Article_Top_970x250

Priča logoraša Miroslava Zelića – Zašto 23 Hrvata Bugojna nikad nisu doživjeli Selmu Cikotića kao ministra?

zaboravljeni hrvati bugojna

Priča logoraša Miroslava Zelića – Zašto 23 Hrvata Bugojna nikad nisu doživjeli Selmu Cikotića kao ministra?

kol 25, 2020

Piše: Jurija Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

„Javno ne smijemo imati zarobljenike civile“, stoji u vojnom dnevniku Dževada Mlaće, „A ekstremni dio bojovnika – tajno likvidirati“.  Dnevnik je to koji je dio dokaznog materijala kojim tužiteljstvo raspolaže. Dževad Mlaćo je radio selekciju, a Selmo Cikotić nosio je i nosi zapovjednu odgovornost.

Nakon sedam dana intenzivnih borbi, HVO Bugojno predao se 27.07.1993, ispred gradske kavane, pripadnicima tzv. ARBiH. Hrvati Bugojna, svake godine otad, prisjećaju se ubijenih, mučenih i nestalih Hrvata Bugojna za čije živote, do dana današnjeg, nitko nije odgovarao!

Institucije države Bosne i Hercegovine, umjesto pravde, Hrvatima Bugojna su dale Selmu Cikotića za ministra sigurnosti u Vijeću ministara države BiH. Inače, Selmo Cikotić  bio je ratni zapovjednik tzv. ARBiH bugojanske i uskopaljske brigade, član ratnog predsjedništva te rukovoditelj mudžahedinskih skupina koje su djelovale na području Središnje Bosne.  

 Hrvati su se predali nenaoružani i naivni. Vjerovali su da će tzv. ARBiH poštovati ratna pravila. „Vodili su nas u kroz cijeli grad do salona namještaja, a skupine su dobacivale i vrištale: 'Zakolji Ustaše', 'Daj ga meni da ga ja ubijem!'.

Svi su odjednom bili protiv nas. Oni s kojima sam do jučer bio dobar sada su povikivali 'Ubij ga!'. 

Dovedeni smo u podrumske prostorije napuštenog salona namještaja. Instalacije su nekad ranije popucale pa je prostor bio poplavljen. Bili smo u ledenoj vodi do gležnjeva, bez zraka, svjetla, ikakvih ležajeva ili sanitarnih čvorova... Bilo nas je oko 50ak. Stigli smo tu u sumrak a već  u zoru prve noći su nas počeli tuči. Svaku noć izveli bi grupu od nas pet-šest i tukli nas do ruba smrti. Gore od svakog udarca boljelo je psihičko zlostavljanje i sustavno ponižavanje. Slušao sam kako tuku moje prijatelje, kako ih ponižavaju i lome im duh. Strop se tresao od siline udaraca, stakla su se lomila. Tko nije čuo krikove muškarca kojeg tuku - taj ne zna što je rat…

 Danima nismo ništa jeli. Mislili smo da će nas sve pobiti.

U jednom trenutku pustili su fra Batinića da nas obiđe. 'Ovo je gore nego Auschwitz! Gori ste od Nacista!', vrištao je na čuvare u logoru“, prisjeća se Miroslav Zelić koji je u logoru tzv. ARBiH proveo punih osam mjeseci.

„Nakon deset dana su nas prebacili u gradsku gimnaziju, opet u podrumske prostorije. U jednoj ćeliji nas je bilo petnaest, a prostor je bio predviđen za šest osoba. Nisu nam dali napustiti prostor da vršimo nuždu. Tada se pojavljuje Crveni Križ. Pretučene su maknuli, nas rasporedili po učionicama. Nismo smjeli ništa reći jer smo samo čekali da nas razmijene. Mislili smo da ćemo nakon evidencije biti razmijenjeni. Čak ni nakon, kako nam se tada činilo, pakla kojemu nema kraja – nismo ostali bez nade“, dodaje.

Iz logora su ga vodili da kopa rovove prema HVO pozicijama, a ispred rovova je služio kao ljudski štit, gdje je i ranjen tri puta. S ratišta je odveden u bolnicu gdje su mu rane zavijene, ali nije primio niti transfuziju niti infuziju. „To čuvamo za naše“, kazala mu je medicinska sestra.

Kroz logor 'Stadion', odnosno pod tribinama Nogometnog kluba Iskre, prošlo je ukupno 550 Hrvata, prema podacima Udruge hrvatskih logoraša Bugojna. Njih 294 koji su razmijenjeni 1994. u ovom je logoru prije razmjene boravilo punih osam mjeseci.

Besim Hodžić, zapovjednik logora, naknadno je imenovan savjetnikom u Ministarstvu branitelja Federacije Bosne i Hercegovine.

Postrojbe tzv. ABiH iz Bugojna su tijekom rata protjerale 15 tisuća Hrvata, 311 hrvatskih civila i vojnika je ubijeno, a oko 2 tisuće hrvatskih zatočenika prošlo je torture nekoliko desetina logora u kojima su okrutno mučeni, ubijani, a 23 najistaknutija odvedena su u nepoznato i ubijena. Na ovom popisu HVO bojovnika bio je i Miroslav Zelić.

Miroslav je jedini preživjeli s popisa istaknutih bugojanskih Hrvata jer ga, zbog ranjavanja, tzv. ARBiH nije isporučila rukama likvidatora.

Miroslav je danas predsjednik HVIDRA-e u Bugojnu, muž, otac i ponosni djed. Povratnik u hrvatsko selo Kandiju, gdje je inicijator i realizator brojnih društveno korisnih projekata. „Kandija je danas prekrasno mjesto za život, a sve zahvaljujući snažnim i dobroćudnim ljudima“, navodi Zelić.

Suživot u Bugojnu funkcionira uredno, navodi Zelić, jer su Hrvati povratnici dovoljno jaki da se usmjere ka prosperitetu zajednice i – budućnosti.

„Mi smo oprostili. Mi živimo. Naše rane nam ostaju zauvijek, no mir u duši se ne može kupiti nijednom stolicom, ni pozicijom. A mir – je naš“, zaključuje.

Ništa nije ostalo sakriveno, tako ni tijela nestalih, a zločin, zločinac i mržnja nikad neće imati zadnju riječ već ljubav i praštanje.

„Javno ne smijemo imati zarobljenike civile“, stoji u vojnom dnevniku Dževada Mlaće, „A ekstremni dio bojovnika – tajno likvidirati“.  Dnevnik je to koji je dio dokaznog materijala kojim tužiteljstvo raspolaže. Dževad Mlaćo je radio selekciju, a Selmo Cikotić nosio je i nosi zapovjednu odgovornost.

Podsjećamo, Selmo Cikotić na dan iskopavanja kostiju Hrvata imenovan je ministrom sigurnosti BiH nakon što mu je ime obrisano s predmeta „Dževad Mlaćo i ostali“ prije dvije godine.

Dnevnik.ba