StoryEditor
mehanika etničkog čišćenja

NAJPRLJAVIJA "TAJNA" BOŠNJAČKE VOJSKE Prije 30 godina palo je Bugojno: Kako smo se spasili od mudžahedina

Jurica GudeljPiše Jurica Gudelj  /  27.07.2023., 17:35h

Dana 27. na 28. srpnja 1993. godine Bugojno je palo u ruke bošnjačke Armije BiH. Tad se dogodio egzodus 15.000 bugojanskih Hrvata, jedno od najvećih etničkih čišćenja u proteklome ratu. Ovo je priča o tim događajima.

Ako ostanemo, zasigurno će nas sve ubiti, a nemamo gdje otići. Moguće je jedino da se predamo drugom neprijatelju koji nas možda neće ubiti, tako se bar priča, jer nas je previše da nas sve ubiju. No, ako ostanemo, smrt možda i nije najgore što će nas zadesiti. Smrt bi svakako bila konačan ishod ostanka, ali prije smrti prošli bismo neljudske torture o kojima smo čuli. U drugim gradovima, a već evo i u susjednim selima, ta druga sudbina je zadesila ljude. U Kuli, susjednom selu, na proplanku Rudine, već su ritualno masakrirali nekoliko domobrana, starijih ljudi koji su doslovno branili svoje pragove. Bojovnici HVO-a su ih pronašli prekrivene granama i šibljem. 

Sve više i više prognanog naroda se slijeva u naše selo, udaljeno svega dva kilometra od središta Bugojna, na desnoj obali Vrbasa. Riječ je o ljudima čije su kuće već izgorjele, druga imovina opljačkana. Sa sobom nose one karirane cekere, simbole prognanih i izbjeglih. Plač ih prati na ramenu.  Većina ih ne zna za bar po nekog člana obitelji ni gdje je ni što je. Uglavnom dolaze djeca, žene i starije osobe. Te 1993., podsjećam mlađu generaciju, nije bilo mobitela, a zbog rata ni telefonskih komunikacija. 

Iako tad imam svega devet godina, već osjetim kako se i nama sprema ista sudbina.

Noćne sahrane i ritualna klanja

Ne znamo gdje je otac. Znamo da ga je napad bošnjačke Armije BiH zadesio u gradu, u bazi 2. bojne HVO-a. No, na svoju smjenu je otišao prije dva tjedna i budući da je u međuvremenu izbio sukob s bošnjačkom vojskom, sada više ne znamo gdje. Niti je li živ. Nadamo se da jest.

Po neki vojnik prođe kroz naše dvorište i donese nam neke neprovjerene vijesti, glasine. Svi pitaju za svoje. Vojnici koji su nailazili uglavnom su ohrabrivali ljude da su njihovi najbliži dobro, da su čuli nešto od nekog, da je netko uspio uspostaviti vezu, da su živi.

Naša kuća je na malo višoj nadmorskoj visini od samog grada, u mjestu Glavice. Jedno večer sam s mamom izišao iz podruma i pogledao grad. Vidio sam veliku vatrenu kuglu. Činilo se kao da je cijeli grad u plamenu. I bio je.

Tih desetak dana, koliko je trajao otpor HVO-a znatno brojnijem i surovijem neprijatelju, upravo je večer bila vrijeme rada i straha. Preko dana je bivalo nekako lakše i nije se smjelo izaći iz podruma zbog snajpera koji su vrebali neoprezne. Ali večeri su bile silno turobne, napunjene strahom i neizvjesnošću.

Navečer su se sahranjivali i mrtvi. Naše groblje na brdu Biljeg bilo je izloženo sa svih strana neprijatelju. Stoga su se sahrane održavale noću, iako su rovovi bili samo s druge strane tog istog Biljega. Mrtve se negdje i nekako moralo ukopati. 

Na vijestima s radija, vjerojatno Radio Zagreb ili Radio Split, čujemo vijesti kako se HVO dobro drži, kako kontrolira situaciju. U realnosti, te vijesti slušamo u podrumu punom prognanih iz susjednih sela. Uskoro ćemo i sami početi spremati najosnovnije stvari u one velike karirane cekere u kojima je bugojanskim Hrvatima stao čitav dotadašnji život. Sve što su generacijama stvarali uskoro će svima biti najprije opljačkano a potom i zapaljeno. Ako je koji Hrvat odlučio ostati u Bugojnu nakon povlačenja HVO-a, saznat će i što znači „ritualno klanje“ kojem su mudžahedini iz arapskog svijeta, preteče al Qaede i ISIL-a,revnosno podučavali „domaće muslimane“. Ti „domaći“ će se kasnije pretvoriti u vehabije. Njihova ideologija danas cvjeta kako Bosnom tako i Hercegovinom.

Ubijeni ljubimci

U međuvremenu puca se neprestano iz svih mogućih oružja. Sve se glasnije priča o poginulima i tomu kako je palo ovo ili ono selo. Uskoro će pasti i naše, jer nemamo izbora, nemamo pojačanja i moramo otići u susjedno, zajedno sa svim onim ljudima koji su već postali prognanici. Mi ćemo to tek postati. Mnogi, poput mene, to će ostati cijeloga života jer će ostati bez bilo kakvog zavičaja.

U tim trenutcima meni je bilo najviše žao što moj mali psić, nekoliko mjeseci star hrvatski ovčar, i dva zeca koja sam imao, neće moći s nama. Oni će morati ostati i suočiti se s mudžahedinima.

Bila je noć. Ali vedra i s mjesečinom, pa nismo mogli krenuti odmah. Morali smo čekati da „prođe mjesec“ pa da u tami, u grobnoj koloni, možemo otići do susjednog sela, preko Vučipolja do Kandije. Tamo ćemo se, vele stariji, pregrupirati. Mama je ostavila otključanu kuću. Meni i sestri natrpala stvari u ruksake s nečim, ni ne znam više čim, sebe natovarila isto nekim teretom u kojem su najvažnije bile obiteljske fotografije. Sjećanja na život prije rata, pokazat će se kasnije, bila su najvrjednija materijalna imovina koja se mogla ponijeti.

Mama je kuću ostavila otključanom i prozore otvorenima. Da se, eto, brava bez veze ne obija. Pustili smo i zečeve na obližnju livadu, s kravama i drugim domaćim životinjama od susjeda. Odmah su ih ubili psi, koji su također bili pušteni. Drugi psi su rastrgali i moga malog psića. Nije se srećom suočio s mudžahedinima. Nažalost, vidio sam to svojim devetogodišnjim očima. Bio sam taman dovoljno star da znam što se događa i što se upravo dogodilo. Djetinjstvo je bilo završeno. 

Nisam plakao. Znao sam da se događa nešto puno značajnije od ubojstva mojih kućnih ljubimaca. Znao sam da ne znamo što nam je s tatom. Znao sam da ne znamo ni što nam je većinom muških članova šire obitelji. 

image

Mapa sukoba

ARHIVA -
image

Mapa sukoba

ARHIVA -

Kolona i Vrbanja

Kolona se formirala  negdje oko crkve Presvetog Srca Isusova. Bojovnici su pazili da netko ne ostane. Neke osobe nisu htjele poći. „Pa to su nam susjedi. Iako je rat, pa neće mene ubiti, svi znaju da sam star/a i da u životu nikom zlo nisam nanio. Iz svoje kuće ne idem“, govorili su oni naivni.

Kasnije će ih se pronaći izmasakrirane, odsječenih ušiju, prstiju, nosova i iskopanih očiju.

Tog puta u Kandiju se ne sjećam toliko dobro. Sjećam se da smo često svi morali leći na tlo i da su nam iznad glava letjeli svijetleći meci. Među nama, sjećam se, bio je i jedan dječak bez roditelja. Otac mu je bio s mojim u gradu, a majka i ostatak obitelji u Hrvatskoj. On je netom pred sukob došao samo malo u posjetu ocu. Znam da je uspio izaći zajedno sa svima ostalima noseći mali ruksak na leđima. Bio je samo malo stariji od mene.

U Kandiji je pak bilo prilično kaotično. U selo se slio hrvatski puk iz svih sela od Donjeg Vakufa pa cijelom desnom stranom Vrbasa nizvodno od same Kandije. Bilo je vojske, civila, djece, domaćih životinja. Pekla su se janjad da se narod prehrani. U zraku se osjećalo da će se uskoro otići i iz Kandije. I otišlo se uskoro u Crniče. Preko Vrbanje.

U toj Vrbanji dogodio se ratni zločin nad Bošnjacima. Počinili su ga pripadnici HVO-a. Vidio sam iskopanu masovnu grobnicu za ubijene. Da se spasimo, morali smo proći kroz to selo. Za zločine u Vrbanji su pak odgovarali pripadnici HVO-a. Nitko nije odgovarao za moje ubijeno djetinjstvo, uništenu kuću. Mnogi će reći kako je najvažnije da je „živa glava ostala na ramenu“. Možda i jest tako.

Susret s bojovnicima i put na Kupres

Po dolasku u Crniče stvari su se počele ubrzano razvijati. Bilo je jasno da je gotovo. Tu su se nakratko pojavili i moji ujaci u odorama HVO-a i rođaci s Gudeljeve strane obitelji. Ne znam u kakvom su stanju bili. Znam da sam bio presretan što ih vidim. I oni isto što vide mene, sestru i mamu, djeda i baku te tetke, strine i njihovu djecu. Svi su se pitali što je s mojim tatom. Malo toga se znalo. 

Ujaci su kasnije pričali da su mislili kako je vjerojatno ubijen u žestokim borbama u samom gradu gdje su snage HVO-a bile nadjačane  i izolirane te je bilo pitanje dana kad će njihove baze pasti u ruke neprijatelja.

Ti susreti su bili kao neko umirivanje pred ono što slijedi. Uskoro ćemo krenuti dalje i iz Crniča, preko Duboke na Kupres, ka Srbima.

Kao dječak, više sam se bojao Srba nego Muslimana. Srbi su započeli rat, čuo sam priče o Vukovaru i drugim njihovim zločinima po Hrvatskoj. Prognanici iz Jajca su bili nakratko u Bugojnu, čak i u našem selu, ali su brzo otišli dalje. Čuo sam priče o srpskim zvjerstvima i bojao sam se što idemo k njima. Ipak, pouzdao sam se u mamine riječi da će sve biti dobro, uskoro gotovo i da se ne bojim. Glumio sam da sam hrabar.

Ka Kupresu smo također išli noću. Bojovnici su osiguravali kolonu od 15.000 Hrvata koja je išla ka Srbima na Kupresu ne znajući što ih tamo čeka. Svjetleći meci su zujali posvuda, bilo je male djece, čak i beba, ali i staraca na samrti. Kad se polazilo iz Crniča već se znalo da su oni koji su ostajali bivali ritualno masakrirani.

I dan danas mi je taj dio puta u magli. Ono što znam jest da se budim na nekoj livadi na Kupresu. Spavao sam na zemlji s glavom naslonjenom na ruksak. Mama i sestra su bile tik uz mene. Odmah pored djed Ivo i baka Ruža, danas oboje pokojni, potom tetke sa svojom djecom kao i strine sa svojom. S nama je bila i moja pokojna prababa Dragija, tad već u 80-im godinama svoga života.

U tim trenutcima već je bilo teško držati se na okupu zbog ogromne mase puka. Mama je silno pazila da se ne razdvojimo i da nas ne proguta masa.

Sjećam se jedne srpske vojnikinje koja nas je promatrala s visoka i govorila o tomu kako nas uopće ne žali jer su i Hrvati negdje protjerali neke Srbe i srpsku djecu. Ja sam razmišljao o tomu kako bi baš zbog tog morala imati suosjećanje za nas jer nas je pogodila ista sudbina. Pa ako žališ srpsku djecu, kako ne žališ mene koji sam isto prošao, a dijete sam od devet godina i nikom ništa nisam skrivio. Kao ni moja obitelj. Nikog nismo ni ubili ni ritualno zaklali. No, zanimljivo, sjećam se kako joj je jedan vojnik odbrusio da ne priča svašta jer „djeca su djeca“.

Gdje je tata?

Ne znam koliko smo dugo bili na Kupresu, ali znam da su odjednom počeli dolaziti kamioni, šleperi i autobusi da nas prevoze ka Šuici, odnosno Tomislavgradu. Bio je to ogroman pothvat jer je tu masu ljudi trebalo transportirati.

Sjećam se kako smo s mamom te djedom i bakom (ne znam tko je još od obitelji bio s nama), ušli u neki kamion u kojem se jedva moglo disati. Bio je to jedan od vrelih srpanjskih dana. Bilo je puno djece, neka su povraćala, mnoga plakala. Plakale su i žene. Ja sam samo molio Boga da što prije izađem iz prikolice jer mi je nadolazila muka od mirisa nafte i jer je bilo zagušljivo. 

Došli smo do jedne točke, negdje u Malovanu kod Šuice gdje je nestalo ceste koja ide kroz Kupreško polje. Odjednom se pojavila ogromna rupa na cesti. S druge strane rupe prihvatili su nas bojovnici HVO-a i pripadnici Crvenog križa. Odmah su nas utrpali valjda u autobuse i prebacili na stadion u Tomislavgrad. Tu smo isto spavali na otvorenom prije nego smo otišli u Livno, opet na stadion, pa u sportsku dvoranu pa onda u kuću obitelji Miloloža s Brine kod Livna. Livanjski Hrvati su masovno primali bugojanske Hrvate u svoje domove i pokazali ljudskost i moralnost o kakvoj se danas u svijetu može samo sanjati. Kasnije sam u Livnu i odrastao te ga i danas smatram jednim od svojih zavičaja. U tom gradu sam naposljetku proveo i divne srednjoškolske godine.

Po dolasku na slobodnu teritoriju Hrvatske Republike Herceg Bosne počelo se tragati za nedostajućim članovima obitelji. Svaki dan Crveni križ u Livnu je objavljivao spiskove ubijenih, ranjenih i u koncentracijske logore zarobljenih Hrvata iz Bugojna.

Mama je sa zebnjom gledala prvo spisak ubijenih, tate nije bilo na njemu. Potom ranjenih, no ni tamo ga nije bilo. Ponovno je prošla kroz oba spiska. Gledala je i onaj zarobljenih ali ni tamo ništa. Nismo znali gdje je. 

Tu rutinu smo ponavljali dnevno po dolasku u Livno sve dok odjednom nije i njegovo ime osvanulo na popisu zarobljenih. Kasnije će reći da je očekivala da je ubijen ili ranjen ali nikako zarobljen.

Zarobljeni bojovnici HVO i brojni civili proveli su mučnih devet mjeseci u nebrojenim koncentracijskim logorima bošnjačke vojske u Bugojnu. Njih 36 je tad nestalo, za brojnima se i dan danas traga. Za njihove sudbine zna svaki iole važniji član SDA i Islamske zajednice, kao i većina bugojanskih Bošnjaka koji su sudjelovali u ratu. Vjerojatno o njihovoj sudbini sve zna i današnji ministar obrane BiH Zukan Helez. Ipak, vjerojatno to nikad neće reći. Valja, naime, čuvati od progona Dževada Mlaću, Selmu Cikotića i sličan društveni talog.

image

Nestali bugojanski Hrvati

VL -

Spajanje obitelji

Nakon nekog vremena počeli smo se snalaziti u Livnu. Saznali smo za sudbine većine naše uže i šire obitelji. Dio bojovnika Srbi su transportirali u Žepče, hrvatsku enklavu u bošnjačkom okruženju, dio je bio zarobljen u logoru na Manjači, dio je prešao preko Kupresa do Tomislavgrada i Livna gdje su formirali 55. pukovniju HVO-a i nastavili ratovati. 

S tatom smo razmjenjivali pisma preko Crvenog križa i molili se da živ i zdrav izađe iz logora. Ja sam najviše molio da nas u logoru ne zaboravi i da se što prije vrati. 

I jednog dana u rujnu 1993. godine, dva mjeseca po padu Bugojna, na vratima kuće na Brini kod Miloloža, pojavio nam se tata! Svježe obrijan i ošišan, doduše jako mršav, u uniformi HVO-a, okružen s desetak bojovnika.

Mama, sestra i ja, djed i baka i netko od ujaka smo kao ludi istrčali na ulazna vrata. Mama ga je prva ugledala. Iz ruku joj je ispala neka posuda s vodom: Tata! Tata! Djeco, vratio se tata!

Suze radosnice su frcale na sve strane. Razumljivo je da smo plakali mama, tata, sestra i ja. Čak i ujaci te baka i djed. No, plakalo je i onih desetak bojovnika. Tata je bio jako smršavio, kasnije je mjesecima bio silno gladan.

Bijeg iz logora

No, uspio je pobjeći s još šestoricom bojovnika. Bošnjačka vojska ih je odvela da utvrđuju rovove na neki položaj prema Srbima. Uspjeli su razoružati svoje čuvare. Vodili su ih sa sobom neka dva kilometra i onda su ih poslali natrag. Nisu im naudili. Nisu ih ritualno zaklali, kako je druga strana radila. Nisu im čak uzeli ni ono sitno imovine (cigarete i novac) što su imali. To je bila razlika između dvije vojske.

„Vidite da bojovnici ne rade ono što vi tvrdite da rade“, rekli su Mlivi i još nekom drugom čuvaru kad su ih puštali.

Izvlačili su se 25 sati između muslimanskih i srpskih položaja te su naposljetku izbili na položaje HVO-a na Raduši iznad Uskoplja. 

U Livno je došao tek nakon nekoliko danas, dok je dao izjavu vojnim službama i dok se malo upristojio u Rami. 

I on se kasnije pridružio 55. pukovniji HVO-a i ostao aktivan bojovnik do zadnjeg dana rata. Počeo je pak ratovati na samom  početku s pokušajem obrane Kupresa od Srba…

Povratak

Po prvom povratku u Bugojno 1996. ili 1997. godine zatekli smo zgarište, kao i većina bugojanskih Hrvata. Od kuće su bili ostali samo zidovi, čak su i kabeli i vodovodne cijevi bile počupane.

Crkva nam je bila također devastirana i oskvrnavljena. Dominirali su grafiti „SDA“ i puškom „izbobani“ mural Isusa Krista. Na groblju na Biljegu uništeni su gotovo svi nadgrobni spomenici. Pričalo se kako su ih koristili da od njih prave stolove za kafiće. Ne znam je li to istina, ali znam da je skoro sve i jedan bio uništen.

image

Crkva Presvetog Srca Isusova netom nakon rata (Izvadak iz knjige Josipa kalaice: Porušeno sve hrvatsko za i nakon sukoba ABIH i HVO-a u bugojanskim župama i dijelu župe Pećine)

J. KALAICA -
image

Crkva Presvetog Srca Isusova netom nakon rata (Izvadak iz knjige Josipa kalaice: Porušeno sve hrvatsko za i nakon sukoba ABIH i HVO-a u bugojanskim župama i dijelu župe Pećine)

J. KALAICA -

U Bugojnu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 16.031 Hrvata. Danas ih u tom gradu živi oko 3.500. Iako je povratak početkom 2000.-ih bio značajan, bošnjačka politika se pobrinula da rijetko koji mladi Hrvat može naći pristojan posao u gradu. Stoga su se mladi već oko 2006.-2008. počeli masovno seliti na Zapad. U Bugojnu za njih nije bilo mjesta.

Danas, 30 godina nakon svega, neki ponovno zveckaju oružjem i pričaju o tomu kako „državu valja i oružjem braniti“. Takvima rat očito nije bio u kući. Riječ je o zlikovcima kojima je rat zapravo brat i koji su na gore opisanoj muci ukrali bogatstva. Brojni od njih su danas „gazde“ u Bugojnu i drugim bugojnima. Njima je teško suditi i presuditi na ovom svijetu. No, važno ih je prepoznati i ne dozvoliti da ponovno siju zlo pričajući bajke o „časnoj Armiji“. Kakva je čast prekinuti djetinjstvo devetogodišnjaku, posredno mu ubiti kućne ljubimce, uništiti kuću koja mu je bila dom i pukom srećom mu ne ubiti roditelje i druge članove obitelji. To može biti časno samo u bolesnim i zlim glavama.

Dnevnik.ba

 

 

14. travanj 2024 15:08