StoryEditor
sanja vlaisavljević

Par crtica o metaforama, hiperbolama i lažima

Piše desk  /  16.01.2022., 18:22h
Oni koji mi podmeću da vrijeđam stanovnike Sarajeva svojim kritičkim opaskama o gradu, zapravo, isključuju time činjenicu da Sarajevo nije tek grad onih koji u njemu stanuju nego i glavni grad BiH, što znači grad svih građana ove zemlje. U tome je najbitnija razlika između Sarajeva i svih drugih gradova.

Ovih dana sam pročitala mnogobrojne tekstove na sarajevskim portalima o mojim lažima. Osim što sam proglašena lažovom čitala sam i brojne uvrede, prostačke dosjetke i naravno o tomu kako sam plaćena da lažem. No, dobro. Pitam se hoće li ikada medijsko Sarajevo naučiti prvi i temeljeni postulat novinarstva: odgovoriti argumentom na argument a ne uvredama, omalovažavanjem, etiketiranjem i huškanjem.

Piše: Sanja Vlaisavljević/Dnevnik.ba

Hoće li medijsko Sarajevo ikada naučiti razliku između kritike pojave i vrijeđanja osobe koja iznosi kritički stav?

„Komentar Sanje Vlaisavljević za RTRS, u kojem je iznijela niz laži na račun bh. prijestonice i njenih stanovnika, kazavši da u multietničko Sarajevo vjeruju samo još "stanovnici  Republike Sarajevo", kao i da je to grad iz kojeg su "protjerani Djeda Mraz, svinjetina i ukrasna rasvjeta"…Vlaisavljević, koja za sebe voli reći da je intelektualac, kaže kako njena izjava predstavlja metaforu i hiperbolu. Međutim, izgleda da sama ne voli kada neko koristi slične stilske figure na njen račun.“

Hoće li urednica portala na kojemu je ovaj tekst objavljen ikada naučiti, a pred kraj je novinarske karijere, da su pojava i čovjek dvije bitno različite stvari? Da javno izgovoriti,makar i najveću, tendencioznu laž, recimo,  kako nema svinjetine u Sarajevu, nije isto što i napisati „Sanja je fašista“? Zbog „etiketa“ koje se javno prišivaju ljude fizički napadaju i ubijaju, a o kritičkim stavovima civilizirani svijet raspravlja, vodi debate. 

Hoće li medijsko Sarajevo ikada naučiti poštovati dostojanstvo neistomišljenika nastanjenih u Sarajevu ili će im prijetiti protjerivanjem?

Hoće li ikada odgovor na kritiku biti išta drugo osim kopanje po privatnosti onoga koji kritizira, osim „istraživačkog“ novinarstva koje se temelji na kavanskim ćaskanjima, na rekla-kazala o osobi koja je iznijela svoj stav? Ili je možda ipak krajnje vrijeme da se počne “ulaziti u meritum”, usprkos strahu od argumentirane rasprave i „gadljivosti“ prema osobi koja nešto stalno govori o kulturi dijaloga u idiličnom multietničkom Sarajevu? Treba samo čuti „veterana bh. (dakako: ratnog) novinarstva“ i vidjeti mjeru koju on postavlja u raspravi s „neprijateljem“. Ne bi on „ulazio u meritum“, ali bi vrijeđao, obezvređivao i ponižavao. A da, ipak, malo konačno počnemo ulaziti u meritum? Treba malo više napora za to, ali vrijedi pokušati.

Tko brani a tko napada glavni grad BiH?

Hoće li ijedan prigovor gradskim vlastima ili medijima završiti bez pokretanja linča? Ovih dana se nedvojbeno pokazalo da kritika, koju u sarajevskim medijima nazivaju „laž“, ipak ne smije biti izgovorena. Čak se i medijima koji su mi omogućili da kažem nešto u svoju obranu prigovara da mi to nisu smjeli dopustiti, jer takvi poput mene truju javni prostor. Što bi značilo prihvatiti ovakav prigovor kao valjan i utemeljen? To bi značilo dati apsolutnu vlast i neupitan legitimitet onim koji bi bili zaduženi za ideološku kontrolu javnog prostora. Činjenica je da je takva kontrola već na djelu i da je mnogo medijskih instanci već odavno zaduženo da je obavlja.

Oni koji mi podmeću da vrijeđam stanovnike Sarajeva svojim kritičkim opaskama o gradu, zapravo, isključuju time činjenicu da Sarajevo nije tek grad onih koji u njemu stanuju nego i glavni grad BiH, što znači grad svih građana ove zemlje. U tome je najbitnija razlika između Sarajeva i svih drugih gradova. Uostalom, u tomu je najveća razlika između moje percepcije Sarajeva i onih koji me napadaju. Oni koji brane glavni grad od svake kritike ”izvana” i na koju gledaju kao na pljuvanje njihovog ”stambenog prostora”, ne mogu da shvate bitnu predstavničku funkciju grada: ako ovo nije grad svih građana države, onda to nije glavni grad. Hrvati i Srbi koji ne stanuju u Sarajevu a kritiziraju pojave u glavnom gradu, poput skrnavljenja nadgrobnih spomenika ili podizanja spomen ploče na Kazanima, nisu ”stranci” i ”neprijatelji” koji na nedopustiv način napadaju grad, nego sugrađani koji time pokazuju da još nešto drže do činjenice da je to glavni grad BiH. Nema tu crte preko koje se ne smije preći, a koju kritizeri moje riječi uporno postavljaju. Ne može se Sarajevo braniti od prigovora onih koji u njemu ne stanuju kao što stanovnici jednog sela brane čast i ugled svoga sela od onih iz drugog sela. Treba li to još da pojasnim? Glavni grad jedne zemlje funkcionira na simboličan način poput svakog ”predstavničkog doma”, recimo parlamenta: ono što se u njemu događa stvar je ne samo onih koji u njemu sjede (”stanuju”) nego svih onih koje ti predstavnici predstavljaju.

S time je u svezi i pitanje etničkih manjina u glavnom gradu. Još manje bi se njihovi pripadnici smjeli tretirati kao ”stanci”, a pogotovo ne kao ”neprijatelji”. Što je s njihovom kritikom negativnih pojava u svome gradu? Zašto se gotovo nitko od njih ne usuđuje kritizirati gradske moćnike? Zašto ugled, zavidan materijalni status i neograničenu propusnicu za javni prostor imaju samo oni koji imaju puna usta hvale za stanje u Gradu? Zašto oni koji se ipak odvaže na kritiku, gotovo istog časa nestaju iz javnog prostora? Zašto im se odmah spočitava da ”pljuju na ono što im je Sarajevo dalo”? Zašto se više javno ne obznani tko to i na koji način danas ima pravo da govori u ime Sarajeva koje je navodno ”milostivo i velikodušno” prema onima ”koji su ostali u Gradu, a bilo bi bolje da su otišli”? Zašto se odmah pokreče nemilosrdna hajka prema sugrađanima koji ”nisu zahvalni” (što ih većina uopće još trpi?!) i zašto takva hajka ima obilježja najcrnjeg šovinizma (spram kojeg ugledne ličnosti Grada ostaju potpuno ravnodušne)?

Ima li ipak razlike u ”stilskim figurama”?

Hoće li medijsko Sarajevo napokon naučiti da se ne zaklanja iza mišljenja „Sarajlija“, „građana“, „vjere“….?

Hoće li medijsko Sarajevo naučiti da se stilske figure o nekim općenitim pojavama ne mogu usporediti sa “stilskim figurama” koje označavaju smrt i progon osobe?

Hoće li medijsko Sarajevo naučiti da proglašavanje nekoga fašistom i širiteljem mržnje prema nekoj vjeri i naciji ne znači obračun sa neistomišljenikom nego izravno raspirivanje mržnje i stavljanje mete na čelo osobi koja se tako etiketira? Reče autor (dakako bez potpisa, sa fantomom na glavi) da „Vlaisavljević ne podnosi stilske figure na svoj račun“. Zamislimo samo jedan ozbiljan svjetski medij kojemu je ova rečenica argument protiv nečijeg (potpisanog) javno izrečenog stava.

I konačno, evo prihvatit ću sve tvrdnje da sam lažov. Dapače, evo izjavljujem: ja sam lažov koji je izrekao tri neistine o Sarajevu i to na „neprijateljskoj“ teritoriji. Na RTRS. Na HMS, Poskok.info, Dnevnik.ba. Bild.ba. TV HB itd.Dakle, na svakoj teritoriji koja izlazi iz okvira glavnog grada. No, da se ipak malo zadržimo na mojim javno izrečenim lažima.

Ima djeda Mraza, nema djeda Mraza (što je istina a što laž?)

Djed Mraz nije svediv na ime, na oznaku pojedinca koji igra njegovu ulogu, a pogotovu ne na neku lutku iz izloga. Djed Mraz uistinu postoji u nekoj sredini samo kao glavni akter jedne scene darivanja, rituala dodjele paketića maloj djeci koja još žive u svijetu čarolija. Djed Mraz je lik iz bajke i samo tamo ima svoje mjesto, ulogu i značenje. On ne postoji niti može postojati na nekom realnom mjestu, pa niti u Sarajevu, izuzev da mu to realno mjesto ustupi malo prostora i malo vremena za njegovu bajku. Djed Mraz nije tek pojava na koju možete uprijeti prstom na ulici, pokazati da tamo ima neki glumac koji je obukao prepoznatljiv kostim, nego je to ime za scenu darivanja, dakle za čitavi jednu alegoriju. Oni pak koji su me uvjeravali da na ulicama i u izlozima Sarajeva ima Djedica činili su to kao da mi pokazuju nekog glumca koji se nakratko išetao s kazališne scene na ulicu, među običan svijet, u kostimu predstave koja se tamo igra. I? Time dokazali kako lažem da nema Djed Mraza u glavnom gradu BiH.

Potkrijepiti tvrdnju da ima DjedovaMrazova u Sarajevu pretpostavljalo je svjedočiti o nekom značajnom broju davanja paketića u predškolskim ustanovama i na priredbama, ali se u takvo darivanje računa samo ono čiji je glavni akter, darovatelj, Djed Mraz. Slika djece s paketićima u rukama to ne dokazuje, a još manje kostimirani glumac koji nešto priča pred šestoro ukočene djece u glavnoj pješačkoj zoni Grada. Za postojanje lika iz bajke je potrebno da mala djeca pred spavanje slušaju priče o njegovim čudnovatim moćima i velikim pustolovinama. Da danima maštaju i noću sanjaju o njegovu dolasku, da mu pišu pisma i ostavljaju poruke sa svojim željama. Stoga je važniji dokaz o prisustvu Djeda Mraza u glavnom gradu stanje sa slikovnicama i bajkama u knjižarama, stanje s lektirom, televizijski programi za djecu i pričanjem priča u vrtićima, itd. (Ma ne, zamislite da se još i o knjižarama glavnog grada otvori priča…) Da bi mit postojao, mit se mora živjeti, pa tako i mit u dječjim glavama. No, pitanje je ima li još prostora za takav mit pored svih ideoloških mitova.

Ima svinjetine, nema svinjetine (što je istina a što laž?)

Ispalo je veliko iznenađenje, čak i za ”one koji se razumiju u metafore”, da je riječ o metafori!  A o čemu drugom se uopće moglo raditi? O ispitivanju konzumacije mesa u glavnom gradu? O stanju na tržištu? O mogućoj krizi u prehrambenoj industriji? O poremećenom odnosu potražnje i potrošnje? Odgovor koji sam dobila od onih koji su me proglasili lažljivicom jeste da ima svinjetine - u vakuumskom pakiranju i ovitku, a možda i nešto žive vagena tezgi u nekoj tržnici - ali da je ”mala potražnja”. A ovo ”mala potražnja”, to nije metafora? To je valjda nalaz tržišne inspekcije, agenata kupoprodaje? Pa upravo sam to i ja tvrdila: ima svinjetine, ali je ”mala potražnja”. Ima DjedovaMrazova, ali je ”mala potražnja”. Ima svjetlucavih novogodišnjih ukrasa, ali slabo svijetle, više ”škilje”. Čak je i jedan moj ugledni sugovornik izjavio da je ”novogodišnja rasvjeta mizerna”. Kada je nečeg malo, premalo, a nije ti drago, jer ti je stalo do grada u kojem živiš, onda malo pređe u nimalo, metafora začas pređe u hiperbolu. Ali da nisam bila u pravu ili da je sve bilo stvar puke retorike, zar bi ovolika hajka bila podignuta zbog jedne rečenice?! Zar bi se odvagivali kilogrami tog mesa kroz rečenice glavnih kritizera moga javnog izrečenog stava? Što je značila polemička tvrdnja ravnatelja Narodnog pozorišta u Sarajevu, izrečena na temelju njegovog međunarodnog prehrambenog iskustva, da u svakoj europskoj metropoli na svakom ćošku ima halal-dućan, ako ne upravo ono što sam prigovorila Sarajevu da mu nedostaje?Hoćemo li to nazvati ”prehrambena širokogrudnost metropole”? Što iz toga treba zaključiti? Samo to da je ”mala potražnja”? Ali to nije odgovor i to odbijaju da shvate oni koji su se angažirali u graji moga linča. ”Mala potražnja” je važan simptom stanja u glavnom gradu, izvjesnog nedostatka koji je najmanje stvar konzumacije tabuiziranog mesa.

Lažljivica je ona koja laže (što je istina a što laž?)

Kada sam ustvrdila da su Djedovi Mrazovi i svinjetina ”protjerani” (opet metafora!) iz Sarajeva, moji razjareni progonitelji tvrde da sam izrekla neistine. A to su ”neistine” zato što su to provjerljive tvrdnje: ima DjedovaMrazova i ima svinjetine (samo malo ili možda čak i nedovoljno). Ako nečeg ima, ne možeš tvrditi da ga nema. Inače lažeš.

Ali, treba znati da neistinita ili pogrešna tvrdnja nije isto što i laž. Netko može tvrditi da ima previše i DjedovaMrazova i svinjetine u glavnom gradu, a netko drugi da ih nimalo nema, a da niti jedna niti druga tvrdnja ne budu laž. Da bi neka tvrdnja bila laž potrebno je da onaj tko je izgovara ima namjeru da drugoga obmane i da to čini sa sviješću da ne govori istinu. Tako je za svu kasniju povijest sv. Augustin definirao laž. Što će reći da netko može govoriti istinitu tvrdnju a da laže ili da može govoriti neistinitu tvrdnju a da ne laže. Namjera o obmani drugoga je glavni kriterij. Prema tome, ako mi se pripisuje namjera da lažem i obmanjujem,onda nijedna moja kritika društvenih pojava u Sarajevu nikako ne može biti shvaćena kao dobronamjeran čin. Štoviše, da govorim samu istinu i ništa drugo doli istinu, opet ću biti lažljivica. Jer su branitelji, uglavnom ilegalci, grada Sarajeva ustanovili da su moje namjere neprijateljske i to je za njih nedvojbeno. Nije mi ostavljana mogućnost niti da se ”perem” jer i tada će to biti u nekoj skrivenoj namjeri da naudim svojim sugrađanima. Hajde da i to pokušam. Eto sve sam lagala što sam rekla: i za Mrazove i za svinjetinu i za rasvjetu. Sve je to bila laž i ništa drugo nego laž! U medijima koji su me nedavno isljeđivali upravo se takvo priznanje tražilo od mene. I što bi bilo da sam ga izrekla? Kada tvrdim da lažem, govorim li istinu ili lažem? Za svoje progonitelje uvijek lažem, što će reći da makar sada govorim istinu: da lažem kada tvrdim da lažem. Staro je pitanje: Je li lažov kad kaže da laže, laže ili govori istinu?

Trebaimati hrabrosti i velikog strpljenja pa se suočiti sa svim optuženičkim klupama na koje me neprestano razni tužitelji pozivaju. Međutim,kada mi se ipak da prilika da javno odgovaram na optužbe, to ne može biti predstavljeno kao „okupiranje televizijskog studija“,o kojemu uz mizogne tvrdnje govori novinski urednik koji očito još vjeruje da je na ratnom zadatku i da javno mnijenje u kojem on figurira kao ”veteran (ratnog) novinarstva” treba biti obranjeno od ”strane okupacije”. Javni prostor je nešto što se niti oslobađa niti okupira u liberalnoj demokraciji. Ali ovakve izjave mogu pouzdano svjedočiti da je za mnoge javni prostor ”teritorija” koju su zaposjele ”naše snage” u borbi s ”njihovim snagama”.

I konačno: čak i da lažem imam pravo na javnu riječ a odgovoriti mi se može samo istinom ili nekom drugom laži, ulazeći u meritum stvari, a ne u moju privatnost i ne tako da me se vrijeđa i omalovažava.

Dnevnik.ba

24. svibanj 2022 12:25