Prije 56 godina Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost

Svečana dodjela nagrada održana je u Stocholmu 10. decembra 1961. godine, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. U januaru ove godine u Nobelovom muzeju u Stocholmu otvorena je izložbena postavka u čast Andrića koja je sadržavala originalne rukopise i autentični kameni fragment stare višegradske ćuprije.

Prenosimo Andrićev govor na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade koji je nazvao "O priči i pričanju".

- Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim. 

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."

Nagradu koju je dobio odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

"Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine."

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika koji će za njegovog života predstavljati konstantnu temu i simbol njegovog identiteta. Djetinjstvo provodi u Višegradu. Andrić je prepoznatljiv po svojim djelima kao što su “Prokleta avlija”, “O priči i pričanju” i “Omer paša Latas”.

Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu gdje je i sahranjen. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."

Dnevnik.ba