Time, objašnjava Connery, štite svatko svoju partikularnost od zajedničkoga neprijatelja – ptica. Privid jedinstvenosti i unikatne ljepote samo je krinka da se zavara zajednička prijetnja, bez nje kohezivne sile nestaju i pokazuje se stvarni sastav improviziranoga zajedničkoga identiteta.
Karl Marx je briljantnim uvidima u degradaciju parlamentarne demokracije u Francuskoj polovicom 19. stoljeća uvidio da se u trenutcima nestabilnosti sve stranke u društvu ujedinjuju kako bi ga zaštitile od „neprijatelja društva“,[1] a svaki zahtjev koji bi išao protiv postojećih struktura ili za njihovom reformom bio bi žigosan kao „atentat na društvo“.[2] Nositelji tih zahtjeva nužno se moraju ušutkati ili marginalizirati.
Svibanj 2020. godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine obilježen je sličnim fenomenom. Na pozornici se odvijala manihejska borba samoproglašenih prvaka antifašizma kojima je isti ‘ugrađen u DNK’, kako je to sažeo aktivist i redatelj Dino Mustafić,[3] te kriptofašista u dubokom stanju poricanja koji su iskoristili pandemijske okolnosti za importiranje ‘bleiburške problematike’ u bosanskohercegovački kontekst. Najava i održavanje mise za žrtve Križnoga puta 1945. godine, sublimiranih kroz topos Bleiburga, izazvalo je do tada neviđeno diskurzivno tkanje diskreditacije događaja. Iako je gradonačelnik Sarajeva prvotno podržao misu rekavši da ne vidi ništa sporno, nakon pritisaka potpuno je promijenio stav rekavši da je to vrijeđanje žrtava Sarajeva za vrijeme NDH.[4]
Medijska sfera se zagušila reakcionarnim sadržajem kojim su se političari i analitičari trudili tko će vještije i plauzibilnije omalovažiti misni obred i njegove organizatore. Jedan sloj reakcionarnoga diksursa se bazirao na pretpostavci da se radi o političkom skupu, a ne vjerskom obredu, što je za njih nedopustivo jer bi se radilo o rehabilitaciji kvislinškoga ustaškog režima. Zanimljivo da je 1995. godine u Sarajevu održan komemorativni program žrtvama Križnoga puta: služena je misa, komemoracija je održana u Kamernom teatru, bačen je vijenac u Miljacku za nevine žrtve. Dakle, radilo se o zaista javnom političkom skupu s vjerskim elementima koji je održan bez ikakvih poteškoća. Međutim, u današnjem Sarajevu najava isključivo vjerskoga obreda izazvala je kontrareakcije do tada nezabilježene u javnom prostoru. Drugi dio diskursa svodio se na nemuštu argumentaciju da građani Sarajeva nemaju ništa protiv održavanja mise, ali imaju protiv ‘mise za bleiburške žrtve’ što se ponavljalo kao mantra „umjerenijih“ reakcionara kakav je primjerice bio Josip Jurišić[5] u svojstvu bivšega dogradonačelnika. Radikalni sloj reakcionarne diskreditacije imao je potpuno reduciranu armagedonsku matricu u kojem se misa okarakterizirala kao ‘veličanje fašizma’, takav je stav zastupao nelegitimni hrvatski član Predsjedništva BiH,[6] ali i dio članova P.E.N. centra BiH.[7] Građanima Sarajeva dijeljeni su letci kojima ih se poziva da dođu ispred katedrale i spriječe ‘sramni obred’ koji su odlučile održati ‘mračne sile’.
Završni sloj medijske harange pokušao se učvršćivati izvanjskim potpornjima, tako su medijske kuće tražile sugovornike iz Republike Hrvatske kako bi im asistirali u provedbi diskurzivne diskreditacije. Vrhunac pomračenja razuma ogleda se kroz gostovanje 11. svibnja nekadašnjega ustaškoga agitatora i bivšeg predsjednika RH Stipe Mesića u Dnevniku Federalne televizije. Pored kvazipovijesnih interpretacija nemilih događaja[8] Mesić se neprestano referirao da u Hrvatskoj postoje ideološki ostatci ustaške ideologije, te poentirao da su kardinal Puljić i Katolička crkva u BiH nostalgičari za NDH što pokazuju slavljenjem ‘mise za Pavelića’. Na višestruko pitanje voditeljice što je krajnji cilj ovakvoga događaja Mesić ‘ingeniozno’ zaključuje da je cilj NDH.
U danima pred samo održavanje mise i nakon održavanja mediji su, vidjevši da je cijela stvar otišla predaleko, pokušali izvesti diskurzivnu amortizaciju pozivajući u dijelovima javnosti ugledne i rado viđene svećenike kako bi razjasnili problematiku. Tako primjerice ‘probosanski fratar’ Mile Babić opravdava slavljenje mise rekavši da treba razlikovati misu za ubijene od veličanja fašizma,[9] dok Franjo Topić izražava svoje razočaranje hajkom na Crkvu i Hrvate u BiH, tvrdeći da se time poručuje Hrvatima da za njih nema mjesta u BiH.[10] Drugim riječima, bila je potrebna moralna potvrda ‘verificiranih’ autoriteta da se omogući održavanje mise ili barem zaustavi njezina demonizacija.
Postavlja se pitanje, zbog čega se sve to dogodilo, koja je pragmatika kao pozadinsko pogonsko gorivo opisane diskurzivne ofenzive i koje su dugoročne posljedice na bosanskohercegovačko društvo?
Prije svega, nedvojbeno je da većinski nacionalizam agresivno izvršava apsorbiranje cjelokupne antifašističke tradicije i simbolike u okvir vlastite naracije te ih mitopoetski umeće u kontinuirani lanac vjekovne bosanske državnosti kao zalog budućnosti. Kao naracija ‘titularne etnije’ multikulturalnoga društva, bošnjačka nacionalna naracija izvršava prevrednovanje svakoga povijesnog odsječka i retroaktivno u njih upisuje viziju vlastite poželjne državnosti, dok sebe postavlja kao neupitnoga nositelja svih progresivnih tokova, čak i kada joj povijesna faktografija ne ide u prilog.[11] Ulozi su izuzetno veliki, na stolu je tkanje kolektivnih pamćenja u tronacionalnoj državi, a kodifikacija službenoga pamćenja u takvim društvima pitanje je same suštine identiteta.
Jan Assman ističe da „prošlost nastaje tek kad se uspostavi odnos prema njoj.“[12] Stoga je kultura pamćenja svojevrsna kolektivna mnemotehnika, ili pojednostavljeno, određenje „što ne smijemo zaboraviti“.[13] Takvo kodificirano pamćenje stvara zajednicu, čini je solidarnom strukturom i stvara ritualne tehnike reprodukcije mnemotehničkih sadržaja. Assman putem argumentacije Mauricea Halbwachsa pokazuje da se je pamćenje kolektivni čin, odnosno da je ono društveno posredovano. Bez ‘društvenih okvira’ pamćenja[14] nemoguće je uspostaviti odnos prema prošlosti, ona ostaje nepostojeće proživljeno vrijeme ili neprerađena sirovina kolektivne mnemotehnike. Halbwachs primjećuje dijalektičku narav društvenih okvira pamćenja, njihov odnos može biti pozitivan ili negativan, drugim riječima, on je kanaliziranje prema prošlosti: što je vrijedno pamćenja, a što treba prepustiti zaboravu. Kontrola nad mnemotehničkim okvirima moćan je alat prerade prošlosti u gotove proizvode službenoga pamćenja. Assman poentira: „iz kuta grupe pamćenje se predstavlja kao pitanje distribucije, kao znanje koje grupa dijeli prema unutra, tj. među svojim članovima.“[15] Treba nadodati da se kodificirano kolektivno pamćenje kao DNK ugrađuje u strukturu zajednice i demarkira je u odnosu na one koji toj zajednici ne pripadaju. Ono je izvor solidarnosti, privrženosti, ali i striktne nepripadnosti.
Ona pamćenja koja pod teretom službenoga pamćenja ostaju neprerađena, ili ih se odbacuje na otpad nepoželjne prošlosti, mogu preživjeti tek kao subverzivne privatne mnemoethničke radinosti, ali je njihovo ispoljavanje podložno institucionalnim ili normativnim sankcijama. Ostaju zarobljena u strogoj privatnoj sferi nakazne prošlosti koju je nepoželjno javno artikulirati. Za to vrijeme službeno pamćenje zadobiva sakralnu formu, njegovo tumačenje traži posvećenost i nije podložno kritičkoj interpretaciji, a „njegovo širenje zahtijeva pažljive upute“.[16]
Spomenuti stav Dine Mustafića o genetskom antifašizmu Sarajeva najbolje opisuje gore navedenu argumentaciju. Ljudi nisu biološki predodređeni za pamćenje onoga što je vrijedilo zapamtiti ili trebalo zaboraviti, već je društveni okvir pamćenja naturalizirao te procese. Dominantni društveni okvir nastoji upisati ‘kolektivni DNK’ službenoga pamćenja, a onaj tko mu se opire jednostavno ostaje zarobljen nazadnim povijesnim naracijama. Problem je u tome što je ovaj put ‘kontroverza Bleiburga’ utopljena u većinski nacionalni narativ koji ima vlastite slabosti, a jedna od njih je da se razotkriva u, ni manje ni više, nego simboličkom krajoliku Sarajeva. Teško je povjerovati u esencijalni antifašizam toga grada ukoliko mnogi građani Sarajeva na svojim osobnim iskaznicama imaju imena ustaških dužnosnika i nacističkih kolaboratora ili im se djeca školuju u institucijama nazvanima po ustaškom ideologu.[17] Kako u tim slučajevima ne prorade antifašistički geni, pa Sarajlije ne dokažu svoju esenciju masovnim prosvjedom i bojkotom dok se sve sporne ulice i škola ne preimenuju?
Nitko u Sarajevu javno ne razmatra mogućnost da je možde u pitanju lažni, selektivni, „halal antifašizam“ kojemu smeta samo fašizam s hrvatsko-katoličkim predznakom a ne smeta onaj s bošnjačkim. Ta se mogućnost niti teorijski ne razmatra, premda ‘antifašističke’ ideološko-medijske ofenzive vremenski gotovo savršeno korespondiraju s vrlo konkretnim, uz to i protuustavnim političkim postupcima jasno usmjerenim na dekonstituiranje Hrvata u BiH, što navodi na zaključak da je lažna moralna superiornost ‘antifašista’ u funkciji psihološke pripreme i ideološkog legitimiranja tog političkog procesa. Najmarkantniji među tim slučajevima su izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima 2006., 2010. i 2018. godine, formiranje Vlade FBiH bez sudjelovanja stranaka za koje je glasovala ogromna većina Hrvata 2011. godine, te nedavni izbor hrvatskog predstavnika u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH bez potpore legitimnih predstavnika Hrvata početkom 2020. godine.
Ne treba smetnuti s uma da je mnemotehnika društveno uvjetovan proces dijalektičke naravi, a simbolički krajolik svakoga društva nužno održava kodove koji postoje u njegovoj DNK strukturi. Postavlja se logično pitanje, primjerice je li figura pamćenja Mustafa Busuladžić utkana u taj isti sarajevski DNK? Na ovom mjestu već se jasno zrcali drugi cilj reakcionarnoga diskursa. Riječ je o procesu političke ekonomije žrtve, dakle, mnemotehnikom svaka zajednica umanjuje vlastite elemente krvničke prošlosti, a prenaglašava elemente žrtve. Proces je kumulativan, ona zajednica koja dokaže da barata s više DNK materijala žrtve kroz prošlost zauzima poziciju moralne superiornosti u sadašnjosti. Potonja pozicija omogućuje da se traumatska povijesna iskustva prevladavaju, ali prema pravilima ‘moralno superiorne zajednice’. Komemoracije, blagdani, povijesne ličnosti, i sveukupna interpretacija njihove naracije, se postavljaju kao ultimativni kriteriji za procjenu kolektivnih pamćenja drugih zajednica, moralno suspektnijih po prosudbi zajednice o kojoj se radi. Ukoliko ‘političkom ekonomijom žrtve’ uspiju hegemonski ustrojiti javno diskurzivno polje, rezultat je institucionalizacija njihova pamćenja kao službenoga, obvezatnoga i moralno ispravnoga. Dakle, ulozi su itekako veliki i životno važni.
Ako je Dino Mustafić u pravu, i ako se fašizam, poput antifašizma, istim evolucijskim kanalima ugrađuje u DNK određenoga naroda, postavlja se ključno pitanje – trebaju li one zajednice čije naracije nisu hegemonske i koje nose teret nepoželjne prošlosti, zbog toga vječno ispaštati? Voltaire se pita treba li uništiti Sorbonnu jer je nekada zahtijevala spaljivanje Ivane Orleanske?[18] Drugim riječima, treba li uništiti kolektivne mnemotehnike preživjele u privatnim „katakombama uspomena“[19] zato što su se našle na pogrešnoj strani povijesti? Ili potpuno pojednostavljeno, imaju li manjinske zajednice pravo artikulacije vlastite kolektivne traume?
Posljedice svibanjskih turbulencija u BiH su višestruke. Bošnjački akteri su morali izvršiti svojevrsni ‘kanibalizam’ vlastitih mnemotehnika selektivno ignorirajući tisuće muslimanskih žrtava koje su stradale na Križnome putu, a koje su zasigurno upisane u memorije mnogih obitelji diljem BiH. Njihovo pamćenje je ovime potisnuto u dubine privatne sfere, jer je nad njima prevagnula većinska nacionalna naracija u izgradnji. Islamska zajednica u BiH morala je zauzeti pasivnu poziciju za razliku od Islamske zajednice u Sandžaku ili Hrvatskoj koje muslimanske žrtve tradicionalno komemoriraju. Također, selektivno su prešućeni bošnjački dionici ustaškoga režima, te je sav teret autokratskoga neslobodarskog jugoslavenskog režima amnestiran kao moralno nepropitljiv kontrapunkt ustaškom režimu. Potonji je upisan kao ekskluzivna ostavština hrvatskoga naroda, donekle i kao njegov kvarni DNK. Neočekivano je došlo do ponovnoga povratka u ‘katakombe uspomena’ traumatičnih mnemotehnika hrvatskoga pučanstva. Kolektivna trauma ponovno je etiketirana kao nedostojna javne artikulacije. Etiketa revizionizma i baštinika neofašizacije društva agresivno je bačena na cijeli narod i jednu od njegovih najuglednijih institucija – Katoličku crkvu. Nikakav racionalni dijalog, znanstveni dokazi, niti pojašnjenja koja su dolazila iz Crkve nisu uspjela niti otvoriti mogućnost razumne rasprave. Poniženje i nemoć postale su odlike Hrvata u BiH. Ukazivanje da se radi o tisućama nevinih žrtava, o sistematskom zločinu komunističkoga režima, odsutnosti bilo kakve pravne legitimacije postupka masovnih likvidacija,[20] a kamoli moralnih temelja, nije dovoljno da se dopre do antifašističkoga reakcionarnoga diskursa u BiH.
George Bataille navodi da su antifašisti „vračevi koji se bore protiv oluja“,[21] s važnom napomenom da pod olujama podjednako smatra komunizam i fašizam svoga vremena. Bosanskohercegovačka verzija antifašizma pati od kronične sljepoće i nemogućnosti razdvajanja antifašizma od jednopartijske komunističke diktature, čija je početna faza određena kopiranjem sovjetskoga totalitarnog modela. Nastupa agresivno s pozicije hermetički zatvorenoga iracionalnog moraliziranja u okviru unaprijed definiranih interpretativnih okvira. Tu ne pomažu racionalni uvidi kojima se iracionalni moralizatorski diskurs suočava s potkopavajućim ili barem otrježnjujućim faktima.[22] Razlog tomu je što se ‘genetski antifašizam’ upisao ne kao DNK građana, nego DNK birokratiziranoga službenog pamćenja koje ne dopušta kritičku refleksiju, niti ostavlja bilo kakvu mogućnost razumne deliberacije. On traži monolitni algoritam kolektivnoga pamćenja ne dopuštajući ispoljavanje nepoželjnih memorija, čime nanosi izuzetnu afektivnu bol i identitetsku nepravdu – osjećaj duboke poniženosti i marginalizacije. Sve što ostaje izvan njega etiketira kao fašizam bez ikakve potrebe pojašnjenja kriterija i sadržaja fašizma. Potonji služi kao mitološka kategorija stvaranja ‘neprijatelja društva’ bez jasnih konotativnih odrednica, prozirna etiketa koja treba prouzročiti kratkotrajan i bljeskovit efekt diskreditacije sadašnjih političkih silnica koje se smatraju nepoželjnima.
Bošnjački i kvazi-građanski unitaristi, prerušeni na opisan način u antifašiste, zaboravljaju neporecivu činjenicu da niti u jednoj europskoj zemlji ne zauzimaju tako dominantno mjesto u main-streamu javne sfere kao u BiH. Da je tako, ne bi bilo mogućno da Europski parlament 19. rujna 2019. godine usvoji Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe[23]. U toj se rezoluciji jasno osuđuju svi totalitarizmi, te prepoznaje, primjerice, uloga saveza Staljina koji je sebe kasnije smatrao globalnim liderom antifašizma, i Hitlera – neupitne personifikacije fašizma i njegove mračne uloge u ljudskoj povijesti. Bošnjački i kvazi-građanski antifašizam u BiH zapravo su svojevrsna recepcija staljinističkog modela ‘antifašizma’. Taj model vlastite zločine pokušava opravdati time što su fašisti također činili užasne zločine, ali se niti na koji način ne osvrće na povijesno neporecivu činjenicu svojevremenog vlastitog savezništva upravo s onima na koje se upire kao na emanaciju apsolutnog zla. Istovremeno svoje političke oponente koji s istim tim zlom nisu surađivali a priori optužuje za tu suradnju. Time se pojam antifašizma implicitno, ali potpuno jasno, reducira na komunistički totalitarizam, čiji se zločini u cijelosti negiraju, jer bi njihovo priznanje urušilo koncept moralne superiornosti i time delegitimiralo i staljinistički tip antifašizma u BiH.
Staljinizam kao modus operandi sarajevskih kvazi-građanskih ‘antifašista’ samo je jedna strana sarajevske antifašističke medalje. Fokus samo na tu stranu ne bi omogućio potpunu analizu fenomena i dao bi krivu sliku o sarajevskom antifašizmu. Druga strana je ono što smo nazvali „halal antifašizmom“ koji svoj ‘halal certifikat’ o prihvatljivom i upotrebljivom antifašizmu dobiva od strane bošnjačkih unitarista i njihove političke agende. Oni određuju koji sadržaji i oblici, koje forme kvazi-građanskog antifašizma su prihvatljive. Da nije tako, kvazi-građanski staljinistički ‘antifašizam’ bi jednakom mjerom napadao i bošnjački endehazijski fašizam kao što napada hrvatski. O nepostojanju takve prakse, koja bi bila nužna za potvrdu elementarne dosljednosti u proklamiranom antifašizmu, svjedoče nazivi pojedinih ulica u Sarajevu, nazvanih po istaknutim muslimanskim dužnosnicima NDH i suradnicima njemačkih i talijanskih fašista. Tome u prilog ide u recentna odluka Skupštine Sarajevske županije u kojoj nije izglasan prijedlog o preimenovanju spornih ulica koje su nazvane prema ustaškim dužnosnicima. Zanimljivo, da se u medijima o ovoj licemjernoj odluci gotovo uopće ne govori, te nije zabilježen niti jedan organizirani prosvjedni skup ili „antifašistička šetnja“ kakvu smo imali prilikom održavanja mise u katedrali. Obzirom da se takvo stanje ne napada, već u cijelosti prešućuje, jasno je da „sarajevski halal antifašizam“ taj oblik fašizma smatra prihvatljivim, odnosno, napade na njega smatra neupotrebljivim za ciljeve koje je postavio bošnjački unitarizam. Muslimanska odrednica „sarajevskog halal antifašizma“ očituje se, na primjer, u upotrebi izraza ‘šehid’ za poginule pripadnike Armije RBiH koju i kvazi-građani i bošnjački unitaristi proglašavaju ekskluzivno antifašističkom u nedavnoj povijesti BiH.[24]
Situacija postaje još puno jasnija kada se ima u vidu stvarna politička moć i utjecaj spomenutih grupacija. Sarajevski kvazi-građanski antifašisti bez podrške bošnjačkih unitarista su tek marginalna društvena i politička skupina. Antifašistički narativ u Sarajevu može biti društveno mjerodavan i bitan, te može biti dio mainstream naracije i politike jedino u okviru bošnjačkoga unitarističkog narativa o Bosni kao ‘građanskoj državi’ u kojoj će Bošnjaci biti ‘temeljni narod’ koji će, zahvaljujući budućim demografskim i političkim procesima, „cijelu Bosnu“ pretvoriti u svoju nacionalnu državu. Prva faza tog plana je pretvaranje Federacije BiH u ‘građanski entitet’ s potpunom bošnjačkom političkom i institucionalnom dominacijom.
Glavna prepreka tom cilju je ustavno-pravna konstitutivnost i politički subjektivitet Hrvata u BiH, a jedan od načina dekonsituiranja Hrvata u BiH je njihovo neprestano utapanje u endehazijski fašizam, odnosno poistovjećivanje hrvatskih zahtjeva za nacionalnim subjektivitetom, te za pravnom i stvarnom konstitutivnošću, s tim istim naslijeđem i neofašizmom. Stoga su napadi na ‘bleiburšku misu’ u funkciji psihološke pripreme te moralnog i ideološkog legitimiranja ustavnog, institucionalnog, izbornog i političkog nasilja kojeg kvazi-građani uz ‘certifikat’ bošnjačkih unitarista provode nad Hrvatima u BiH. Sarajevski ‘genetski antifašizam’ nije moguće razumjeti bez njegove „halal“ dimenzije. Štoviše, ona je stvarni temelj ili konstituent sarajevskog ‘antifašizma’, dok je staljinistička dimenzija tek puki provedbeni mehanizam interesa i ciljeva unitarističkoga narativa.
Marxova parafraza Hegelove postavke da se povijesne činjenice i ličnosti pojavljuju dva puta: „jedanput kao tragedija drugi put kao farsa“[25] zadobiva svoje istinsko značenje kada se ‘kontroverza Bleiburga’ stavi u kontekst bošnjačkoga nacionalizma. Onda se mahanje sjekirom i prijetnja kardinalu Puljiću smatraju građanskim buntom, dok stavljanje kondoma na kip Isusa Krista ili stavljanje poveza na kip sv. Ivana Pavla II postaju umjetnički performansi, a sve u ime antifašizma. Davno je Voltaire primijetio da „u provinciji fanatizam gotovo uvijek odnosi prevagu nad razumom“,[26] a to je najveći izvor nasilja i netolerancije u društvu.
Bez uvažavanja kolektivnih trauma drugih nacionalnih zajednica ova zemlja je osuđena na netrpeljivost i nesumjerljivost nacionalnih pamćenja. Ako se postigne hegemonijska pozicija većinske nacionalne zajednice koja će određivati službeno pamćenje, te biti ‘službeni izdavač’ „dozvola za naraciju“[27] ostalim nacionalnim zajednicama, onda je BiH, nažalost, osuđena na propast. Krajnja reperkusija ogledat će se kroz političku difamaciju svih zahtjeva koji će dolaziti od strane zajednica koje su nositeljice nepoželjnih kolektivnih sjećanja.
Na samom kraju, vratimo se priči o kenijskom cvijetu. Cijela naracija o genetski upisanom antifašističkom kodu funkcionira po načelu opisanoga cvijeta. Ona stvara privid jedinstva i moralne superiornosti tek u prisustvu onoga što je određeno kao ‘neprijatelj društva’, ima nevjerojatnu moć mimikrijskoga djelovanja da najširi spektar ideoloških i identitetskih pozicija (od Crvenoga križa, preko SABNOR-a, do Srpske pravoslavne crkve) pretvori u najljepši antifašistički cvijet. Kako bi održao vlastitu moralnu superiornost stalno treba izmaštavati prisutnost fašističkoga neprijatelja i u najrazličitijim oblicima primjećivati njegovo subverzivno djelovanje. U suprotnome, antifašistički cvijet većinskoga nacionalizma raspao bi se na svoje sastavne elemente – roj međusobno sukobljenih insekata.
Time dolazimo do jedne od bitnih dimenzija sarajevskog ‘antifašizma – njegove velike inkluzivne moći. Ne samo da ima moć veoma dugo prikrivati bošnjački unitarizam i šovinizam u svojem temelju, nego ima moć u sebe usisati i one aktere koji su deklarirani i stvarni neprijatelji tog unitarizma, primjerice SPC. Time metafora kenijskog cvijeta postaje još moćnija jer u sebe uključuje različite tipove ideoloških i političkih neistomišljenika i protivnika, ako pretpostavimo da se krajnji ciljevi kvazi-građanskih i bošnjačkih elita ne preklapaju u potpunosti. Izostanak vanjske prijetnje, hrvatskih klerofašista, kako se u suštini karakteriziraju svi Hrvati u BiH koji ne odustaju od svoje konstitutivnosti i jednakopravnosti s Bošnjacima i Srbima, doveo bi do raspada cvijeta i međusobnih sukoba po više različitih kriterija. Baš zato na kraju treba još jednom podvući kako bi sarajevski kvazi-građanski ‘antifašizam’ bez podrške i bez „halal certifikata“ bošnjačkoga unitarizma bio marginalna društvena i politička pojava, čija relevantnost postoji isključivo dok je opisana struktura koja sliči kenijskome cvijetu na okupu. Zato je za sarajevske kvazi-građane držanje toga cvijeta na okupu, dakle i izmišljanje hrvatskih klerofašista tamo gdje ih nema ni u naznakama – pitanje pukoga opstanka.
[1]Karl Marx, Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, Naprijed, Zagreb, 1973., str. 154.
[2]Ibid.
[3]„Mustafić: Sarajevo pokazalo da je antifašizam svetonazor, da je u DNK svakog pravog Sarajlije”, Oslobođenje.ba, 17. V 2020., https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/mustafic-sarajevo-pokazalo-da-je-antifasizam-svetonazor-da-je-u-dnk-svakog-pravog-sarajlije-557223, (30. V 2020.)
[4]„Skaka: Vrijeđanje hiljada žrtava fašističke NDH u Sarajevu”, N1info.com, 8. V 2020., http://ba.n1info.com/Vijesti/a432196/Skaka-Vrijedjanje-hiljada-zrtava-fasisticke-NDH-u-Sarajevu.html, (30. V 2020.)
[5]Zanimljivo da se Josip Jurišić prilikom davanja izjave reporteru N1 12. svibnja 2020. godine pohvalio olimpijskom značkom koju mu je osobno poklonio Juan Antonio Samaranch, inače bivši visoki dužnosnik autokratskoga režima fašističkoga diktatora Francisca Franca.
[6]O konzistentnosti stavova Željka Komšića dovoljno govori stav iz 2018. godine kada je opravdavao odlazak na Bleiburg zastupnice uz obrazloženje da se tamo dogodio zločin i da je jedino sporno je li na komemoraciju otišla javnim ili privatnim sredstvima. „Komšić: U Bleiburgu su ‘moji’ počinili strašan zločin“, Jabuka.tv, 31. VII 2018., https://www.jabuka.tv/komsic-u-bleiburgu-su-moji-pocinili-strasan-zlocin2018/, (30. V 2020.)
[7] U pismu javnosti navode: „Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju.“ „Povodom Dana pobjede nad fašizmom: protestno pismo protiv najavljene komemorativne mise za Bleiburg”, penbih.ba, https://penbih.ba/2020/05/povodom-dana-pobjede-nad-fasizmom-protestno-pismo-protiv-najavljene-komemorativne-mise-za-bleiburg/, (30. V 2020.)
[8]Mesić u svom nastupu inzistira da na Bleiburgu nitko nije ubijen i da je tamo u borbama izginula poražena vojska koja se nije htjela predati, te da nije bilo žena i djece. Dnevnik FTV-a, 11. svibnja 2020.
[9]„Fra Mile Babić: Treba razdvojiti pojam mise za stradale bez suđenja i veličanje NDH”, Klix.ba, 9. V 2020., https://www.klix.ba/vijesti/bih/fra-mile-babic-treba-razdvojiti-pojam-mise-za-stradale-bez-sudjenja-i-velicanje-ndh/200509037, (30. V 2020.)
[10]„Franjo Topić pisao Preporodu: Svi tzv. antifašisti ruše pojam Sarajeva kao ‘evropskog Jeruzalema’”, Klix.ba, 15. V 2020., https://www.klix.ba/vijesti/bih/franjo-topic-pisao-preporodu-svi-tzv-antifasisti-ruse-pojam-sarajeva-kao-evropskog-jeruzalema/200515125, (30. V 2020.)
[11] O čemu je riječ najbolje je objasnio potpukovnik Hamdija Osmanović, narodni poslanik iz Cazina, na Trećoj sjednici ZAVNOBIH-a održanoj u Sarajevu od 26. do 28. travnja 1945. godine gdje je rekao: „Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli za ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora (…) I Muslimani kada su vidjeli i osjetili nasvojoj koži kakav je strašan teror okupatora, kakve je sudbina namijenjena Muslimanima, kada su osjetili slabljenje Njemačke pod udarcima Crvene Armije i naše vojske, oni su počeli da se preorjentišu, počeli su stupati u redove narodno-oslobodilačke vojske.” ZAVNOBIH, dokumenti, 1968., str. 426.
[12]Jan Assman, „Kultura sjećanja“, u: Maja Brkljačić i Sandra Prlenda (ur.), Kultura pamćenja i historija, Golden marketing, Zagreb, 2006., str. 48.
[13]Ibid., str. 47.
[14]Ibid., str. 52.
[15]Ibid., str. 53.
[16]Ibid., str. 66.
[17]O toj problematici javno je progovorio zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Damir Nikšić na svom Facebook profilu: „jako interesantno, obzirom da se radi o gradu čije ulice i škole danas nose imena nacističkih kolaboratora, kao npr. Alije Nametka, direktora Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu za vrijeme NDH; Envera Čolakovića, Pavelićevog atašea za kulturu u Mađarskoj; Sulejmana Paćariza, Muhameda ef. Pandže, ustaškog pukovnika; Huseina ef. Đoze, imama SS Handžar divizije, Osmana ef. Rastodera, Reisa Fehima ef. Spahe, da ne pominjemo, npr. Mustafu Busuladžića ili to da najveća sportska dvorana u Sarajevu nosi ime Frankovog fašiste.” “Čitava ‘ujdurma’: Bunt u Sarajevu, gradu punom ulica nacističkih likova”, Poskok.info, https://poskok.info/citava-ujdurma-bunt-u-sarajevu-gradu-punom-ulica-nacistickih-likova/, (30. V 2020.)
[18]Voltaire, Rasprava o toleranciji, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 23.
[19]Ivan Lovrenović, „Hrvati na Bleiburgu“, ivanlovrenovic.com, 18. V 2015., http://ivanlovrenovic.com/clanci/zapisi/hrvati-na-bleiburgu, (30. V 2020.)
[20]Resul Mehmedović, „Činjenice o Bleiburgu – Sviđale vam se ili ne“, Dialogos.ba, 16. V 2020., http://www.dialogos.ba/2020/05/16/cinjenice-o-bleiburgu-svidale-vam-se-ili-ne/, (30. V 2020.)
[21]Georges Bataille, „La structure psychologique du fascisme“, 1934., str. 211., prema: Francois Furet, Prošlost jedne iluzije: ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, Politička kultura, Zagreb, 2007., str. 311.
[22]Vladimir Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga: gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Globus, Zagreb, 1992.
[23]Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)), https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
[24] U BiH imamo šizofrenu identitetsku poziciju gdje se na silu jednoj zaraćenoj strani pripisuje atribut antifašističke vojske, što bi u krajnjoj konsekvenci značilo sekularne i multikulturalne. Međutim, problem se očituje upravo u pridavanju naziva ‘šehid’ za poginule pripadnike te iste ‘antifašističke vojske’. Naime, teško je povjerovati u iskreno samopoimanje Armije BiH kao antifašistitčke ukoliko svoje pale borce označava kao simbole pale za isključivo za islamsku vjeroispovjest, dakle, ratnike poginule u ‘svetom ratu’. Postavlja se pitanje gdje se putem izgubila ‘antifašistička’ sekularnost i multikulturalnost, te da li je označavanje sukoba u BiH kao ‘svetoga rata’ u ime islama jednako opasna totalitarna tendencija kakve smo imali za vrijeme Drugoga svjetskog rata? Teško je nositi epitet antifašizma, a boriti se isključivo za uske ciljeve s kojima se mogu poistovjetiti isključivo pripadnici naroda islamske vjeroispovjesti u BiH.
[25]Marx, n. dj., str. 145.
[26]Voltaire, n. dj., str. 13.
[27]Gayatri Chakravorty Spivak, Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji, Fraktura, Zagreb, 2011., str. 30.
Dnevnik.ba