Quo vadis, Srbijo?

Piše: Darko Juka

Pokrenuo sam ‘‘Kamo ideš, Aida‘‘ (‘‘Quo vadis, Aida‘‘) sa snažnim predrasudama, vođen osobnim poimanjem javnih ispada kontroverzne redateljice i njezinih začuđujuće nedozrelih poimanja stvarnosti ovoga vremena i prostora… Film je brzo rastopio postavljene bedeme, ‘‘razočarao‘‘ u odnosu na moje pretpostavke i podsjetio me na petnaest godina stariju ‘‘Grbavicu‘‘ iste te Jasmile Žbanić, i na jednako snažne emocije sućutnosti koje obadva ostvarenja nezadrživo bude naspram žrtvi, na jednako gušeću bol koju izazivaju prikazane mentalno-tjelesno-duševne disolucije roditelja kojemu ubijaju dijete, ali i, bez osobitih scena sadizma i zločina ‘‘iz bliza‘‘, na nekontrolirano buđenje jednako snažne, gotovo psihotične želje za satiranjem sadista nad nemoćnima, zatočenima, golorukima, nad djecom… Ukratko, snažna je to filmska priča, tek tu i tamo ratnoga karaktera, najvećma prožeta žanrom istinske ljudske drame i stradanja one vrste koja nepovratno mijenja sudbine i živote ne samo pojedinca nego cijele zajednice, naroda.

Pokrenuo sam ‘‘Daru iz Jasenovca‘‘ s grčem u želucu i snažnim predrasudama, vođen osobnim poimanjem nebrojenih banalnih ‘‘short‘‘ / ‘‘long‘‘ srbijanskih uradaka o Jasenovcu, ustašama i ‘‘mučenicima‘‘ koji pozivaju koljače da ‘‘rade svoj posao‘‘… Film je… Uh!

Predrag Antonijević poigrao se osjetljivom temom holokausta računavši na sigurnu ‘‘Vražju aritmetiku‘‘ na koju Hollywood ozbiljno pada, ali je, nadajući se istim zlatnim kipićima koje je s pravom pokupio ‘‘Schindlerov popis‘‘ (‘‘Schindler‘s list‘‘), usput zaboravio da je, j… ga, samo jedan Steven Spielberg i da se rijeko Branko Lustig rađa! ‘‘Dara iz Jasenovca‘‘ u tolikoj je mjeri karikiran i banaliziran film, s neizgrađenim likovima, predvidljivom radnjom, ali i šokantno neuvjerljivim raspletom, da je zapravo uvrjedljivim ponajviše za same žrtve logora smrti.

No, uz niz povijesnih netočnosti, inzistiranje na mitologiji o krvožednim ustašama pomračenih umova koji kao da su, ničim izazvani, iskočili iz O‘Bannonovih travestija na Romerove zombi serijale, osobito uz očajnički pokušaj igranja na kartu sociopatskoga prikaza ljubavnika Šakić kroz žestoki automobilski seks uz pogled na ‘‘slasher horror‘‘ u režiji Maksa Luburića, ‘‘Daru iz Jasenovca‘‘ na kraju nisam toliko doživio kao protuhrvatski koliko kao ortodoksno protukatolički film uz prekoračenu granicu protukatoličke histerije.

Groteskna, ispijena, blijeda i hladna spodoba špicastoga nosa i prodornih svijetloplavih očiju, odjevena u odoru časne sestre i razvidno nadahnuta gotikom Corina Hardyja, valjda bi, zajedno s lošom maskom proćelavoga koljača koji je još 1942. izgubio pravo uporabe ‘‘fra‘‘ ispred imena, trebala biti slikom i prilikom krvoločne Katoličke crkve. Jeftinoj propagandi, na tragu one kada ‘‘pjevači u usponu‘‘ u svojim jeftinim spotovima provuku sok ili salamu svojih sponzora, vrhunac je svakako slika kardinala Stepinca uz bok Paveliću i uz ridikulozno indoktriniranje i vjersku konvergenciju izmrcvarene djece.

Srcem i umom predano zazivam prokletstvo nad svaku dušu koja je dotaknula krhko dijete, nad svakoga mesara koji je mučio i ubijao ničim okaljane anđele! Zazivam ispaštanje za neoperive grijehe! No, filmovi poput ‘‘Dare‘‘, u kojima je katolički kler oslikan kao koljačka skupina, u kojima su Drugi svjetski rat Srbi odreda proveli u partizanima i u kojima se Židov i Židovka žrtvuju za sutrašnjicu Srbina i njegove obitelji, istih onih Srba čija je matična domovina (što je u ‘‘Dari‘‘ i ‘‘Dari‘‘ sličnim uratcima prešućeno) još 1942. bila ‘‘Judenfrei‘‘, ne pozivaju na pročišćenje koje bi vodilo (s)mir(aj)u. Filmovi poput ‘‘Dare‘‘ podgrijavaju na najjače krv koja na Balkanu tako lako proključa, onomu Balkanu zbog kojega u ‘‘Dari‘‘ mladi Nijemac povraća zbog ustaškoga krvoločnog pira. Mladi Nijemac koji je, pod redateljskom palicom Antonijevića, na oblacima nježnosti preletio zamagljeni nebeski svod nad Katinskom šumom te dimom i pepelom presvučeno nebo ponad Auschwitza, Buchenwalda, Dachaua i Treblinke, da bi se ispovraćao nad ustaško-katoličkim srbosjekom pokraj stola za kojim se masno meso proždire iz ruku i otkida istim nožem koji se maločas prije sjurio u vrat Srbinu koji je, na svirku tuceta Roma, igrao ‘‘Užičko kolo‘‘ usred Jasenovca.

Jasno je, zapravo, zašto je ovakov srbijanski državnih vrh potaknuo snimanje ovakova filma. Jasno je zašto u filmu zapravo nema stasalih srpskih glumaca i zašto su, ovo zbilja ne pišem sarkastično, najbolje uloge u njemu ostvarili Luka, Simon i Jakov Šaranović u jecajima, bolesti i trzajima malenoga Bude čijemu nevinom licu nitko normalan ne može odoljeti. Iščitavajući komentare gledatelja nakon televizijske premijere ‘‘Dare iz Jasenovca‘‘, uznemiren shvaćam da su mnogi ‘‘progutali‘‘ igranje na kartu puke patetike. Shvaćam da su, servirane uz nježne Budine oči, ‘‘progutani‘‘ i zombi-ustaše, i časne sestre iz pakla, iz Nijemci osjetljiva želuca, i užičko kolo smrti, čak i onaj žestoki automobilski seks nadzornika Jasenovca… Shvaćam da su Antonijević i njegovi pokrovitelji zapravo dobili upravo ono što su htjeli!

Da su željeli umjetničko djelo kojim bi odali dužni pijetet žrtvama, napose izmučenoj djeci, okanili bi se karikatura među filmašima kao uzora. Za genijalno ‘‘ranjavanje duše‘‘ i rosu na oku gledatelja ne trebaju ići daleko od ispovraćanoga Balkana. Preporučio bih im ‘‘Kod Amidže Idriza‘‘ Pjera Žalice, a osobito ‘‘Halimin put‘‘ Arsena Ostojića nakon kojega dugo ostajete bez teksta, bez glasa, nakon kojega dugo ne pomičete tijelo, nakon kojega dugo ostajete uronjeni u mrak viđenoga i nakon kojega dugo ne možete pronaći odgovor niti na jedan upit unutar svojih misli. Za snažnu dinamiku, majstorsko snimanje, prodiranje u psihu ratnika i nenadmašnu montažu preporučujem im ‘‘Broj 55‘‘ i ‘‘Žive i mrtve‘‘ Kristijana Milića. Za katarzu, ali ne i poniženje, svojega naroda, za snažnu antiratnu pouku i filozofski upit o besmislu ubijanja preporučujem im ‘‘Turneju‘‘ Gorana Markovića i ‘‘Lijepa sela lijepo gore‘‘ (‘‘Lepa sela lepo gore‘‘) Srđana Dragojevića. Ma za pričanje potpuno svoje, srpske priče, ali na mangupsko-klikeraški način, preporučujem im ‘‘Gluhi barut‘‘ (‘‘Gluvi barut‘‘) Bate Čengića i ‘‘Nož‘‘ Miroslava Lekića… S razlogom je tim filmovima protutnjala plejada stasalih glumaca, glumčina i starijega i novijega naraštaja.

Pokrenuo sam ‘‘Quo vadis, Aida‘‘ zaboravivši životno važno načelo kako bih, ukoliko bih Boru Čorbu ocjenjivao kroz njegovo četništvo, svoju djecu uskratio genijalnosti njegovih stihova i, prije svih, bezvremenski opominjuće pjesme ‘‘Pogledaj dom svoj, anđele‘‘. Tomu grijehu više ne ću podleći!

Pokrenuo sam ‘‘Daru iz Jasenovca‘‘… Film je očajno loš, ali eto prošlo je i ono vrijeme u kojemu je ‘‘Oscar‘‘ mogao otići karikaturi poput Tanovićeve ‘‘Ničije zemlje‘‘. Antonijević ja zbilja otišao predaleko. Međutim, reakcija s terena ona je koja opasno upozorava. Zabrinjava i to što Srbija ima staratelje koji su joj priuštili ovu besmisao.

Quo vadis, Antonijeviću? Quo vadis, Srbijo?

Dnevnik.ba