Chennai na jugoistoku Indije, grad od 9 milijuna stanovnika s okolicom, trpi sušu već dvije godine. A ako se to nastavi i do kraja ove godine, grad će postati nemoguć za život i otvorit će doba masovnog napuštanja gradova zbog klimatskih promjena u 21. stoljeću, lako moguće čak tako uskoro da to danas teško možemo zamisliti.
Gradovi u Hrvatskoj teško da bi se do kraja stoljeća mogli baš tako zagrijati. Ali, prema top listi europskih glavnih gradova koji će se do 2100. najgore zagrijavati, Zagreb je čak sedmi. Prijete mu čak 4°C veće temperature od prosjeka iz 20. stoljeća, a sveukupno klima koja je danas uobičajena za Izmir u Turskoj, objavio je Climatecentral.org prije nekog vremena. A niti Zagreb nije najgori u okvirima Hrvatske, odnosno na lokalnoj razini.
Prošlogodišnja analiza Europske mreže za data novinarstvo, u čemu je sudjelovao i H-alter, pokazuje da se od velikih gradova u Hrvatskoj do danas najviše zagrijao Split, za čak 1,3°C, dok je Zagreb danas prosječno topliji nego u 20. stoljeću za 1,1°C. Je li onda moguće da i neki gradovi u Hrvatskoj postanu nenastanjivi? Svakako da, u prvom redu zbog rasta razine mora uslijed otapanja ledenih pokrova na Zemljinim polovima i Grenlanda, prenosi Express.
Express je u kolovozu predstavio niz grafičkih prikaza potopljenosti hrvatskih gradova na Jadranu prema scenariju rasta razine mora do 9,9 metara koliko prognozira tada predstavljena studija u američkom PNAS-u. Polazište te studije bilo je "optimistična" prognoza UN-a o zagrijavanju svijeta od 3°C uz ovakvo ponašanje čovječanstva do 2100.
Ili će iseliti ili će riskirati smrt milijuna
Ispalo je da u takvom svijetu svi gradići u dolini Neretve redom mogu računati da će prestati postojati jer će biti potopljeni, ali i najveći dijelovi Zadra, Pule, Solina, Trogira i sličnih niskih jadranskih gradova, te uz užasnu devastaciju Splita, Dubrovnika, Rijeke i drugih.
Koliko bi tadašnji stanovnici RH mogli patiti od nestašice vode, provala razornih oluja, umiranja u toplinskim valovima, može se samo nagađati, jer još u ljeto 2003. jedan takav pobio je u Europi oko 70.000 ljudi. Činjenica je u svakom slučaju da će svijet vrlo brzo doživjeti jednu za drugom evakuaciju velikih gradova u kojima se više neće moći živjeti.
U veljači je Business Insider napravio izbor 10 takvih gradova iz svijeta, ističući, razumljivo, američke milijunske gradove. Za Miami su napisali da 13 milijuna ljudi može računati da će morati bježati pred rastom razine mora. Za New Orleans su naveli da će, čak i ako more bude raslo samo jedan metar, što je već godinama jasno da je nemoguće optimistično uz ovakvo nastavljanje zagađenja atmosfere s CO2, odatle morati seliti više od 100.000 ljudi.
A kad se tome dodaju olujne plime, stvarni rast mora, teško da će tamo više biti ikoga. Chicago je, pak, iako na sjeveru, jedan od njihovih gradova suočenih s najgorim zatopljavanjem, slično kao Split u Hrvatskoj. U kombinaciji s visokom vlažnosti, ovdje se računa da će zatopljenje dovesti do masovnog umiranja od vrućine onih koji ne budu pobjegli.
Već 1995. toplinski val u Chicagu pobio je ekstra 700 ljudi. A to je bilo prije 24 godine. Posebna kategorija pakla na zemlji oni su gradovi koji će već zbog same vrućine postati nemogući za život. Od takvih velikih gradova danas se smatra da će prvi stradati Dubai, Abu Dhabi i Šangaj.
U gradovima u UAE, uopće u Perzijskom zaljevu, posebno u Kataru i Omanu, već nekoliko posljednjih godina bilježe se temperature od 50°C i više, te toplinski valovi zbog kojih danima temperature niti noću ne padaju ispod 40°C.
Split najzagrijaniji u Hrvatskoj, Zagreb jedan od najgorih u EU
Klimatski modeli Pekingu ne predviđaju takve vrućine, ali se smatra da će postati nemoguć za život zbog čestih smrtonosnih smogova u tom mega-gradu u kombinaciji s visokim temperaturama i vlažnosti. U New Delhiju temperature iznad 35°C smatra se da će biti svakodnevica, ali usto još i pod teškim teretom smoga koji će ubijati isto kao i u Pekingu.
Bangladeš je jedna od najugroženijih zemalja od rasta razine mora zbog izrazito niskih nadmorskih visina. Već i samo metar ili dva više i najvećih dijelova te zemlje više neće biti. Uz prognoze od između 4,4 i 9,9 metara, jasno je da će biti potopljeno sve do brežuljkastih područja na samom sjeveru zemlje, a to znači i glavni grad Dhaka.
Pritom je njenih 19 milijuna stanovnika tek manji dio uništenja životnog područja čak stotinjak milijuna stanovnika Bangladeša. Sve to se čak ne može smatrati niti budućnosti u pravom smislu riječi, jer se točno ti procesi već opažaju. Ovotjedna prognoza za Aljasku, primjerice, navodi da će za grad Anchorage to biti prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti i sedmi najtopliji dan u njegovoj povijesti.
Sve u samo jednom tjednu i s temperaturama i preko 32°C. Što se Hrvatske tiče, Split je već danas topliji 1,3°C, za što se može shvatiti koliko je dramatično ako se uzme da je točka propasti na velike dijelove svijeta zagrijavanje od 1,5°C. Slijede Zagreb, Slavonski Brod i Zadar, te potom Rijeka, Pula i Osijek po zagrijanosti u odnosu na 20. stoljeće.
Provale vrućine mogu se statistički predstaviti ako se uzme da je Split u 20. stoljeću imao u prosjeku samo 0,4 dana godišnje. Danas ih ima 13 i pol. Zadar ih je ranije imao 0,6 godišnje, danas ih ima već 9,8. Pula ih trpi godišnje 7, Zagreb 5,7..., a tu je već riječ o gradovima koji ekstremne vrućine u 20. stoljeću praktično nisu poznavali.
Odjednom se prognoze i UN-ovih klimatologa i svih velikih svjetskih znanstvenih centara za klimu o tome da će Balkan, tako i Hrvatska, biti među najpogođenijima posljedicama klimatskih promjena, pokazuju kao stvarnost koja se počinje događati. Bez obzira na to, sve vlade Republike Hrvatske do sada napravile su praktično ništa u prilagodbi na klimatske promjene, još manje u prelasku na obnovljive izvore energije.
Zagreb prvak smeća u EU, Split prvak sječe parkova
U listopadu je Express pisao o Hrvatskoj kao o zemlji čije vlasti godinama lažu, odnosno naštimavaju brojke kako bi Hrvatska ispala ekološka zemlja, a zapravo tavori na dnu europskog tehnološkog prelaska i prilagodbe na vrlo gadno 21. stoljeće koje nam prijeti. Uzmimo samo Zagreb.
Još 2015. izvještaj Europske komisije prokazao je grad Milana Bandića kao apsolutno najgoru europsku prijestolnicu po zbrinjavanju otpada. Zagreb je ocijenjen gorim, i to bitno gorim, od Sofije, Bukurešta, o gradovima poput Berlina, Ljubljane, Amsterdama, kamoli Stockholma i drugih da se ne govori.
A čak i taj Bandićev Zagreb još je mila majka u odnosu na najgora područja u Hrvatskoj poput Dalmacije, gdje odvojenog prikupljanja praktično niti nema. Prva i osnovna metoda za zaštitu gradova od pregrijavanja oduvijek je bilo ozelenjavanje javnih površina. U dobu klimatskih promjena to je postalo stvar preživljavanja tisuća građana i spašavanja kakve takve kvalitete života.
U Hrvatskoj, međutim, malo je gradova koji čuvaju svoje zelene površine. Zagreb je u maniri fascinacije Milana Bandića asfaltom i betonom mnoge zelene površine pretvorio u građevinske i taj grad radikalno je manje zelen nego što je bio kad se Hrvatska osamostaljivala.
U Osijeku se nedavno čulo u gradskom vijeću i takvih suludih prijedloga, koji su čak i pustili korijenje, da se posijeku sve breze, jer "ta stabla su ovakva i onakva". Split je ipak najgori od najgorih. Prije nekoliko godina gradske vlasti srušile su legendarni, stari, ogromni alepski bor kod spomenika Grguru Ninskom kod Zlatnih vrata koji je bio jedan od zaštitnih prizora grada.
Izbetoniralo se sve, čak i po Bačvicama u minijaturnim otocima zelenila ide se s gradnjom. A katastrofa Marjanske šume... Ispada da nije nimalo slučajno da je upravo Split u 21. stoljeću zabilježio najveći rast godišnjih temperatura u Hrvatskoj.
Dnevnik.ba