Nogomet se u Argentini počeo igrati na dva mjesta, ispred Engleskih škola i u ruralnim područjima. Ovaj prvi je pratio sva pravila, Engleski učitelji su djecu učili fundamentima njima nepoznate igre.
Piše: Filip Bilić / Dnevnik.ba
Dok se drugi nogomet razvijao sam od sebe, među običnim pukom, na prljavim ulicama, improviziranim terenima, sa bilo čime što je ličilo na loptu. Tako se kroz godine iz tog uličnog nogometa rodila ideja koju su Argentinci nazvali „la nuestra“ (naša igra).
Predstavljala je izvorni stil po kojem je ljubav prema lopti bila iznad svega, koji se bazira na tehnici i napadačkom nogometu, te uzdiže umijeće pojedinca. „La nuestra“ je postala dio argentinskog nacionalnog identiteta i prkosila je engleskom direktnom, industrijskom nogometu. Iz nje se u jednoj radničkoj četvrti Buenos Airesa rodio „zlatni dječak“ ili kako su ga nazvali Argentinci, „El Pibe de oro“. „El Pibe“ je predstavljao malenog siromašnog dječaka koji je odrastao igrajući nogomet na divljim terenima, bio je antiteza bogataškoj djeci i engleskom industrijskom nogometu. Već sa deset godina „El Pibe“ je bio zvijezda u svom gradu, televizijske ekipe su dolazile snimati reportaže o „zlatnom dječaku“ do tada neviđenog talenta. Dječak se zvao Diego, vjerojatno ste čuli za njega.
Dan kad je čovjek postao mit
„U Argentinskom nogometu postoje dvije figure, jedna cijeni kreativnost, druga čisto preživljavanje. Kreativac je fokusiran na individualnost, kreativnost i dribling. Druga figura predstavlja onog tko se nikad ne predaje, onog tko je naučio igrati u lošim uvjetima. Kada bi se oba tipa mogla objediniti u jednoj osobi, to bi bio Maradona.“ Riječi su ovo Juana Sastriana, argentinskog povjesničara i pisca.
Nogometni puk u Maradonino vrijeme bio je podijeljen na kreativnost i lepršavu igru koju je gajio Luis Cezar Menotti i na puko preživljavanje, pragmatičnost i rezultat iznad svega kojeg je zagovarao Carlos Bilardo. „Menottisimo“ i „bilardissimo“ nisu samo bila mišljenja i stavovi na koji bi se način nogomet trebao igrati, bili su to svjetonazori koji su duboko dijelili argentinsko nogometno društvo. Argentina je oba naslova svjetskih prvaka osvojila baš pod njima - 1978. kada je Menotti vratio duh „la nuestre“ i 1986. kada je Bilardo na krilima Maradone uzeo zadnji svjetski naslov za „Gauchose“.
To Maradonino prvenstvo se dan danas gleda kao najbolje odigran turnir nekog pojedinca u povijesti nogometa. Od svih utakmica koje su u dugoj povijesti lopte odigrane, niti jedan trenutak prije, niti jedan poslije nije ušao u mit kao što je „Božja ruka“. Zapravo, najkontroverzniji i najbolji gol u povijesti nogometa pali su u razmaku od samo nekoliko minuta. U ta dva gola opisan je živopisni Maradonin karakter i dualizam argentinskog nogometa. Da ne bih izmišljao „toplu vodu“ i upropastio taj trenutak preizraženim glorificiranjem, ostavit ću ga Emiru Kusturici:
"Veliko je čudo da planeta Zemlja nije iskočila iz svoje orbite kada je više od milijardu ljudi skočilo u isti trenutak. To je bio trenutak kada smo slavili Maradonin gol protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Zemlja je neometano nastavila svoj put oko sunca samo zato što je to bio skok za pravdu. Čak je i sam Gospod Bog umiješao svoje prste. Prvi gol protiv Engleza postignut je njegovom rukom. Iako je u pitanju bio sam fudbalski šampionat, bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada je zemlja koja je žestoko zadužena kod MMF-a pobijedila jednu od onih koje vladaju svijetom."
Bio je to čisti „bilardissimo“, instinkt za preživljavanje, onaj drugi dio od kojeg je bio satkan Maradona. „Mali zeleni“ je Englezima ukrao novčanik iz zadnjeg džepa, a da je to gledao cijeli svijet. Cijela planeta Zemlja, osim glavnog sudca utakmice Ali Bin Nassera.
Ako se kod prvog gola u Diegu probudio uličarski duh „El Pibea“, sposobnost prilagođavanja novim uvjetima i instinkt za preživljavanjem, kod drugog gola se oslobodio njegov kreativni dio.
Ono što je Englezima u 55. minuti utakmice počinio Diego, u argentinskom nogometnom žargonu se naziva „Gambetta“. To je naziv za solo dribling koji je nastao na neravnim i divljim terenima Argentine. Sastojao se od tehnike igrača i njegove mogućnosti da prevari protivnika, da ga zavara, uvjeri u suprotno od onoga što će učiniti i u zadnji tren brzo promijeni svoj pravac.
Tako je „El Pibe“ primio loptu nekoliko metara u svojoj polovici, u 10 sekundi pretrčao 50 metara, dodirujući loptu 12 puta prevario je sedam engleskih igrača i zabio „gol stoljeća“. Bio je to trenutak kad su engleski navijači proklinjali onaj dan kad su britanski imperijalisti došli na argentinske obale. Ne zbog škola, banaka i željeznica koje su tamo izgradili, nego zbog lopte koju su ponijeli sa sobom i oslobodili „duha u boci“.
Drugi Maradonin gol bio je čisti „menottissimo“, kreativnost, individualnost i dribling, sve ono zbog čega se u nogometu možeš naježiti. U samo par minuta Maradona je otišao iz krajnosti u krajnost, od prevaranta s ulice do božanstvenog nogometnog genija. U tih pet minuta stala je sva povijest Argentine, „menottissimo“ i bilardissimo“ savršeno su objedinjeni u Ying i Yang argentinskog nogometa.
Godinu nakon što se Maradona sa Argentinom popeo na vrh svijeta, rođen je novi „El Pibe“. Nosio je isti broj kao Diego, igrao je istu poziciju, imali su sličnu konstituciju, bili su majstori „gambette“, loptu su udarali istom nogom i igrali su u istom klubu. Toliko slični, ali opet različiti za tek jedan trofej. Novi „El Pibe“ će osvojiti sve moguće nagrade u nogometu, no dok se sa Argentinom ne popne na vrh svijeta, u očima „Gauchosa“ nikad neće biti kao Diego. Zove se Lionel, možda ste čuli za njega.
AD10S
Valjda postoji neka simbolika što su na isti datum kao Maradona, ovaj svijet napustili Fidel Castro i George Best. Prvog je imao istetoviranog na nozi i sa njim je je dijelio političke stavove. Dok je sa Bestom osim tehnike i driblinga, dijelio razvratan i boemski život koji ih je obojicu kasnije koštao.
Ja sam se tako rodio u krivo vrijeme u povijesti, jer sam za života Maradonu uhvatio tek kao trenera i navijača u VIP loži sa oni svojim pretjeranim izljevima emocija. Ma koliko god danas postojala mogućnost gledanja tih svih utakmica i poteza, ostaje dojam da se Maradonina genijalnost mogla samo doživjeti gledanjem i proživljavanjem tih trenutaka u realnom vremenu.
Za mnoge Božansko biće, ali za mene čovjek čiji su poroci i problemi van terena bili dokaz da je poput svih nas tek obični smrtnik. Njegovo prokletstvo bilo je u tome što nije zauvijek mogao ostati „El Pibe di oro“, zlatni dječak koji oduševljava talentom i prkosi buržoaziji.
Diego je morao odrasti i prepustiti se životu. Njegovi problemi više nisu bili kako će nanizati pet igrača i zabiti gol, nego kako živjeti sa slavom i oduprijeti se „zlatnim jabukama“ koje život nudi. Zato je Diego sa svim svojim manama i vrlinama, bio u isto vrijeme primjer kako treba i kako ne treba. Možda je na ovom svijetu bilo boljih igrača, znam da je bilo onih koji su osvojili više trofeja i zabili više golova, ali mislim da niti jedan nije bio velik kao Maradona. A imao je samo 165 centimetara.
Dnevnik.ba