StoryEditor

Pridvorica - selo kojeg više nema

Piše D  /  05.11.2018., 12:11h

S posljednim kućama u naselju Čemerno u općini Gacko prestaje asfaltni put, te se dalje prema selima Boračke doline jedino može makadamom dugim 50-ak kilometra koji vodi do prvog sljedećeg asfalta koji se nalazi na samom ulazu u Kalinovik. Ovaj put se smatra jednim od najdužih makadamskih puteva u našoj zemlji koji prolazi kroz naseljena mjesta. Veći dio puta je dosta oštećen pa je većina dionice prohodna jedino trenskim vozilom u što se uvijerila ekipa portala Dnevnik.ba

Nakon dvadesetak minuta vožnje makadamskim putem od naselja Čemerno ulazimo u gustu bukovu šumu podno planine Jabuka. Pod velikim bukovim stablima na 1227 metara nadmorske visine izvire “božanstvo koje teće“ kako su je nazvali drevni Kelti ugledavši rijeku smaragdno zelene boje, dok je stari Rimljani i svojim zemljopisnim kartama spominju kao Narantu današnju Neretvu.


U 25 sela živi 40 stanovnika

Izlazeći iz bukove šume s desne strane će vas dočekati Bistrica, prva pritoka Neretve te prvo manje selo od ukupno 25 sela i zaseoka Boračke doline Jabuka. Spuštajući se makadamskim putem prolazite kroz netaknutu prirodu jer u svih 25 sela i zaseka stalno živi oko 40 osoba, a u razdoblju od proljeća do jeseni taj se broj udvostrući. 

Vozeći se dalje prelazite preko nekoliko improviziranih drvenih mostića, a put dalje vodi kroz niz manjih porušenih sela i harema. Po natpisima na nišanima može se zaključiti da su ovdje posljedni pokojnici ukopavani 1991. godine.

Proalzeći pored porušenih kuća i netaknute prirode ne brže od 20 kilometra na sat, iza jednog blagog zavoja, odjednom, usred ničeg, na dva brežuljka ukazuju se dva sakralna objekta.

Na jednom brežuljku Boračka džamija, a tristotinjak metara dalje na drugom brežuljku pravoslavna crkva Svetog cara Lazara isperd koje vijori zastava Republike Srbije. To je bio znak da smo došlu u napoznatije selo Boračke doline, selo kojeg više nema, Pridvoricu.

Pridvorica je, nažalost poznata po događaju koje se je zbio na pravoslavni Božić 1942. godine, od tada ovo selo faktički ne postoji, svo stanovništvo sela je pubijano kuće su porušene a njihovi temelji zarasli u visoku travu i bukovu šumu.


Film Nož

Ovaj događaj opisan je  knjizi Vuka Draškovića „Nož“ koja je napisana 1982. godine. Knjiga je zabranjena  bila u bivšoj Jugoslaviji zbog navodno širenja nacionalne i vjerske mržnje i podrivanja tadašnjeg bratsva i jedinstva naših naroda i narodnosti.

Nakon raspada Jugoslavije i prestanka rata 1999. godine Miroslav Lekić po romanu Vuka Draškovića Nož snima istoimeni film po istinitom događaju koji se je desio u ovom selu i ističe besmisao  vjerskih podjela. Ova knjiga/film  odnosno taj događaj od 7. siječnja 1942. godine je ustvari epska priča koja govori o priči naroda i zlu koje se uvijek svako malo ponavlja već stoljećima što je dokazano i ponovljeno i u posljednjem ratu i samo Bog zna po koji put na ovim prostorima.

Pridvorica je jedno od mjesta najvećega stradanja Srba u Hercegovini i kojem su ustaše na pravoslavni Božić 7. siječnja 1942. godine pobile sve stanovnike, njih 186. Zločin u Pridvorici specifičan je po tome što nije bilo svijedoka jer su poubijani svi stanovnici ovog sela osim onih koji se nisu tu zatekli.


Minsko polje, džamija i crkva

Pridvorica je selo bez igdje ikoga. Postoje samo dva sakralna objekta Boračka džamija i pravoslavna crkva.

Dolazeći u selo s lijeve strane se uzdigla Boračka džamija koja je prije dvije godine obnovljena nakon što je u ovom posljednjem ratu bila spaljena. Novoizgrađena Boračka džamija proglašena je nacionalnim spomenikom. Isklesana je od hercegovačkog kamena a izuzetan dojam ostavlja u zelenilu koje je okružuje. Obilazeći srdenjevjekovne stećke koje se naleze tik uz zid džamije nailazimo na upozorenje u obliku mrtvačke glave da naš sljedeći korak vodi u minsko polje.

Vraćamo se prema automobilu i nastavljamo put kroz selo kojeg više nema ka pravoslavnoj crkvi. Oko samog put postavljene su table koje upozoravaju na minsko polje. U jednom momentu dolazimo  do malog drvenog mostića koji spaja obale Pridvoričkog potoka. Tu se zaustavljamo da vozač provjeri sigurnost mosta pošto su na njemu primjetna oštećenja a mi da se napijemo hladne čiste vode koja teće sa planine Zelengora ka Nertvi.

Nakon što smo prešli most nakon stotinjak metara dolazimo pred pravoslavnu crkvu Svetog cara Lazara koja je također ne tako davno obovljena. Nije uništena ratnim dejstvima već time što desetljećima nije imao tko o njoj brinuti. Izlazeći iz automobila začuli smo zvuk motorne kosilice odnosno trimera što je bio znak da ipak nismo sami u selu. Nakon što smo savladali uzbrdicu iza crkve u starom groblju primjćujemo monaha kako trimerom kosi visoko travu koja je izrasla između starih krstača.

Primjetivši nas iznanađenim pogledom nas pita „koje dobro vas je nanijelo u ovo selo? Rijetko je, a i čast ovdje čovjeka sresti“. U kratkom razgovoru saznajemo da je monah iz Manastira Zavala kod Ravnog i da je samo danas došao ovdje da pokosi travu oko crkve i grobova. 

Nakon čašice rakije i kratkog ugodnog razgovora ušli smo u pridvoričku crkvu u kojoj su sahranjeni zadnji ostaci nastardali Pridvorčana. Na samom ulazu s desne strane nalazi se ogromna bijela mramorna ploča na kojoj su ispisana „zlatnim slovima“ imena svih nastardali Pridvorčana kao i onih ostalih iz sela Boračke doline koji su nastradali na pravoslavni Božić 1942. godine. 

Kako saznajemo od monaha punih sedamdest godina nitko se nije krstio ni vjenčao u ovoj crkvi, a ove godine na pravoslavni Božić nakon 76 godine po prvi put je ispred crkve zapaljen badnjak.

Pomolivši se svatko na svoj način i zapalivši svijeću za sve pokojne tog monstruoznog zločina napuštamo crkvu kao i samu Pridvoricu i krećemo podno planine Zelengora uskim makadmskim putem prema  Kalinoviku.

Posljedni put pred jednim zavojem „bacamo“ pogled na selo kojeg više nema gdje. Iza sebe ostavljamo dva sakralna objekta i između njih minsko polje. Pri tom razmišljamo kako se svako malo već stoljećima na ovim prostorima uvijek sve isto ponavlja. U tom trentku se sjetite španjolskog, filozofa i rimanopisca Georga Santayana koji je jednom kazao: samo su mrtvi vidjeli kraj rata.

R.I. / Dnevnik.ba

21. travanj 2024 11:34