Znaš teško je… biti daleko od svoga grada, bila ja i izdržala dvije godine. Tek tada shvatila koliko ga volim, koliko mi fali svaka zgrada, ulica, park, ljudi. Eh da, ljudi. Ljudi koji te pozdrave ili ne pozdrave a svi se znaju, svi znaju tko, gdje, kuda, kada, s kim….fale i oni, vjeruj mi. Fale kad živiš daleko i ne poznaješ nikoga, nemaš s kim da popiješ kavu, kafu ili kahvu kako god – razumijemo se.
Jer tamo te ne razumiju. Kod njih je burek sa sirom, mesom, krumpirom i uzalud im objašnjavati da je burek burek i da je samo s mesom i onda te zovu Bosankom kao da je to uvreda a nije vjerujte mi. Dođe ti da zagrliš svakoga tko kaže bona, bolan jer znaš da je tvoj i da ima dušu i srce. I tako da ne nabrajam dalje…
Idite svi tamo negdje daleko i budite sretni ja se iskreno nadam da ćete ipak shvatiti da volite ovaj naš mali grad i da ćete se vratiti jer bez nas ni on postojati neće.
Znam, reći ćete sada pa ovdje nema posla, nema ničega idemo zbog svoje djece da njima bude bolje, a ja se pitam zašto za Boga milog nismo ustali sve ove godine, zašto smo im ovo dopustili, zašto smo uopće glasovali kad su nam uzeli sve, sve sto su mogli i zašto to i dalje dozvoljavamo? Zašto moja i vaša generacija leži zauvijek na gradskom i drugim grobljima? Kako godine prolaze sve se češće sjećam prijatelja koji bi sada da su živi bili ovdje. Imala bi s kim da pijem kavu, šetam, smijem se, radujem svakom novom danu, a ovako tuga. Svi nekud žure, a pola grada besposleno, svi se smješkaju a sigurna sam da im srce puca od tuge i problema.
A karte se kupuju i dalje u jednom pravcu. E, ja ne mogu nemam snage. Nemam snage za novi početak, neka mene ovdje pa kako god bude ako ništa drugo svakom drugom čovjeku i ženi u ovom gradu kažem DOBAR DAN. Možda nam nekad i budu dobri dani, možda nekad.
Ali, idite vi slobodno, bit će nas koji ćemo vas čekati da se vratite jer ovaj grad je naš grad i uvijek će to ostati.
Dnevnik.ba