Podno slavnoga Sokolgrada, na mjestu gdje svoje vode Piva i Tara u nasljeđe predaju Drini, počinje cesta krajem kojega i danas, u Crnoj Gori, nazivaju Hercegovinom.
Čudesna Piva
Kamen, litice i modro zelena Piva pod njima poput blizanaca sliče Neretvi. I cesta je, na prvi pogled, preslika one od Jablanice do Mostara. Samo na prvi pogled. Što više putujete to se više neponovljivih slika ukazuje. Tuneli poput prirodnih špilja, most poput ptice, brana koja uzlijeće iz ambisa... Odmor za oči i napor za um. On bi pamtio sve čemu se oči dive. Teško mu dvojiti čemu se više pokloniti. Onomu što je rijeka gradila milijun godina ili onomu što čovjek, izgradi prošloga stoljeća?
Kanjon Pive u blizini Mratinja
Plužine su mjesto čiji mještani vole reći kako je najmlađa varošica na Balkanu. Nama mjesto sjećanja na prijatelja iz ovoga kraja koji nije više s nama. Odmor na benzinskoj postaji, okrijepa i opskrba, koje sa sobom nose i razgovore s domaćim pukom nisu nam donijele dobre vijesti. Snijeg je još na Durmitoru, viši no ikada prije u svibnju. Ali, tko ce to još namjernike odvratiti od puta?
Uspon Od Plužina do Trsa, tunelima koje su graditelji probijali po uzoru na bajke umjesto struku, osjećaji ulaska u neke "druge dimenzije" na raskrižjima u tunelu,... izazov je koji se ne propušta, putovanje za kojega se ne priča nego uživa.
Ako ne može s juga ...
Na Trsama su se slutnje obistinile. Put je zatvoren, ne vidi se od višemetarskih nanosa snijega. Namjera obilaska Durmitora s južne strane ostala je neostvarena želja. Kad već ne možemo s juga, odlučili smo Durmitor proći sa sjevera nekom znanom cestom, preko nekih znanih mjesta. Noć je već obgrlila planinu i valjalo je prenoćiti negdje.
"Evo Hercegovaca" dozivao je Rašo suprugu dok se karavan približavao njegovu dvorištu. U Nedajnu smo česti gosti, putnici što navrate na dobru rakiju, pričaju o vinu i putovanjima. Dugo u noć odjekivala je rasprava o dalmatinskim i hercegovačkim vinima, kuhao se gulaš, pričalo o dalekim mjestima i... i ujutro mamurluk.
On se u Nedajnu nekako lakše podnosi. Povjetarac s Durmitora razbistri odmah pola uma, ostavljajući drugoj polovici dovoljno mjesta za sanjarenje. Izmaglica nad kanjonom Sušice i jezerom u dubokom mu dnu samo podgrije sanje gurajući um u borbu jesu li viziri stvarni ili samo dijelovi produljena sna.
Sušičko jezero na dnu kanjona
Stara baka, lisice i kokoši u snu?
Baš gore, s onu stranu kanjona, kad cesta dosege Malu Crnu Goru ukaza se stara baka u crnini i sa štapom na cesti. Izgledala je kao nastavak jutarnjeg sanjarenja sve dok nije stala pred vozila i počela mahati rukama.
"Pomagajte, ubiše mi lisice kokoši! Pomagajte!"
U ovo su doba godine, na ovoj divljini, kokoši jamstvo koje donosi hranu. A starica je te noći ostala bez svojih. Ubile ih lisice. Pošla je reče, do svoje sestre posuditi koju kokoš, a onda "havala mi Bogu, naišli vi pa me povezite". Pričala je baka o svakm katunu koji smo vidjeli i plemenima koja u njima žive. U svakom katunu njenog plemena najviše i u svakm "samo dvije kuće" onih drugih.
Povrh sela, na katunu, baka je našla svoju sestru, a mi potražili Novicu. Ljudinu što nas onomad svrati na rakiju i uveseli pričama o dalekoj Indiji. Obrazovao se, radio, proputovao pola svijeta i opet se vratio katunu. Zimski san "prespava" u Podgovrici, a život provodi na katunu. S kokošima, ovcama i kozama. Ostavi sebi i obitelji s jeseni što treba, a ostalo proda kad krene u grad. I tako svake godine iznova. "Naša" nam baka reče kako dolazi tek naredni vikend.
Uranili smo izgleda ove godine. Nit obiđošmo Durmitor s juga, nit zatekošmo Novicu na katunu. A i snijeg je sa sjeverne strane još bio po cesti.
Vjetar na vidikovcu otjerao je i posljednje znake sanjarenja i mamurluka. Ukazao se Žabljak i jarko zelena široka visoravan. "Ružu gledam pa sam zaplakala...." odjekivalo karavanom dok se spuštao k njoj.
Dnevnik.ba