U Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar ovih dana je održana premijera predstave “Kroz process 10-6-93” autorice i redateljice Marine Petković – Liker koja progovara o nekažnjenom ratnom zločinu koji se dogodio 10. lipnja 1993. godine u Vitezu kada je smrtno stradalo osmero djece hrvatske nacionalnosti od granate ispaljene s položaja Armije RBiH za vrijeme jednodnevnog primirja HVO-a i Armije RBiH u Središnjoj Bosni.
Tina Laco, sveučilišna profesorica, glumica i teatrologinja, izjavila je za Dnevnik.ba, kako je u projektima poput ovog, najlakše upasti u zamku patetike, prikazivanja i jednostranosti.
Šutnja temeljno izvorište sirove emocije
“Sve ih je, međutim, znalački, kreativnim, duboko promišljenim pristupom izbjegla redateljica Marina Petković Liker, nudeći gledateljima potresan scenski triptih u kojemu je šutnja temeljno izvorište sirove, nepatvorene emocije. Da je za redateljicu kazalište prostor istinskoga susreta i dijaloga glumaca i publike, u kojemu se sudjeluje i vizualno, i auditivno, i olfaktivno, prepoznalo se u nagrađivanoj predstavi Gnijezdo, a u ovom se slučaju to još jednom potvrdilo i naglasilo”, istaknula je Laco za Dnevnik.ba.
Temeljna je napetost, i na glumačkom i sadržajnom planu, dodaje Laco, oslikana već samim naslovom, odnosnom prijedlogom “kroz”.
“Ovaj prijedlog označava prolazak i zarobljenost u jednom, upućuje na vrijeme koje je prošlo, ali možda još uvijek jest, neprekinutost, ponavljanje, stalnu kretnju; na tijesnu kohabitaciju u nekom (metafizičkom) prostoru”, kazala je Laco.
Glumci tako upućuju na Proces, smatra Laco, govore o njemu, govore za njega i dio su njega, grade ga. Ova višeznačnost neprestano cirkulira svim razinama predstave, ostavljajući gledatelja pomalo očuđenog sviješću da sve manje gleda/promatra, a sve intenzivnije sudjeluje i sve se više emotivno involvira.
Maja Knezović Lasić, sveučilišna profesorica, teatrologinja i filmska producentica, naglašava, kako ne može biti posve objektivna jer je predstavu gledala još u procesu nastajanja, u prisutnosti roditelja stradale djece i njenog brata – Maria Knezovića koji je igrao jednu od uloga.
“Uzimajući sve navedeno u obzir teško je objektivno razmišljati o redateljskim postupcima ili govoriti o umjetničkoj valorizaciji. Mogu samo reći kako je hrabrost bilo režirati, igrati i gledati. Bol je neopipljiva, neopisiva i teško se može dočarati onima koji je nisu osjetili. Redateljica odnosno ova predstava to uspijeva”, istaknula je Knezović Lasić za Dnevnik.ba.
Kroz proces - od istinskog bola do suosjećanja
Promišljeno odabranim sredstvima, dodaje Knezović Lasić, intermedijalnost, intimnost, tišina, poseban oblik prisnosti koji potiče interakciju - procesuira bol u svima nama odnosno provodi nas kroz proces od suosjećanja do osjeta istinskoga bola, to je umijeće i umjetnost.
Laco ističe kako su mnogi slojevi ovog kompleksnog teatarskog uratka zasnovani na paradoksima od kojih je možda najpotresniji onaj koji se postupno razotkriva, od naznake do konačne spoznaje, da je šutnja najglasniji i najbolniji šamar.
“Zvukovi vjetra, vode, koraka, sata... nisu samo pozadina nego aktivni sukreatori procesa i nositelji cijeloga konglomerata značenja. Oni su i suptilni podsjetnici protoka vremena kojega upravo tišina čini nepodnošljivim.Čak i u trećemu dijelu, u kojemu se verbalizira do tada neizrečeni događaj i koji u potpunosti, u svakoj izvedbi, izranja kao nov u glumačkoj improvizaciji, šutnja se prepoznaje kao najpotentniji i najkompleksniji teatarski znak: čak i u glumačkim mikropauzama ona se osjeća i ostvaruje kao moć i nemoć, vjera i rezignacija, nada i otpor”, izjavila je Laco.
Predstava – sama ta riječ je manjkava i nepotpuna u ovakvom tipu izvedbe, govori istodobno o ljepoti, ranjivosti, osjetljivosti kazališnog čina koji, osim što se događa ovdje i sada, toliko snažno govori o ovdje i o sada.
“’Može li se pisati poezija nakon Auschwitza’, pitao se Adorno. ‘Mora’, kao da se ‘Procesom’ odgovara, ‘jer se tako budi svijest.’ Svijest je pak, unamunovski rečeno, bol(est), a čini se da je bol(est) nažalost, prirodno stanje stvari ovih prostora”, istaknula je Laco.
Josip Mlakić, bh. književnik i scenarist, koji je, također, bio gost HNK Mostar na premijernoj izvedbi, ranije je istaknuo kako je HNK izvrsno iznio ovako osjetljivu temu jer je riječ o jednoj od najteži mogućih tema – smrti djece.
Bez političke priče i bez političke korektnosti
“Govorimo o smrti djece, o jednom ratnom zločinu koji nakon 28 godina nije razriješen, govorimo o traumama tih ljudi koji i danas žive u tom danu kada se to sve dogodilo. Mislim kako to jako puno govori i o našem društvu, zadnji čin drame jako je dobar presjek današnjeg bosanskohercegovačkog društva“, izjavio je Mlakić.
Svidjelo mu se, priznaje, i što apsolutno nema nikakve političke priče u ovom kazališnom komadu, kao ni nekakve političke korektnosti u kojoj bi se moralo posebno paziti da se nitko ne uvrijedi.
“O ovim stvarima moramo pričati. Mi smo o ovim stvarima trebali pričati prije 28 godina, a pogotovo danas. Bosna i Hercegovina ne može napredovati bez da se riješi tih tereta prošlosti. Dakle, jedan suživot, bez da se riješe ratni zločini svih strana, gotovo je nemoguć. To se pokušalo do danas i vidimo dokle nas je to dovelo“, izjavio je Mlakić.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru ovom predstavom ne samo da želi prekinuti šutnju kojom je uglavnom bio obavijen taj tragični događaj nego izborom Marine Petković Liker za autoricu i redateljicu cijelog projekta želi pokazati duboku svijest o nužnosti kazališno rafiniranog, suptilnog i iznimno suvremenog pristupa jednoj ovakvoj temi.
Taj je kapital ova kazališna autorica i pedagoginja iz Zagreba stekla radeći u HNK Mostar predstavu „Gnijezdo“, koja je ne samo osvojila brojne nagrade nego u kazališnoj javnosti neformalno proglašena jednom od najboljih predstava u zadnjih nekoliko godina u BiH.
U predstavi „Kroz proces 10-6-93“ igraju: Miro Barnjak, Ana Franjčević, Mario Knezović, Jelena Kordić Kuret, Ivo Krešić, Ana Ljubić, Nikolina Marić, Mirela Mijačank Kordić, Robert Pehar i Ivan Skoko.
Iz HNK Mostar ranije su najavili kako će osim predstave, snimiti i dokumentarni film i radio-dramu.
Dnevnik.ba