Otkud mudžhahedini u ratu u BiH?

Piše: Edin Subašić/Al Jazeera Balkans

Vrlo pojednostavljena tumačenja razloga i smisla boravka stranih plaćenika ili dobrovoljaca označavaju ih kao avanturiste, „pse rata“ za novac, kao produžene ruke stranih agentura ili kao neinstitucionalnu podršku država iz kojih su došli. Ovisi jesu li sa zapada stigli u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ili su kao „pravoslavni prijatelji“ Srbije i bh. Srba došli u Vojsku Republike Srpske (VRS) iz Rusije, Grčke itd. Međutim, pozadina dolaska islamskih boraca ostala je najkontraverznija i nikako se ne može pokriti objašnjenjem da se radilo samo o „pomoći ugroženoj muslimanskoj braći u BiH“.

S obzirom na pravne, kulturološke, diplomatske posljedice njihovog dolaska i boravka te na međunacionalne i međumuslimanske odnose koji i danas opterećuju bh. društvo može se reći da je pomoć ovih „dobrovoljaca“ i njihova proislamska motivacija zapravo bila više politički štetna i kompromitirajuća za Bosnu i Hercegovinu, nego vojno korisna. Zato je neophodno rasvijetliti razne aspekte njihovog dolaska i djelovanja, a posebno u kontekstu aktualne antiislamske histerije na globalnom nivou i mogućih reperkusija po BiH.

‘Osnova za nešto drugo‘

Dolazak mudžahedina u manjim grupama zabilježen je već od prvih mjeseci rata. Afganistanski borci, pripadnici radikalnih islamističkih skupina iz nekoliko zemalja širom islamskog afro-azijskog pojasa uglavnom su stizali u dolinu Lašve oko Travnika i Novog Travnika i na područja oko Bugojna i Zenice. Prvo i najvažnije njihovo odredište bila su sela Mehurići i Guča Gora s čijeg područja su vrlo brzo nakon izbijanja sukoba i napada mudžahedina protjerani svi Hrvati.

Sankcionirana samo dva Arapina

Realna je pretpostavka da su počinitelji zločina iz redova boraca afro-azijskog porijekla odmah nakon rata napustili BiH i otišli na druga ratišta te da je bilo nemoguće sankcionirati konkretne izvršitelje. Međutim, bosanski sudovi nisu primijenili institut „zapovjedne odgovornosti“ na njihove zapovjednike (emire) koji su ostali u BiH niti ih procesuirali za „nepoduzimanje mjera da se počinitelji kazne.“ U BiH je osuđen samo Abduladhim Maktouf i to na tri godine zatvora za pomaganje u izvršenju KD-a nezakonitog zatvaranja pet hrvatskih civila 1993. u Travniku, dok je glasnogovornik odreda El mudžahid Abu Hamza Imad Al-Husin, nakon što su ga organi BiH proglasili sigurnosnom prijetnjom, proveo sedam godina u Imigracijskom pritvoru, a da protiv njega nikad nije podignuta nikakva optužnica.

Međutim, njihovo prisustvo, izgled, ponašanje i način prakticiranja vjere ubrzo su postali izvor čestih konflikata i s muslimanskim stanovništvom i pripadnicima ARBiH, kojima su navodno došli pomoći.

„Pomoć muslimanskoj braći“ u Bosni ubrzo je postala teret jer su mudžahedini iz Egipta, Saudijske Arabije, Sudana, Jemena, Alžira... pokušavali vrlo agresivno promijeniti sekularni način života stanovništva, navike i sustav vrijednosti, naturajući sasvim nepoznate oblike ponašanja ovdašnjem stanovništvu.

Nekadašnji pripadnik odreda El mudžahid Adnan Mešanović koji im se priključio kao maloljetnik o tome je već svjedočio u medijima: "Ideja koju je je propagirao džemat je bila ideja pokreta Džema islamija, ekstremističke muslimanske organizacije, kasnije blisko vezane s Al-Kaidom. Te vehabije su imale financijsku pomoć od Saudijske Arabije, Egipta i Alžira. Naročito se gajio kult emira, kult vođe. Bh. muslimani ih nisu odmah prepoznali kao opasnost, mislili su da je u pitanju skupina ljudi koji su samo klanjali drugačije. Ali oni su temelje vjere površno tumačili. Koncentracija je bila fokusirana na džihad, globalnu politiku itd. U principu, to je bila polazna stanica za nešto drugo. U to vrijeme je bilo vrlo tvrdo nastrojenih. Takav je, recimo, bio i Abu Hamza Al Masri, koji je bio jedan od vođa“.

Da je njihov dolazak bio „osnov za nešto drugo“ vrlo brzo se ispostavilo, a kako vrijeme prolazi, njihove i krajnje nakane autora čitavog projekta sve jasnije su se razotkrivale. One se danas artikuliraju npr. kroz „tumačenja“ karaktera rata u BiH kao džihada, kroz sudske procese bosanskim oficirima za zločine mudžahedina, današnja etiketiranja Bosne i Hercegovine kao riziko-faktora u svjetlu globalnih sigurnosnih prijetnji, a zatim i kroz sumnjive političke koncepte nacionalnih elita u BiH itd.

Nebitna vojna snaga, ekstremni zločini

Iako je čak i dokumentima nemoguće utvrditi koliko je mudžahedina prošlo kroz BiH, uglavnom je realna procjena da je ovdje ratovalo od 1992. do 1995. godine ukupno 2.500 – 3.000 boraca. Ali, nikad u tom broju nisu ovdje bili istovremeno obzirom da su cijeli rat odlazili i dolazili. Tako da je u BiH na raspolaganju bilo maksimalno 800 do 1.200 boraca, što je snaga ojačanog odreda ili jedne nepotpune brigade. Također, oni su bili raštrkani u nekoliko kampova te su zapravo bili raspoređeni u nekoliko manjih formacija jačine čete.

Jasno je da je ovakva brojnost u vojnom smislu, pored više od 200.000 bosanskih boraca, bila sasvim beznačajna. Njihova korist u borbenim djelovanjima ispoljavala se sporadično na taktičkoj razini, zabilježeni su značajniji uspjesi na ozrensko-vozućkom pravcu 1995. godine u završnim borbama i na još nekoliko tvrđih uporišnih točaka srpskih snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa ARBiH i to bi bilo sve.

Vojni zapovjednici korpusa i Generalnog stožera ARBiH isticali su nekooperativnost odreda El mudžahid i nepouzdanost u sudjejstvu s jedinicama 3. i 7. kurpusa ARBiH. Bošnjački zapovjednici često nisu imali nikakvu komunikaciju s mudžahedinima, njihove vođe (emiri) nisu prisustvovali planiranju akcija i brifinzima, a ako ih se i planiralo za akcije, onda su odbijali sudjelovati, birali gdje će ratovati uz stav da „njima komanduje samo Allah“. O svemu tome često su govorili generali Fadil Hasanagić, Fikret Ćuskić i Sakib Mahmuljin.

Najveći problem bilo je ponašanje mudžahedina prema zarobljenicima. U nekoliko navrata mudžahedini su otimali zarobljenike iz jedinica ARBiH i odvodili ih u svoje logore. Danas je gotovo nemoguće utvrditi koliko su egzekucija, čak i ritualnih ubojstava zarobljenika oni izvršili, ali je činjenica da su to organi vojne sigurnosti zabilježili na područjima oko Travnika, Zavidovića i Vozuće. Posljedica je da su na procesima nakon rata za njihove zločine odgovarali bošnjački oficiri, ali o tome nešto kasnije.

U pokušajima da se njihova samovolja obuzda, pripadnici ARBiH su više puta bili na rubu oružanog sukoba s mudžahedinima, a na zahtjeve vojnih zapovjednika prema političkom rukovodstvu u Sarajevu nitko nije odgovarao efikasnim mjerama. Zapravo, smatra se da je uticaj na mudžahedine tada mogao imati jedino Alija Izetbegović i vrlo uski krug ljudi oko njega.

Nejasno je zašto je politički vrh tolerirao očigledno iskakanje odreda El mudžahid iz svih linija vojne subordinacije i koordinacije na frontu, kao i to što su na civilnom i vjerskom planu stranci AA porijekla (afro-azijskog) remetili gotovo sve ustaljene oblike života i to s uvrjedljivom nadmenošću prema stanovništvu, pa čak i prema ulemi kao „kiafirima koji su napustili islam“. Jedan od razloga takvog političkog pokroviteljstva očigledno štetnog djelovanja stranaca može biti financijska, tehnička, vojna i humanitarna pomoć koja je stizala iz islamskih zemalja u paketu s borcima. Ali taj razlog je ipak nedovoljan za toleriranje pričinjene štete.

Neki drugi razlozi svakako su političke prirode, a radi se o utjecajima moćnih međunarodnih faktora kojima se Izetbegović i krug ljudi oko njega nisu ni mogli, a možda niti htjeli suprotstaviti radi vlastitih projekcija budućnosti Bosne i Hercegovine i njenog položaja u svjetskom poretku. U svakom slučaju, projekt po kojem su mudžahedini stigli u BiH nema autore među liderima bosanskih muslimana, nego samo izvršitelje. „Mozak“ projekta je daleko sofisticiraniji i moćniji sustav od njih, a niz indikatora podsjeća na britanski obavještajni i politički neokolonijalni establišment i njihov „modus operandi“. Indikatori su na svim razinama, od taktičkog, preko strateškog do povijesno-iskustvenog.

Dnevnik.ba