Prema principu koji je poznat kao Ockhamova britva, najbolje objašnjenje događaja najčešće je ono koje je najjednostavnije. Ipak, zapadni analitičari ustrajavaju u korištenju najzamršenijih hipoteza kako bi objasnili islamski terorizam. Uzmite za primjer nedavno obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a kardinala Pietro Parolina, državnog tajnika Vatikana. U ohrabrivanju Vijeća sigurnosti da se bavi “korjenitim uzrocima” terorizma, on je naglasio:
Mladi ljudi koji odlaze u inozemstvo kako bi se pridružili terorističkim organizacijama često dolaze iz siromašnih obitelji useljenika, razočarani osjećajem isključenosti i nedostatkom integracije i vrijednosti u određenim društvima, piše Troplet.ba.
Drugim riječima, krivci u korijenu svega toga su uobičajeni osumnjičenici – siromaštvo i diskriminacija. Pa, da, to može imati neke veze s tim zašto mladi ljudi odlaze u strane zemlje riskirati da budu otpuhani u kraljevstva nebesko, ali zašto tražiti komplicirani uzrok kada postoji jednostavno objašnjenje? Drugim riječima, je li potrebno ići dalje u bilo kakav drugi proces objašnjenju osim samog kraljevstva nebeskog – i onoga što zahtjeva to kraljevstvo?
Za mnoge mlade ljude, izvjesnost da postoje sedamdeset dvije djevice s jedrim grudima koje ih čekaju s druge strane dovoljan je razlog da riskiraju život. A prema većini islamskih tumačenja, jedini siguran način dolaska u raj je kroz mučeništvo. Dakle, islamski pogled na dostizanja raja stvara pravu kušnju za mlade ljude koji idu prečacem kako bi došli do njega. Kao što ističe profesor Louis René Beres u nedavnom članku za Gatestone Institute: “Terorist džihada tvrdi da voli smrt, ali u njegovom ili njenom umu to samoubojstvo nije ništa drugo nego krajnji ishod:
Budućem ubojici je obećano da smrt predstavlja samo trivijalnu i trenutačnu neugodnost, samo manje skretanje na jednoj veličanstvenoj mučeničkoj vatrenoj putanji prema vječnom životu u raju.
To je kombinacija koju je teško pobijediti: vječni život plus vrsta zagrobnog života koji mladi čovjek može jako voljeti. Jedna od prednosti islamskog poimanja raja je što je to znatno lakše razumjeti nego kršćansku ideju neba kao sjedinjenje s Bogom kroz blaženu viziju. To bi mogao biti razlog zašto većina kršćana više vole umrijeti u svojim krevetima nego na bojnom polju. Kao što sam rekao prije nekoliko godina:
Većina kršćana nije sigurna jesu li spremna za jedinstvo s Bogom, ali većina mladih ljudi, bilo koje religije, je prilično sigurna da su spremni prihvatiti nagrade koje se nude u islamskom raju.
Pa zašto razmatrati dalje? Ako pokušavate objasniti djelovanje hrpe ateističkih terorista, možda ima smisla unijeti siromaštvo i ugnjetavanje u jednadžbu. Ali kako fra James Schall nedavno je rekao : “Kada pokušavamo objasniti tu religiju [islam] u ekonomskim, političkim, psihološkim ili drugim pojmovima, jednostavno ne možemo shvatiti što se događa … u stvari bavimo se religijom koja tvrdi da je istinita … ” Kao katolički pastir, kardinal Parolin sigurno bi priznao da je dolazak u nebo glavna motivacijska sila za pobožne katolike. Zašto je onda teško shvatiti da pobožni muslimani imaju slične motivacije?
Budući je islamska vizija raja toliko daleko od kršćanske vizije, zapadnjaci su u iskušenju potražiti motiv negdje drugdje. Tako je kardinal Parolin citirao nedavnu kritiku Pape Franje o uporabi “religije kao izgovora za djela protiv ljudskog dostojanstva …” Ali ako su borci islamske države opravdavatelji, oni su uvjereni opravdavatelji-izgovaratelji s tekstom u ruci kako bi pokrili bilo koju zamislivu situaciju. Različite izjave koje dolaze iz islamske države sugeriraju da su njihovi vođe pravi vjernici koji znaju njihov Kuran i shvaćaju ga ozbiljno. U nedavnom intervjuu, bivši član islamske države opisuje katehetski proces:
Obećane su nam žene na nebu i na zemlji također, na temelju džihadističkog učenja IS iz stihova nekih sura svete knjige Kurana i hadisa proroka Muhameda, koji su objašnjeni kroz Tafsir (objašnjenje) islamskih učenjaka poput Ibn Majaha, Bukharija i Ibn Kathira. Rečeno nam je da će sve zatvorenice ne-muslimanke biti naše žene jer Bog to hoće.
Ne postoje samo “neke sure” iz Kurana koji opisuju nebeski vrt užitaka, nego desetine njih. A privlačnost tog obećanja nije ograničena, kao što neki zapadnjaci pretpostavljaju, na ljude s lošom perspektivom na ovom svijetu. Zapravo, studije su pokazale da su džihadisti boljeg podrijetla i bolje su obrazovani od prosječnog muslimana. Na primjer, Mohamed Atta, vođa terorista 9/11, imao je završenu arhitekturu i urbanističko planiranje Sveučilišta u Kairu i na Tehničkom sveučilištu u Hamburgu. Ipak, među predmetima koje je ponio na posljednje putovanje bilo je odijelo za vjenčanje, bočica kolonjske vode i pismo upućeno njegovoj budućoj mladi u raju (zbog pogreške u zračnoj luci, njegova je prtljaga ostavljena na dan leta 9/11).
Iako stvarni broj djevica u raju nije naznačen u Kuranu, ne bi trebalo biti nikakve sumnje da obećanje nebeskih nagrada izgleda veliko u umovima džihadista. Čelnici crkava ne bi trebali imati poteškoća u razumijevanju toga, jer i oni ozbiljno shvaćaju obećanja iz Svetog pisma. Čak i strogo sekularni analitičari i komentatori bi trebali moći shvatiti tu privlačnost – iako iz nešto drukčije perspektive. Uostalom, ako smatrate da je seks sve i sve u životu na zemlji, kao što sekularisti imaju tendenciju činiti, trebali biste moći razumjeti stavove onih koji smatraju da je seks sve-i-sve i poslije smrti.
U svakom slučaju, praktična ključna ideja bi podjednako za kršćane i sekulariste trebao biti više-manje ista. Budući je mamac raja takav središnji motivator u životima džihadista, ima smisla izvesti ih iz zabluda te vjere. Potkopavajući izvjesnost takvih uvjerenja, potkopavate i volju za borbom. Tko želi umrijeti zbog iluzije? Oni od nas koji radije ne bi postali džihadistička karta za raj, imaju interes sijati sumnje o prirodi takvog raja u umove muslimanskih vjernika. Ali kako to učiniti? Pa, po mogućnosti sa sigurne udaljenosti. U ratnim zonama, letci su povremeno mogli biti ispušteni iz zrakoplova umjesto bombi. Drugdje, web stranice i društveni mediji koji su tako dobro služili za novačenje džihadista mogli bi se sada koristiti za vrbovanje novaka za racionalnost.
Što bi trebao biti sadržaj poruke? Ništa kitnjasto. Samo neka jednostavna pitanja koja aktiviraju sive stanice. Na primjer: “Nećete li se umoriti od svojih priležnica nakon prvih nekoliko stotina godina vječnosti?” “Hoće li vam Allah nakon toga dati još sedamdeset i dvije?” “Hoće li sve žene biti jednako atraktivne? Ako ne, neće li to uzrokovati probleme?” “Hoće li te priležnice biti više nalik na prave žene ili više poput divnih robota?” “Želite li provesti vječnost s robotima?” “Je li vjerojatno da su djevojke u raju išta više od pametnog alata za novačenje koji je napravio Muhamed?” Ili, reći sasvim otvoreno “Kako možeš biti takva budala?”
Teolozi i filozofi mogli bi također imati ulogu u procesu oduzimanja ugleda, iako ne moraju biti tako otvoreni. Jednostavno bi mogli ukazati na proturječnost koja je svojstvena pokušaju pronalaska konačnog rješenje beskrajne čežnje. Ili se jednostavno mogu suzdržati od zalaganja za obranu islama kada god se pokrenu ozbiljna pitanja. U svakom slučaju, i dalje nam se čini da smo daleko od postavljanja takvih izazovnih pitanja o islamu. Ali moramo ići dalje od “ni jedna vjera ne odobrava ubijanje” i “imamo duboko poštovanje prema vašem vjerovanju” stupnja suočavanja s realnostima islamske vjere.
Mnogi sigurnosni analitičari kažu da smo u ideološkoj borbi s islamom – u propagandnom ratu u kojem će u konačnici prevladati uvjerenja. Ako je tako, o tome ćemo na jedan naročit način. U prošlim ideološkim borbama tražili smo ideološku pobjedu – to jest, nastojali smo diskreditirati sustave vjerovanja koji su nadahnuli naše neprijatelje. Za početak, nismo prihvatili njihove ideološke pretpostavke, osporili smo ih. Stratezi iz vremena Hladnog rata nisu govorili svojim sovjetskim kolegama: “Mislimo da je radnički raj prekrasna ideja, ali stvarno ne biste trebali tjerati ljude u gulage. To je izdaja svega za što se Marx zalagao. Znate, pravi komunizam ne odobrava nasilje.”
Naš je cilj bio poljuljati vjeru u komunizam, a ne istu ovjeriti i potvrditi. Mi, međutim, izgleda nemamo volje za sličan stav prema ideologiji islama. Iako bi u velikoj mjeri bila naša prednost poljuljati vjeru u djevice u raju kao obmanu (vi vjerujete da je to obmana, zar ne?), oklijevamo to učiniti. Možda slutimo da ne možemo otresti granu, a da ne otresemo cijelo stablo. Nebeski vrt užitaka glavna je tema Kurana. Dovoditi to u pitanje znači dovoditi u pitanje integritet Kurana kao cjeline, i isto tako dovesti u pitanje integritet čovjeka od kojeg cijeli taj sustav potječe.
Učtivost i multikulturalna nepovredivost poštivanja uvjerenja drugih osoba sprječavaju nas da se borimo moćnim ideološkim oružjem. Nekada u Hladnom ratu, neki pacifisti usvojili su slogan “Bolje crveni nego mrtvi. (Better Red than dead.)” Danas nemamo sličan slogan, ali ako bismo pokušali moglo bi biti nešto kao “Bolje zadovoljiti nego se zamjeriti. “Better to appease than displease.” Nije tako privlačna, ali osjećaji su isti.
Zbog vlastitog opstanka moramo ponovno razmotriti ideju da duboko utemeljena uvjerenja druge osobe nikada ne smiju biti dovedena u pitanje. Dirljiva vjera islamista u Stepford nevjestama izgleda kao dobro mjesto za početak.
Dnevnik.ba