najužeg centra šeher Sarajeva“.
Rekla je ona 2011. i ovo: „Imam problem sa Sarajevom koje konstantno preglasava volju hrvatskog naroda. Ona se mora ispoštovati, sviđao se nama Dragan Čović ili ne ljudi su odabrali tako kako su odabrali i to se mora poštovati.“ Dakle, kad ovo tvrdi Mlinarević onda to nije fašizam, ali kada i usput ovu činjenicu spomene Šušnjar onda jeste.
Povodom prigovora o imenovanju Mlinervić oglasio se i predsjednik Kluba novinara Mostar koji veli „kako je u BiH sve politika, pa i one stvari koje nemaju nikakve veze sa politikom, pa tako i jedno imenovanje na ambasadorsko mjesto“.
No, kad se govorilo o Šušnjarevomimenovaju čitali smo naslove poput: „Odani sinovi partije- Ivan Šušnjar konzul u Chicagu, Vesna Ćužić u Stockholmu“.
Jedno je logički neodrživo, ili prvo ili drugo. Ili što vrijedi u slučaju Mlinarević, ne vrijedi u slučaju Šušnjar.
I tako, dok Mlinarević ode u diplomaciju kao osvjedočeni borac za građansko društvo u BiH, Šušnjar ostaje, kako je svojevremeno tvrdio Dežulović,„osvjedočeni borac protiv građanskog društva“.
I konačno, dok sarajevski mediji šute o tomu kako je govorila Mlinarević prije „evolucije“, ne propuštaju da podsjete kako je govorio Šušnjar.
„Nacionalizam kao političku strategiju ne mogu smatrati ‘lošim‘ u situaciji u kojoj on postaje sredstvo emancipacije jednog naroda, odnosno borbe za izjednačena prava, što smatram da je situacija koja se odnosi na položaj Hrvata u BIH. Kada nacionalizam postaje sam sebi svrha, onda imate trulež društva kojeogreza u mržnji i šovinizmu. Hrvatski nacionalizam u BiH nije sam sebi svrha. On ima potpuno opravdanu osnovu” – rekao je Ivan Šušnjar u jednom intervjuu 2010. godine.
No podsjećanja radi, iste te godine Mlinarević je tvrdila: "Mislim da je Hrvatima u BiH jako dopizdilo, jer se osjećaju totalno izdano i od Zagreba i od Sarajeva. Bilo bi potrebno da Sarajevo shvati da hrvatska opstojnost, odnosno jačanje hrvatskog dijela korpusa, ne može naškoditi budućnosti BiH.“
Zadatak bi sada moglo glasiti: uoči razliku! Jednakopravnost ili jačanje hrvatskog korpusa?
Veli još Mlinarević i da će narod koji "plače zbog vlastite ugroženosti, kada dođu izbori u 10. mjesecu, svoj glas prodati Lijanovićima za 100 KM". Nije baš 2010. godina, a nisu ni Lijanovići, niti 100 KM, nego Komšić i malo veća plaća od jednokratne izborne pomoći.
Ponekad je dobro da čovjek ne evoluira, ako evolucija pretpostavlja plakanje zbog 100KM. A građansko društvo? Ono će još dugo ostati u projektnim prijedlozima nevladinih udruga i njima bliskih unitarista koji se u Sarajevu bore za „jedan čovjek –jedan glas“, a u Mostaru protiv tog načela.
Dnevnik.ba