Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Nakon što su u javnost dospjele informacije kako će visoki predstavnik Christian Schmidt, poslije niza bezuspješnih pokušaja domaćih političara da se dogovore, nametnuti izmjene Izbornoga zakona u BiH, stvorena je prava histerija kod bošnjačkih političkih i različitih drugih predstavnika. I dok su takve reakcije svojstvene i, u konačnici, legitimne u političkom ringu – iako nerijetko izlaze iz okvira ne samo etike nego i zdrave pameti – dotle je istup Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, u najmanju ruku neočekivan. Poglavito što jedna vjerska zajednica progovara jezikom politike a ne vjere, pozivajući na političku akciju, a ne govoreći ništa o potrebi očuvanja mira – kao preduvjeta za bilo što normalno.
Zabrinutost i političke poruke
U priopćenju Ureda za odnose s javnošću Rijaseta IZ-e u BiH, odaslanom 24. srpnja, između ostaloga, ističe se zabrinutost zbog pretpostavljenih promjena Izbornoga zakona te što bi „nametnuta rješenja mogla biti u suprotnosti sa evropskim vrijednostima i normama koje vrijede u drugim evropskim državama“.
Zato apeliraju „na visokog predstavnika i one koji su popustili pod pritiscima ucjenjivačkih politika iz susjedstva i blokada koje provode isti oni kojima se sada daju još veće ovlasti da sa istim blokadama i politikama podjela i segregacije nastave, da razmisle o dalekosežnim posljedicama svojih odluka“.
A sve to pod opaskom onima koji će donositi odluke „da se ne igraju budućnošću ove zemlje i njenih građana“. Odatle, nakon što su hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića optužili za „pokušaj dehumanizacije bosanskohercegovačkih muslimana“, ističu kako „odlučivanje o budućnosti države treba vratiti u institucije sistema“.
„Potrebno je politički odgovorno, argumentirano, a ne politikantski, suprotstaviti se pokušaju nametanja ozakonjene diskriminacije nad našim narodom i građanima Bosne i Hercegovine, makar to dolazilo i od dijela međunarodne zajednice. Obaveza je svih nas upozoriti prijatelje Bosne i Hercegovine na pogubne, dugoročne posljedice ozakonjenja elemenata segregacije i aparthejda u Bosni i Hercegovini“, smatraju članovi IZ-e BiH.
Niti jedna riječ o miru
Sve u svemu, ako se izostavi imenovanje subjekta koji stoji iza priopćenja, ne bi se ni u kojem slučaju moglo naslutiti kako je riječ o vjerskoj zajednici ili nekom njezinu tijelu – kakvo je u Katoličkoj Crkvi, primjerice, Komisija Iustitia et pax.
Takav je dojam ponajviše zbog korištenog rječnika u kojemu se niti jednom riječju ne potiče niti poziva na ono što bi svakoj vjerskoj zajednici trebalo biti primarno, a to je izgradnja mira i suživota na temelju vjerskih postulata.
Dok izražava „zabrinutost“ IZ-a u BiH, „koja okuplja većinu Bošnjaka i druge muslimane koji je prihvataju kao svoju i koji dolaze iz reda brojnih manjina“, ne vidi kakvom se sve retorikom služe pojedini njezini članovi. Neovisno o sadržaju na koji se netko referira, valja (se) zapitati: zar prosječnom vjerskom službeniku – apstrahirajući uopće o kojoj je monoteističkoj religiji riječ – nije prvotno poslanje uputiti na zdravi razum; na mir kao preduvjet bilo koje pojedinačne i društvene aktivnosti; na pravdu kao temelj koji se ne gradi ratom i političkom silom nego iz ljubavi prema Bogu i čovjeku?
Kako je, u tom kontekstu, moguće da se vodstvo Islamske zajednice niti jednom riječju kritički ne osvrne na svoje članove kada kažu kako su buduće opcije Bošnjaka „iseljavanje u Anadoliju ili rat“; kada ističu da su ovdašnji muslimani „među najbolje naoružanima na svijetu“… ili zašto barem nisu pozvali na zadržavanje mira i dostojanstva u budućim aktivnostima kao što su prosvjedi?
Odgovori na ovo slijevaju se u činjenicu kako se autori priopćenja nisu vodili vjerskim nego političkim postulatima.
Kakva je Bosna po mjeri IZ-e BiH?
Da su oni na tragu jedne politike nedvojbeno se vidi kada već na početku priopćenja ističu da su pretpostavljane promjene „u suprotnosti sa evropskim vrijednostima i normama koje vrijede u drugim evropskim državama“.
Zbog toga odmah valja zapitati: u kojim to i kakvim europskim državama? I može li se Bosna i Hercegovina u političkom smislu uspoređivati s Njemačkom, Italijom, Francuskom, Španjolskom…? Pa i Hrvatskom? U svim tim pojedinačno zemljama živi „jedan narod i ostali“: Nijemci i ostali, Talijani i ostali, Francuzi i ostali, Španjolci i ostali… Hrvati i ostali.
Odatle drugo pitanje: Smatra li Islamska zajednica u BiH da je Bosna i Hercegovina država „Bošnjaka i ostalih“?
Prema pročitanomu u priopćenju, sve upućuje na potvrdan odgovor. Upravo onako kako je bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić svojedobno rekao glavnom rabinu njujorške sinagoge Arturu Schneieru: „Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, a što nama ne date jednu državu – BiH?“ (Usput, ovo je razotkrio nekadašnji vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.)
I tu je zapravo ključ cjelokupnoga problema, a priče o građanskom uređenju ove zemlje su za politički naivne i povijesno neupućene.
Složene zemlje kakva je nedvojbeno BiH, traže složena politička rješenja. Njih je moguće naći u europskim državama koje su prema svojoj strukturi stanovništva i povijesnim okolnostima, slične ovoj zemlji, a to su: u prvom redu Švicarska, a onda i Belgija.
Stoga treće pitanje: Drži li Islamska zajednica u BiH da političko uređenje Švicarske ne pripada „europskim vrijednostima“?
Što je dogovoreno?
Ono što se osobito ne može dovesti u vezu s vjerskim postulatima jesu paušalne ocjene kako su pretpostavljane nametnute promjene Izbornoga zakona plod pritisaka „ucjenjivačkih politika iz susjedstva i blokada“ koje će sada, prema isticanju IZ-e u BiH, imati još veće ovlasti s nesagledivim posljedicama. Dakle, očito se cilja na pitanje izbora poslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, koji bi trebao onemogućiti da Bošnjaci – iz, u prvom redu, Bosansko-podrinjskoga i Unsko-sanskoga kantona, gdje je Hrvata, nažalost, vrlo malen broj – lažno se predstavljajući Hrvatima, biraju Hrvatima članove ovoga Doma.
Koliko je ovo površna, brzopleta i besmislena ocjena govori ne tako davna prošlost.
Ona kaže ono što bošnjačka politika uporno zaboravlja: da su BiH stvorili i Hrvati glasajući 1992. za njezinu neovisnost; da su u ključnom trenutku stali u njezinu obranu sklapajući u ožujku 1994. s Bošnjacima Vašingtonski sporazum (koji je predviđao konfederaciju s Hrvatskom!) što je onda dovelo do mira u Daytonu, u studenom 1995. kada je načinjen i Ustav BiH. I ne treba biti puno mudar kako bi se zaključilo da on nikada ne bi bio potpisan da je rečeno kako će Bošnjaci birati Hrvatima njihove predstavnike i da će se u bilo kojem obliku dovoditi u pitanje konstitutivnost Hrvata.
Ako to političari iz svojih političkih ciljeva „zaboravljaju“, to ne bi smjeli zaboravljati „ljudi vjere“. Jer to onda još nakaradnije izgleda.
Odatle još jedno pitanje: Zašto je problem da Hrvati, kao konstitutivni narod bez kojega ne bi bilo države Bosne i Hercegovine, biraju svoje predstavnike?
Poglavito što Hrvati – kako iz Hrvatske tako i iz BiH – niti jednom riječju ne dovode u pitanje suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine; što ne govore o „hrvatskom svijetu“; što ne zveckaju oružjem i ne prijete ratom.
Hrvati samo hoće da se poštuje ono što je dogovoreno; da im se vrati ono što su bjelosvjetski politički banditi – s potpuno krivim procjenama – u odijelima visokih predstavnika, otuđili u vremenu poraća; da ne budu politički beznačajan čimbenik što bi vodilo u dekonstituiranje i nestanak.
Odatle valja spomenuti kako, u okolnostima kada bošnjačka politika svjesno radi protiv toga, unoseći mržnju između ova dva prijateljska naroda (koji, nažalost, imaju i svoju kratku, ali duboku, neprijateljsku prošlost 1993.), razvidno je kako i hrvatski predsjednik Milanović ponekad uputi i poruke koje prelaze prag političke korektnosti – što se ipak, bez logičke pogrješke „pars pro toto“, ne može ocijeniti dehumaniziranjem jednoga naroda!
Dalekosežne posljedice
I kada, konačno, Islamska zajednica govori o „dalekosežnim posljedicama“ očito da joj fokus izlazi izvan onoga bitnoga, a to je dobro svih stanovnika Bosne i Hercegovine (a ne samo Bošnjaka) te njezin opstanak i normalno funkcioniranje, bez međunarodnoga protektorata.
Može li se to postići tzv. „građanskim uređenjem“ pri čemu bi titoisti zadržali svoje privilegije, a Bošnjaci kao najmnogobrojni narod imali hegemoniju nad drugima (poput Srba u obje Jugoslavije)?
Zar rješavanje političkih frustracija Hrvata u BiH – za što su zaslužni bošnjački političari koji su samo glumili da se žele dogovarati, i međunarodni promašeni projekti – ne bi dovelo do približavanja stavova ova dva naroda o budućnosti ove zemlje? Zar to ne bi otupilo i nacionalističku retoriku, secesionističkoga tipa, i kod srpske dominantne politike? Zar to ne bi bio put ka stvaranju zajedničkoga državnog identiteta koji će u sebi ukomponirati i nacionalne identitete – zbog kojih se, u konačnici, i vodio posljednji nesretni rat?
Dalekosežne posljedice toga bile bi – i na tom bismo tragu svi trebali Boga moliti te svoje političke predstavnike opominjati – da neki „mali Anto“ i neki „mali Amir“ mogu zajedno, bez imalo opterećenja, bodriti državnu reprezentaciju BiH u bilo kojem sportu… i da će im se, neminovno, kad-tad u tomu priključiti i neki „mali Nemanja“. I kada stasaju da sva trojica za taj državni tim mogu, ako budu dovoljno dobri u tom sportu, nastupati, a ne s gađanjem gledati prema simbolima ove države, koju bi neki napravili samo po mjeri jednoga naroda.
Jer, barem bi ljudi vjere morali imati na umu kako politika nije cjelokupan život; kako politička pitanja jesu izrazito važna, ali da su život općenito i, integralni mu pratitelj, suživot na ovdašnjim prostorima, važniji od njih.
Stoga istupi vjerskih predstavnika neka budu riječima vjere, a ne politike – prema načelu: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12).
Dnevnik.ba