StoryEditor

Preslikavanje lažne prošlosti u sadašnjost i u budućnost

Piše desk  /  25.09.2023., 12:18h

Muslimani su u Bosni bili i prije dolaska Turaka, a ni Hrvata ni Srba u BiH nije bilo prije 19. stoljeća!? Tako tvrdi predsjednik SDA. Bilo bi odista smiješno ili tragikomično da nije opasno

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik

 

     Dvije najnovije vijesti opasno kompliciraju stanje u Bosni i Hercegovini, stanje koje nikakva obećanja o ulasku u Europsku uniju neće sama po sebi promijeniti, čak i kad bi ta obećanja bila realna. A izvan su realnosti, jer ova država ponajprije ne priznaje samu sebe, što bi trebao biti prvi i temeljni uvjet. Elem, prva vijest stiže iz Banje Luke gdje su tamošnje vlasti visokom predstavniku međunarodne zajednice Christianu Schmidtu zalupile vratima ispred nosa. A druga vijest stiže iz Rijada, sjedišta televizijske mreže Al Arabiya za koju je intervju dao Bakir Izetbegović, vodeći bošnjačko-muslimanski političar, bez obzira što je zakulisnim dogovorima privremeno sklonjen iz vlasti. On je ovom prilikom pozvao islamski svijet da se “angažira u BiH kako bi nadvladao Zapad, koji radi u interesu Hrvata i Srba”! I on bi također, kao, u EU i NATO pakt.

          Zanimljive su još neke njegove opservacije povijesnog tipa, ali s aktualnim porukama. Tako je on izvoljeo kazati kako su muslimani u Bosni bili nazočni i prije dolaska Turaka te kako ni Hrvata ni Srba u BiH nije bilo prije 19. stoljeća!? Bilo bi to odista smiješno ili tragikomično da nije opasno.    

     Ali ipak, evo nekih općepoznatih činjenica, bez obzira što one nemaju nikakvo značenje  za odnose u BiH niti će promijeniti  Bakirove teorije u koje ni sam ne vjeruje, ali zna kako njima može polučiti željene učinke. Teško je iz današnje perspektive govoriti o nacionalnoj svijesti pojedinih naroda, ali je neosporno kako je srednjovjekovna Bosna snažno vezana uz Hrvatsku i uz Vatikan. 

     U šestom su stoljeću bosanski biskupi nazočili crkvenim saborima u Saloni, a splitska metropolija  protezala se do Dunava. Car Porfirogenet bilježu kako je za Tomislava Hrvatska graničila s Bugarskom,  koja se u ono vrijeme prostirala sve do Drine i s kojom se Tomislav sukobio.  Ljetopis popa Dukljanina navodi kako je Krešimir vladao Bosnom.  Ban Borić poslije Pacte convente priznaje  vrhovništvo ugarsko-hrvatskog kralja Bele II. Kralj Tvrtko je uzeo kao kraljevski znamen ljiljane, što je inače bio znak kuće Anjou. Djed kralja Tvrtka Pavao Šubić, njegov sin i unuk upravljaju Bosnom od 1240. do 1322. Poslije pada bosanskog kraljevstva Katarina Kosača, maćeha posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića, kojega je okrunio papa Pio II, sklonila su u Rim, a ne u Istanbul.  I nakon zauzimanja Bosne, kako u zapadnim tako i turskim izvorima, prostor između Vrbasa i Une zove se Turska Hrvatska. Turci su zarobljenike nazivali Hrvatima. 

     O bogumilima se hoće reći kako oni nisu bili kršćani pa su navodno lako prešli na islam, kao da su ga jedva čekali. No, radi se samo o jednoj kršćanskoj shizmi, o narodnoj crkvi (slično Grguru Ninskom), koja je samu sebe nazivala krstjanskom. Na njihovim stećcima iz 12. i 13. stoljeća redovito su među ostalim simbolima križevi. Kulin ban se 1203. u prisustvu papinog legata na Bilinom polju odrekao bogumilstva kao krivokletstva. 

     Evlija Ćelebija u 17. stoljeću  spominje Hrvate u Foči, a Bosance naziva hrvatskim plemenom. Službeni turski izvor, prema povjesničaru Omeru Lufti Barkanu, bilježi, neposredno nakon dolaska Turaka u Bosnu, 277 kršćanskih obitelji u ovom mjestu i tri  muslimana. Francuski  veleposlanik u Carigradu na prolasku kroz Foču  1573. godine izvješćuje kako su  svi katolici u Foči  prešli na tursku vjeru. Prije dolaska Turaka ne postoji u Bosni ni Hercegovini ni jedan Muhamed, Mehmed ili Jusuf, postoje samo Stjepan, Hrvoje, Tvrtko, Jelena, Katarina...  

     Rasprave o vjerskom i nacionalnom karakteru srednjovjekovne Bosne rasplamsale su se ovih dana u povodu podizanja spomenika kralju Tvrtku u Sarajevu i to na 834. obljetnicu Povelje bana Kulina. Ne bi ništa bilo sporno kad bi taj spomenik služio kao simbol autentičnosti, samostalnosti i autohtonosti bosanske države kad ne bi bilo svojatanja i rasprave o tome čiji je Tvrtko i čija je Bosna (i Hercegovina). U skladu s Izetbegovićevim mišljenjima on je očito bio musliman i to sto godina prije turske najezde. U Tuzli je još ranije posađen brončani Tvrtko, a uz njega i obelisk s tekstom Kulinove povelje iz kojega je izostavljen početak („U ime Oca, Sina i Duha Svetoga“) kao i kraj („Neka mi Bog pomogne i sveto Evanđelje“). 

     Gle čuda, i Srbi imaju svog Tvrtka za utrku. Oni namjeravaju podignuti spomenik u Banja Luci (možda i s kokardom na glavi) jer je, hoće reći, on bio Srbin. Ništa ne smeta što u Tvrtkovo vrijeme pa sve do turskih osvajanja nema ni spomena o Srbima u Bosni (kao ni u Vojvodini), nema ni jedne eparhije ni jednog manastira. Samo je eto Tvrtko bio Srbin. Istina, baka po ocu mu je bila iz porodice Nemanjića u ime čega se zakratko proglasio kraljem Bosne i Srbije (kao i Primorja) ali to bi prije značilo da je Srbija bila bosanska, a ne Bosna srpska zemlja. U međuvremenu i međuprostoru Hrvati nastavljaju ploviti  između Scile i Haribde, tjesnac je sve uži, a valovi sve viši.  

     Ima još zanimljivosti u Izetbegovićevima pogledima na prošlost, koji nipošto nisu usamljeni. Odlaskom Turaka počela je borba za duše naroda, kaže on žaleći za tim carstvom i tim vremenima, želeći da se ona vrate. Jer, njegov je rahmetli otac ostavio Bosnu u amanet Erdoganu. Osmanlijski vakat, kojega i Srbi i Hrvati pamte kao zulum, bio je, rekao bi Bakir,  najbolji od svih vremena, ta je država bila   najciviliziranija i najtolerantnija na cijelom svijetu. Bila je to, međutim, izrazito vjerska država u kojoj su javne službe mogli obnašati samo muslimani, dok su kršćani morali plaćati danak u krvi i u ženama, a nisu mogli imati ni zemlju. Od nekih oko 1,5 milijun katolika i bogumila koliko ih živjelo do dolaska Turaka, koncem 17. stoljeća ostalo ih je tek oko 300 tisuća. Od 40 samostana preživjela su samo tri, a i oni su više puta rušeni, nestalo je 40 crkava između dviju rijeka, koliko ih je bilo početkom 14. stoljeća, koje su bile pod Zagrebačkom nadbiskupijom.  Toliko o borbi za duše naroda.

     Etimološki gledano svi su ljudi iz Bosne Bošnjaci. Kao ime jednog naroda-etnosa taj pojam ima asimilacijski potencijal. Tako i Hercegovci mogu biti Bošnjaci, a s vremenom to bi trebali postati svi građani. Cilj je jasan i neskriven. BiH treba biti država Bošnjaka ili, barem, to treba biti na onom dijelu koji se zove Federacija.

     Mitovi u službi politike. Lažnu povijesnu viziju valjalo bi preslikati u sadašnjosti i u budućnost. Mase će povjerovati.  Nasilje nad poviješću još jednom se pretvara u nasilje nad ljudima.  Mi smo begovi, oni su raja, otkud im pravo na jednakopravnost, zavapio je nedavno jedan imam.  Fokusiranje na zločine koje je u ratu počinila samo jedna strana u funkciji su političkog diskreditiranja i potčinjavanja te strane. Laž građanskog društva je očita. Bakir, kao i svi zagovornici građanskog društva, uvijek govori i misli isključivo  o muslimanima kad govori o građanima. 

     Toj je zlokobnoj agendi u pomoć početkom rujna priskočio i Europski sud za ljudska prava odlučujući po tužbi obespravljenog  Slavena Kovačevića, Komišećava savjetnika koji, jadan, ne može glasovati za onoga za koga bi htio. Ovaj Sud drži kako bi BiH trebala biti jedna izborna jedinica. Dakle, nema konstitutivnih naroda, nema, konzekventno tome, ni tročlanog Predsjedništva ni domova naroda. Tako njih šestorica (s jednim izuzetkom) neupućenih i izlobiranih vrše nasilje nad stvarnošću i stavljaju se iznad međunarodnog sporazuma kojim je okončan rat i iznad Ustava jedne navodno suverene zemlje. A kad bi se ta odluka provela morao bi se Ustav mijenjati, a moguća promjena mogla bi ići samo u dva pravca. Centralizirana Bosna, u kojoj nema konstitutivnih naroda (osim jednoga) ili, pak, daleko vjerojatnije, potpuni razlaz uz neminovne sukobe. 

Dnevnik.ba

18. lipanj 2024 22:33