João Micaelo, sin portugalskih useljenika u Švicarskoj potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća imao 12 godina i pohađao je jednu malu javnu školu u Bernu. Dan-danas sjeća se dana kada je u njihov razred stigao vršnjak iz Azije u skupim Nike tenisicama. Nastavnici su dječaka predstavili kao Pak Una, sina sjevernokorejskog diplomata. João je sjedio sam u klupi i novi dječak sjeo je kraj njega.
Njih dvojica ubrzo su se sprijateljili, ponajviše stoga što ih je obojicu povezivala jedna stvar – nisu bili orni za učenje i bili su među slabijim učenicima u razredu. Pak Un bio bi postiđen kada bi ga nastavnici prozvali da odgovara ispred cijelog razreda, ali ne zato što ne bi znao odgovore već stoga što se teško izražavao na njemačkom jeziku. Tada bi mu João pomagao da savlada njemački, a Pak Un bi mu se odužio pomažući mu u matematici. João se dječaka iz Sjeverne Koreje sjeća kao tihog, ali vrlo odlučnog u iskazivanju svojih stavova, piše Anna Fifield u svojoj knjizi “Veliki nasljednik: Božanski savršena sudbina briljantnog druga Kima Jung Una”, čije dijelove je objavio portal Politico.
Kimove ‘švicarske godine’ ipak ga nisu učinile otvorenijim
Da, tihi dječak iz Sjeverne Koreje nije bio Pak Un, dijete sjevernokorejskih diplomata u Švicarskoj, već sam nasljednik tadašnjeg sjevernkorejskog vođe Kim Jong Ila, današnji vođa i dikator najizoliranije zemlje svijeta Kim Jong Un. João i drugi njegovi kolege iz razreda tek godinama kasnije saznali su s kim su dijelili školske klupe. Kada je 2010. godine objavljeno da će upravo on naslijediti oca, neki su analitičari pohitali zaključiti da će baš zbog četiri godine provedene na školovanju u Švicarskoj tijekom svojih formativnih godina biti otvoreniji i liberalniji od svoga oca i djeda, Kim Il Sunga.
Međutim, čini se da je to razdoblje djelovalo na Kima upravo suprotno i naučilo ga da će, bude li živio u “vanjskom” svijetu, biti nitko i ništa. Umjesto da ga te “švicarske godine” usmjere ka promjeni zemlje, tadašnja iskustva pokazala su mu nužnost očuvanja sustava koji je njega koja i njegovog oca i djeda takoreći pretvorio u božanstva, piše Politico.
Kim se u ljeto 1996. godine u Bernu pridružio svome starijem bratu Kim Jong Cholu. Fifield u svojoj knjizi piše da je njegova godišnja školarina bila veća od 20.000 američkih dolara. Kada je stigao u Švicarsku u kinima su prikazivani “Trainspotting” i “Nemoguća misija”,a računala su još uvijek koristila diskete. Kimu to nije bio prvi odlazak u inozemstvo. prethodno je već putovao u Europu i Japan, ali ovo je bilo njegovo prvio dugo izbivanje od kuće.
Život pod lažnim imenom u normalnoj, ali lažnoj obitelji
Kim i brat živjeli su u predgrađu Berna s njihovom tetkom Ko Yong Suk i njezinim mužem.
“Živjeli smo u normalnoj kući kao normalna obitelj. Ponašala sam se kao njihova majka. Dolazili su im prijatelji i pravila sam im grickalice. Bilo je to normalno djetinjstvo s rođendanskim zabavama, poklonima i švicarskom djecom koja su dolazila na igru”, ispričala je Kimova tetka dvadesetak godina kasnije kada ju je Anne Fifield pronašla u SAD.
U kući se govorilo korejskim i jela se korejska hrana. Imali su novca i uživali u životu. Jedino su morali paziti da ne otkriju svoje prave identitete. Ki, njegov brat, njihova tetka i njezin muž bili su akreditirani u sjevernokorejskoj misiji pri Ujedinjenim narodima u Ženevi od 1991. godine, a diplomatske putovnice omogućavale su im da slobodno putuju Europom.
Kim je pod lažnim imenom živio u ulici Kirchstrasse u svjetlonarančastoj trokatnici oko koje su rasle hortenzije. U toj zgradi sjevernokorejski je režim za obitelji svojih dužnosnika kupio šest stanova po cijeni od četiri miliijuna franaka. Stan nije bio pretjerano raskošan, ali je Kim ondje imao na raspolaganju sve gadgete tog doba o kakvima su njegovi vršnjaci mogli samo sanjati – minidisk Playstation, gomilu filmova na DVD-ima koji se još nisu ni prikazivali u kinima… Kim je posebno volio filmove s Jackijem Chanom i one o Jamesu Bondu.
Nosio Jordanov dres, slikao se s Kukočem i spavao s loptom
Osim toga, Kim je bio opsjednut košarkom. Pored zgrade imao je koš i često bi tamo igrao. Njegovi vršnjaci bili su fascinirani time što je imao originalni dres Michaela Jordana s brojem 23 iz Chicago Bullsa, Air Jordan tenisice i Splading loptu sa službenim žigom NBA lige. I o tome su oni mogli samo sanjati.
Dok je igrao košarku, na vidjelo bi izlazila agresivna strana njegovog karaktera. Kada mu igra nije išla od ruke, psovao bi i glavom udarao o zid. Kim je išao i u Pariz na eksihibicijsku utakmice NBA klubova, a tamo se slikao s Tonijem Kukočem koji je tada igrao u Chicago Bullsima, ali i s Kobeom Bryantom iz LA Lakersa. Priča se da je njegova ospjednutost košarkom išla dotle da je čak spavao s košarkaškom loptom. Navodno mu je ljubav prema košarci potaknula njegova majka uvjeravajući ga da će narasti ako je igra. Također je bila uvjerena da će ga igranje košarke smiriti i odvratiti od dotadašnjih opsesija avionima i motorima. Ona ga je posjećivala u Švicarskoj, naravno pod lažnim identitetom.
Kim Jong-un s ocem Kim Jong-ilom (desno) kojeg je naslijedio na čelu Sjeverne Koreje (FOTO: Profimedia)
‘Udarao bi nas u potkoljenice i pljuvao na nas’
No, nakon dvije godine provedene na školovanju u Švicarskoj, Kimov svijet se okrenuo naglavačke kada je doznao da mu mjaka boluje od raka dojke i da prognoze za njezino izlječenje nisu dobre. Istodobno su veze Kimove tetke i njezine obitelji s režimom u Pjongjangu zahladile i oni su odlučili napustiti Švicarsku. Spakirali su kofere i sa svojh troje (prave) djece u američkom veleposlanstvu zatražili azil. Azil im je odobren i odselili su negdje u Srednju Ameriku i tamo otvorili kemijsku čistionicu. Nakon toga Kim je, vrativši se s ljetnih praznika, upisao drugu školu u Švicarskoj, u Liebefeldu, kako ne bi morao objašnjavati što se dogodilo s njegovim lažnim roditeljima. Ta je škola bila posve blizu stana u kojem je živio, a upisao se u razred za djecu kojima njemački nije materinji jezik.
Tamošnji njegovi razredni kolege sjećaju ga se kao agesivnog.
“Udarao nas je u potkoljenice, a čak je i pljuvao na nas”, kazao je jedan bivši Kimov razredni kolega.
Jedna od rijetkih fotografija Kim Jong-una iz djetinjstva (FOTO: Profimedia, Eyevine)
Jednoga dana jednostavno je nestao
Također se sjećaju kako je uvijek bio odjeven u trenirku, nikada u džins. Vremenom je ipak uspio poboljšati znanje njemačkog pa je postao i društveniji. Ipak, nikada nije volio tulume, nije išao u diskoteke niti je ikada popio kap alkohola.
“Potpuno je izbjegavao kontakt s djevojkama. Bio je usamljenik i nije govorio ništa o svome privatnom životu”, ispričala je jedna Kimova razredna kolegica.
Iako mu ocjene nisu bile sjajne, uspio je položiti sedmi i osmi razred, a zamalo i deveti. Obrazovanje koje je ondje stekao, piše Politico, bilo je umnogome drugačije od korejskog. Učio je o ljudskim pravima i pravima žena, o demokraciji, Martinu Lutheru Kingu, Nelsonu Mandeli i Mahatmi Gandhiju, svemu onome što u Sjevernoj Koreji nije postojalo niti se spominjalo.
U proljeće 2001. godine, mjesec dana prije završetka devetog razreda, Kim je Joãou rekao da mu je otac naredio da se vrati u Sjevernu Koreju, ali mu nije rekao zašto. Ostale prijatelje nije ni obavijestio o odlasku. Naprosto je prestao dolaziti u školu. Pak Un jednoga je dana jednostavno nestao, a njegovi vršnjaci vidjeli su ga deset godina kasnije na televiziji, kada se pojavio na balkonu rezidencije u Pjongjangu gdje ga je njegov otac proglasio svojim nasljednikom.
Dnevnik.ba