Premda se zamisao združivanja u zajednicu sa slavenskom braćom postupno širila stoljećima, od Jurja Križanića preko Gajevih iliraca i biskupa Strossmayera do Jugoslavenskog odbora, ta je zemlja formalno nastala u nedjelju "prvoga decembra" 1918., kad je mladi regent Aleksandar Karađorđević odgovorio na apel Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i iz ruku Ante Pavelića starijeg (prezime Pavelić je u temeljima Jugoslavije!) prihvatio ponuđeno prijestolje, piše Slobodna Dalmacija.
Hrvati na krivoj strani
Država se najprije zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina SHS, da bi se uz nju potom uvriježio naziv versajska Jugoslavija. Onako kako supružnici u zajednički život unose različite ambicije, želje i očekivanja, u nju je unesena istodobno raskošna, mračna i eksplozivna popudbina: želja Srbije da u tom braku ujedini sve srpske zemlje i dominira; milijunske žrtve iz jezivoga rata koji su Hrvati izgubili jer su se našli na poraženoj strani; federalne aspiracije i teritorijalni apetiti; beogradski centralizam i nacionalni romantizam; naivne projekcije Hrvatske kao Toskane buduće zajednice i Srbije kao njezina Pijemonta…
U što se kasnije izrodio taj pokušaj nasilnoga zauzdavanja ovdašnjih nacionalizama, dobro znamo, no projekt Jugoslavije s preinakama ipak je potrajao punih 75 godina.
Stjepan Radić, tadašnji vođa Hrvatske pučke seljačke stranke, zagovarao je zajedničku državu konfederativnog tipa s detaljno definiranim ovlastima, no većina Narodnoga vijeća rutinski ga je proglasila krajnjim separatistom i pohrlila u Beograd.
Danas se Radićev apel Hrvatima da ne srljaju kao guske u beogradsku maglu često tumači kao njegovo odlučno protivljenje Jugoslaviji, no to je posve krivo: i legendarni Stipica bio je glasan zagovornik ovoga braka, samo uz jasniji predbračni ugovor. Iz dominantnih dnevnopolitičkih diskursa teško je zaključiti i da su Hrvate u Jugoslaviju zapravo uveli katolički popovi i pravaši (milinovci), a ne komunisti koji su joj se ljuto protivili, no to je povijesna činjenica.
Povrh Strossmayera i Franje Račkog kao prvih južnoslavista, i kasniji nadbiskup Alojzije Stepinac pridružuje se kao zarobljenik na talijanskom bojištu dobrovoljcima tzv. Jugoslavenske legije i potom ratuje na Solunskom frontu.
Pripadnici Starčevićeve stranke prava čine najtvrđu jezgru Jugoslavenskog odbora (Trumbić, Supilo), a najgorljiviji je zagovornik Splićanin Josip Smodlaka kao potpredsjednik stranke koji prijeti da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom ako u Zagrebu budu previše odugovlačili.
Prosvjedi protiv novostvorene države izbili su već 5. prosinca na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i okončani su krvavim obračunom s 13 mrtvih koji je navijestio brutalan i despotski karakter režima (prosinačke žrtve).
Zašto su komunisti bili protiv
Danas se voli isticati kako su se protiv jugounitarizma prvi pobunili bivši austrougarski časnici i domobrani, no mahom se prešućuje da su među njima bili i komunisti s transparentima "Živjela boljševička Republika!" koje su žandari s prozora također zasuli kuršumima mitraljeza.
Komunisti su bili protiv ideje versajske Jugoslavije sve do tridesetih godina, zbog čega su i osnovane zasebne KP Hrvatske i KP Slovenije. Nije tajna ni da je ljubav režima prema njima bila nepresušna: Obznana, Zakon o zaštiti države, robijašnice, najstroža zabrana djelovanja i policijski progon "crvenih" bile su najtvrđa politika jugounitarista koju bi danas, i ne znajući, potpisao mnogi hrvatski domoljub.
Zanimljivo je da je Jugoslavija zemlja koja je umnogome počela nestajati i prije nego što je nastala. Događaj poznat kao "Pijana novembarska noć" zbio se 13. novembra 1918. na čajanci priređenoj u Sokolskome domu u Zagrebu u počast srpskim oficirima koje je u goste pozvala privremena vlada "Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba".
Miroslav Krleža kasnije je dramaturški rekonstruirao taj javni skandal u kojemu je sudjelovao i vlastoručno ga proizveo: pobunivši se protiv udvorničke zdravice kasnijega Pavelićeva maršala Slavka Kvaternika oficirima "one iste Srbije u kojoj je još jučer kao K&K vojnik vješao ljude", pisac je jako uznemirio prisutne, a još više spominjanjem ruske revolucije i Lenjina.
Prekinuli su ga u govoru i izbacili na ulicu, no time nisu poništili tjeskobu više kompleksnih sila koje su rađale novu državu. Teror karađorđevićevske diktature, koja je i kasnije uglavnom kandžijom i kundakom pokušavala od više plemena učiniti jedan narod, ipak malo govori o državnoj ideji koja u svojim začecima, suprotno propagandi, nije bila nimalo antihrvatska.
Kako je Juga spasila Hrvatsku
Za Jugoslaviju se, iz parcijalne povijesne perspektive, može reći kako je nastala delikatnom primjenom starog poučka: ako ne možeš pobijediti neprijatelja, ti mu se pridruži.
Olako se zaboravlja da su Hrvati iz Prvog svjetskog rata izašli kao poražen narod kojemu je realno prijetila sudbina Kurda i potpuni gubitak teritorijalnog, kulturnog i svakog ozbiljnog političkog subjektiviteta.
Pobjedničko komadanje između Italije i Srbije bilo je Londonskim ugovorom detaljno dogovoreno: prvima Istra, Šibenik, Knin, Zadar i svi dalmatinski otoci osim Brača, a Srbiji Bosna, Hercegovina, Slavonija, Srijem, Bačka i južna Dalmacija s Dubrovnikom.
Bez obzira na sve traume i terete koje prate pojam Jugoslavije, nije nimalo teško odgovoriti na pitanje bi li povijesna količina naših nacionalnih frustracija bez te države bila danas manja ili nesagledivo veća: ta država bila je splav kojom se nacija, zajedno s obrisima svoje državnosti, iz redova poraženih prevezla pod šator pobjednika.
Pravaši za Jugoslaviju spremni
Pripadnici Starčevićeve stranke prava čine najtvrđu jezgru Jugoslavenskog odbora (Trumbić, Supilo), a najgorljiviji je zagovornik Splićanin Josip Smodlaka kao potpredsjednik stranke koji prijeti da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom ako u Zagrebu budu previše odugovlačili.
Dnevnik.ba