Article_Top_970x250

PUTOPIS DONJOM HERCEGOVINOM Od Hadžibega preko Daorsona do Boljuna

Spontani putopis

PUTOPIS DONJOM HERCEGOVINOM Od Hadžibega preko Daorsona do Boljuna

tra 20, 2021

Piše: Nikolina Lovrić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Jedna sasvim obična nedjelja i rezervoar goriva mogu vas odvesti u nezamislive svjetove prošlosti ukoliko se ovog, ili bilo kojeg drugog proljeća, jeseni, ljeta ili zime nađete u Hercegovini. Na njezinom jugoistoku.

Bez ikakva plana i programa, bit će vam dovoljna boca vode i oči spremne za pozitivne šokove jer ovaj kraj zaista njima obiluje.

Pa krenimo redom. Nedjeljna travanjska tura krenula je prilično spontano. Polukišno i polutoplo poslijepodne naizmjenice, više je mamilo na kauč nego u izlazak, ali znate kako je kada odlučite. Nema nazad.

Odredište nepoznato, cilj nedefiniran (obično je to i najbolji plan).

Malo starog, malo novog

Dio novog i fragmenti starog magistralnog puta od Neuma prema unutrašnjosti prvo su nas odveli tek stoljeće i pol unazad. U doba zloglasnog Hadžibega Rizvanbegovića. Naravno, u Hutovo. Do sredine sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća bogato i razvijeno selo kroz koje je puzala poznata Ćirina pruga i time u neumsko zaleđe dovodila dašak svijeta.

Vratimo se Hadži Mehmed – begu Rizvanbegoviću,Hadžibegu.

O njemu je zapravo više rečeno usmenom predajom nego li je zapisano. Vjerojatno iz straha koji je narodu Hercegovine dobrano oblikovao mentalitet i do ovih dana. Stoga, ako bi vas nekada netko pitao, tko je bio taj Hadžibeg, najbolje bi bilo da mu odgovorite, utjelovljenje zla.

Nije sasvim sigurno jesu li i koliko su Rumunji izmislili priču o grofu Drakuli, ali Hercegovci su „ultra“ Drakulu vrlo stvarno i ne tako davno imali u svojim krajevima. Stolovao je na Hutovskom gradu kojega su zapravo izgradili stari Mletci. Pa opet, silni biljeg zuluma Hadžibegova, učinio je da on zauvijek ostane samo njegov, Hadžibegov grad. Hadži-Derviš-beg Rizvanbegović, bio je brat poznatijeg Ali-paše RizvanbegovićaStočevića, kud i kamo plemenitijeg izdanka Rizvanbegovića. Hutovski je Hadžibeg, kako piše Martin Gjurgević u svojim Memoarima sa Balkana, okupio četu od nekih 600-njak dobrovoljaca, ponajviše Kršćana – Dalmatinaca, Hercegovaca i francuskih bjegunaca od Lorda Marmonta, pa je s njima haračio i pljačkao po cijeloj Dalmaciji i dalje, sve dok je mogao dosegnuti. Pa ipak, nisu se njegovi kolege zlikovci mogli ni približno natjecati sa izopačenošću svog predvodnika. Hadžibeg je tako znao, piše Gjurgević, i svoje najvjernije prijatelje iz Dalmacije i Hercegovine namamiti u posjetu, a kada bi mu ovi donijeli darove, ovaj bi ih ili nabio na kolac ili žive zapalio u usijanoj peći.

No to je još bilo i ništa, malo je hercegovačkih djevojaka, djevica, iz ovog kraja uspjelo sačuvati svoju čistoću od monstruma iz Kule. Nije prezao ni od djevojaka, ni od supruga i majki. Stoga su mnoge žene sa obiteljima prebjegle u susjednu Dalmaciju kako bi se spasile. Kada bi neka od neudanih djevojaka ostala trudna sa Hadžibegom, ovaj bi joj doveo mladića koji bi ju morao oženiti.

Mladićev je izbor bio, ženidba djevojke trudne sa zloglasnim vladarom, ili užarena peć… ili kolac.

A kolac je bio sotonski. Dobro uglađen, namazan mašću, debeo oko 15 cm i dug oko 2,50 metra, dobro zašiljen na vrhu. Tko bi bio osuđen na smrt nabijanjem na kolac, molio je Boga da umre što prije. Osuđenika bi se kroz donji otvor „nabilo“ na kolac koji bi potom morao proći između crijeva i rebara i izaći kroz potiljak pazeći pritom da se ne dotakne niti jedan vitalni organ. Osuđenik bi tako lagano umirao u groznim mukama po dva tri dana dok bi ga gavranovi i druge ptice trgale i kljuvale u oči i izranjeno tijelo.

Uz ovu strašnu smrt zloglasni je vladar uveo smrt na čengelu (oštra zaobljena kuka). Osuđeniku bi se čengel „zakačio“ za rebro te bi se tako unakažen čovjek objesio za stablo ili kakav stup da viseći umire dok mu se tijelo u razdvajanju raspada.Hadžibeg je u svojoj ubilačkoj obijesti ljude i katapultirao i  što još sve ne, a od njegove su se naravi podjednako grozili i muslimani i katolici. No, krvavi zulum trpjeli su većinom, samo potonji.

„Pa da čovjek ne može biti najgora zvijer!“ – zaključio je Martin Gjurgjević u svojim Memoarima.

Da, očito može. I ne čudi stoga što se danas Hutovski (Hadžibegov) grad nalazi u derutnom stanju. Da mogu, ljudi koji tuda svakodnevno prolaze, najradije bi zatvorili oči jer su se zulum i strahovlada ovog izopačenog čovjeka uvukli i u najmanji genom naroda koji ovdje obitava.

Postoji legenda da je Hadžibeg bio toliko strašan, da su se pred njegovom silovitom zloćom čak i zmije povuklesa prostora unutar i okolo utvrđenja. I zaista, ne pamti se kada je netko vidio zmije na ovom lokalitetu. A zmije simboliziraju zlo. Koliko li je onda zlo bio Hadži Mehmed-Beg?

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2004.-e godine Hutovski je grad sa svim arheološkim nalazima koji datiraju i prije Hadžibega , proglasila Nacionalnim spomenikom BiH prvog stupnja zaštite.

Naposljetku, kada krenete prema Neumu ili od Neuma, na ovom mjestu ipak morate zastati. Ne morate se bojati zmija ni u ljetnom periodu. Znajući tko je posljednji vladao ovim Gradom na uzvisini, sigurno nećete osjetiti ni divljenje, a možda ćete baš kao potpisnica ovih redaka osjetiti jezu i vonj smrti, pa ipak, vrijedi obići Hutovski grad jer ćete iz njega, ako ništa izaći kao bolji ljudi. Još kada bi se unutrašnjost malo pročistila i obogatila kakvim tematskim kartama, smjernicama i objašnjenjima, pokojom drvenom klupom ili kantom za smeće, doživljaj bi za one koji žele bolje upoznati tešku povijest donjohercegovačkog kraja bio puno intenzivniji.

 

Poslije jeze, čisti mit

Nakon slijeganja dojmova, od Grada smo krenuli dalje prema unutrašnjosti. Iako je prognoza predviđala kišu, pokoja zraka sunca iza tmurnih oblaka stidljivo je pozivala za nastavak puta. Novom magistralnom cestom, ne može se reći za čas, ali ipak brže nego inače, dospjeli smo do Stoca. Namjera – posjetiti drevni Daorson, mitološki grad, grad gdje se sudaraju svjetovi, ruševinecivilizacije od koje smo imali previše za naučiti, a kao da smo to propustili napraviti.

Nakon brzog prolaska kroz Stolac, oštrom uzbrdicom krenuli smo u potragu za tri kilometra udaljenim Ošanićima i kiklopskom utvrdom, no ono što smo ugledali pri dolasku bilo je više nego utvrda. Daorson, ako ga još niste posjetili, izaziva oduševljenje u kombinaciji sa osjećajem moćnosti. Iako je srušen prije više od dva tisućljeća, tragovi kulture koja je ovdje obitavala, trgovala, gradila, izrađivala, živjela svoju svakodnevicu, toliko se osjećaju i danas da je to skoro opipljivo.

I kada biste mogli zanemariti, a ne možete, te kiklopske, tonske kamene gromade, savršeno isklesane i postavljene, tragovi na stotine tisuća dijelova razbijene keramike brzinom svjetlosti vratiti će vas u tu cca 50.-u godinu prije Krista kada su Delmati(također ilirsko pleme) u silovitom napadu zauvijek zaustavili život u Daorsonu.

Imate osjećaj da je još jučer neka mlada žena gurnuta od strane snažnog vojnika u naletu bijesa pri čemu joj je amfora puna maslinova ulja ispala iz ruku i razbila se u stotine komadića, nakon čega je ona u vrisku pobjegla tražeći utočište koje do današnjih dana nije našla.

Na mjestu Daorsona, više nikada nije podignut niti jedan grad. Valjda ga je bilo teško nadmašiti.

Ukratko o Daorsonu – bio je glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsi koji su od 300.-50.godine prije Krista naseljavali  deltu i lijevu obalu donjeg toka rijeke Neretve, te Istočnu Hercegovinu, a vjerojatno su držali i desnu obali rijeke, sve do Duvanjskog polja. Daorsi su za središte svog plemena izabrali današnji lokalitet Ošanića kraj Stoca i to na visokim, skoro nepristupačnim liticama.

Iako mnogi znanstvenici potenciraju pridjev helenistički uz ime Daorson jer sam grad ima mnoga obilježja manjeg helenističkog grada, gradnja samog Kiklopskog zida po kojem je ovaj veličanstveni ilirski lokalitet prepoznat u svijetu, ne kopira plan akropole nekog drugog grada već je apsolutno prilagođen konfiguraciji terena zbog čega se Daorson razlikuje od bilo koje druge utvrde nastale u istom razdoblju pod jakim helenističkim utjecajem.
Zemlja ispod Daorsona pak skriva još 500njak godina starije obrise istog lokaliteta, pa se postavlja pitanje tko je i kada zapravo podigao ovaj grad. „Sudeći po megalitskoj gradnji, moguće da Daorson nije ni ilirski, ni helenistički grad već nešto daleko starije.“ (Kurtović, A. i Šaravanja, K. (2017). ISPITIVANJE KAMENA IZ MEGALITSKIH ZIDINA DAORSONA - „HERCEGOVAČKE MIKENE“. e-Zbornik, 7 (14), 141-156. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/199736).

Delmati koje smo netom spomenuli, u dužem su kontinuitetu pokušavali uništiti Daorson, pri čemu su u Daorsima pomagali Rimljani (granica Rimskog carstva od 167.godine pr.Krista bila je rijeka Neretva). Iako su jedno vrijeme uspijevali odolijevati, pa čak i poraziti Delmate, negdje 44.,43.godine prije Krista Delmati su iznova napali centar Daorsa i potpuno ga uništili. Kao što smo rekli, na ruševinama Daorsona više nikada nije izgrađeno novo naselje.

I danas je predmet znanstvenih polemika način na koji je ovo staro ilirsko pleme transportiralo i ugrađivalo megalitske kamene blokove od kojih skoro niti jedan nije iste veličine, pri čemu sam način izgradnje podsjeća na drevne zidove u Mikeni i Tirintu, ali i na stare gradove u Južnoj Americi kao što su Sacssayhuaman i Ollantaytambo . (više pročitati na Kurtović, A. i Šaravanja, K. (2017). ISPITIVANJE KAMENA IZ MEGALITSKIH ZIDINA DAORSONA - „HERCEGOVAČKE MIKENE“. e-Zbornik, 7 (14), 141-156. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/199736) .

Daorson je nešto svemirsko, ne možete boraviti tu, a da vam na pamet ne padaju pitanja o nekakvoj nadljudskoj, da ne kažemo nezemaljskoj gradnji i tehnikama. Ili pitanja, kakvi su to ljudi živjeli prije, i, jesmo li evolucijom izgubili neka znanja i sposobnosti koja smo njegovali daleko u prošlosti. Koliko čovjek evolucijom degradira, a koliko napreduje? Fizičkom snagom i umješnosti, očito propadamo. No, dok nismo došli na rub znanosti jer boravak na čistini Daorsona svakako vas tamo vodi, a Krešimiru Mišku ne bi oduzimali emisiju, došlo je vrijeme da se i sa ovom, hercegovačkom Mikenom, mističnim StonhengeomOšanića pozdravimo i krenemo spontano dalje.

 

Što je bolje od Boljuna?

Zapravo bliže. Ako je bliže jugu, i bliže 21. stoljeću.

Slijećemo tako u „moderno“ doba, prosjek 14. - 15.stoljeće.

Nakon mistike Daorsona, veličanstva koje gledate sa strahopoštovanjem, dolazak u pitome i bajkovite Boljune unosi mir i spokoj.

Na brijegu pitoreskno selo, a pod selom prostrani dolovi u čijem zelenilu leže dva lokaliteta nevjerojatno očuvanih stećaka. Je li do zlatnog predvečerja ili proljeća, ali mirisi pitomih Boljuna u kombinaciji sa nevjerojatnom životnošću kamenih spavača u dolini, stvara u vama osjećaj trajnosti. I baš kao što je netom bilo u Daorsonu, i ovdje imate osjećaj da se prošlost prelijeva u danas, i da je svaki doli jednog junaka koji poklopljen leži pod masivnim kamenom još jučer hodao i živio.

Dvije stotine  šezdeset devet stećaka, podijeljenih u skupine, 176 sanduka, 76 ploča, 12 sljemenjaka i 3 križa. Stručnjaci kažu kako se ova nekropola među svim drugim u okruženju, ističe bogatstvom natpisa. Najčešći je ukras na boljunskim stećcima križ, a potom povijena lozica sa trolistom  (motiv karakterističan za cijelu Hercegovinu), štit s mačem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec i sunce, scene lova, turniri, kola i sl.

ŠefikBešlagić( kulturni povjesničar, zaljubljenik u kamen, 1908.-1990.) koji je sustavno istraživao ovu nekropolu od 1957. do 1958.g, zaključio je kako najveći broj stećaka potječe iz razdoblja majstora Grubača (1440.-1460.), odnosno iz druge polovice 15. stoljeća. Svi su natpisi s nekropole vrlo kratki i sadrže samo osnovne biografske podatke  - ime i prezime pokojnika, ime onoga koji podiže spomenik i na kraju ime onoga tko je izradio spomenik.(Šimić,Marinka; „Jezik boljunskih natpisa“, skraćen oblik članka„Natpisi na stećcima u Boljunima kod Stoca“, Hrvatska misao, 2-3/07 (43-44 ) (2007), https://www.croatianhistory.net/etf/boljuni_m_simic.pdf )

Pismo kojim su pisani svi boljunski natpisi zapadna je ili hrvatska varijanta ćirilice koja je bila u uporabi od 11.-18.stoljeća.

Na leksičkoj je razini vrijedno istaknuti, da su ovi spomenici riznica imena i prezimena: zapisano je 15 prezimena i 32 imena, od kojih je pet ženskih. Skoro sva imena su slavenske provenijencije ili kršćanska. Velik broj očuvanih natpisa na nekropoli Boljuni potvrđuju da je pismenost, a time i kultura u ovom kraju u srednjem vijeku prije dolaska Turaka bila na visokoj razini. (Šimić,Marinka;  „Jezik boljunskih natpisa“, skraćen oblik članka „Natpisi na stećcima u Boljunima kod Stoca“, Hrvatska misao, 2-3/07 (43-44 ) (2007), https://www.croatianhistory.net/etf/boljuni_m_simic.pdf )

I tako dok dovitljivom Grubačevom slikovitošću nastojimo odgonetnuti čime se koji pokojnik bavio, ili od čega je podlegao, uz pokoj vječni opraštamo se od RadosavaHerakovića, Vukića Vumića, VlađaVladisalića, Radice, Dragiše, Petra Vukčića, dobrog junaka i dobrog čovjeka Vlatka Vukovića, dobre žene Stane Đurenović i svih drugih za čije je duše i majstor Grubač, a kasnije kad je i sam umro, njegov dijak (đak) Semorad molio: …molu se bože pomilui me milosti tvoe.

Uz zvuk stoke sa ispaše, mliječan miris boljunske pitoresknosti napuštamo prostor prošlosti koja traje do nekog drugog susreta.

Boljune morate posjetiti, i to izlazi iz okvira preporuke i ulazi u sferu obveznog štiva. Baš kao što se morate otisnuti do moćnog Daorsona. Jer to je dio nas. Svaki od onih dobrih ljudi i junaka ispod ploča Boljuna, svaki od iti jednog Daorsa, Ilira, dio su našeg genoma.

Ne možemo pritom pobjeći ili zanemariti ni i Hadžibegov zalog, jer bol koju je ostavio urezala se još i dublje, ne u genom nego dušu Donje Hercegovine. A iz boli moramo učiti vjerujući da se takav despotizam i takvo zlo više ne može ponoviti ni u približnom obliku.

Zato od onoga što imamo i što jesmo  ne smijemo bježati. Njegovanje povijesne ostavštine je prvi korak k tome.

Tri lokaliteta koja smo obišli ove travanjske nedjelje, tek su dio onoga što nas je načinilo ovakvima kakvi smo danas, često prgavi, ali oduvijek nesalomljivi.

A ovo troje, tek je početak….

Dnevnik.ba