Article_Top_970x250

Oca sedmero djece i hrvatskog branitelja Grad Mostar istjeruje na ulicu

Potresno pismo

Oca sedmero djece i hrvatskog branitelja Grad Mostar istjeruje na ulicu

lis 25, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Tata je pod velikim stresom, osjećajem bespomoćnosti i izigranosti, u ljutnji nesuvisle stvari priča, i ne bi voljela da njegov PTSP upravlja njegovim ponašanjem zbog ove situacije. Već su nam slali policiju na vrata, (koji su ispitivali teren) i zbilja nije nimalo lijepo, ni ugodno…

Branitelja, oca sedmero djece, i njegovu suprugu Grad Mostar po žurnom postupku istjeruje na ulicu, vrlo sumnjivom odlukom o deložaciji u korist osobe koja već posjeduje privatnu kuću.

Očajna kćerka branitelja, ratnog vojnog invalida, obratila se pismom Saboru krovne Udruge dragovoljca i branitelja kako bi pokušali pomoći sa novonastalom odlukom o deložaciji, piše Poskok.info

Njeno pismo ovaj portal je dobio na uvid i ostali šokirani činjenicom kako Grad Mostar iznenada istjeruje branitelja – oca 6 sinova i jedne kćerke, i njegovu suprugu na ulicu pod vrlo sumnjivim odlukama i razlozima i ne dopušta obitelji i odvjetniku uvid u dokumentaciju.

Potresno pismo kćerke hrvatskog branitelja kojeg Grad Mostar istjeruje na ulicu za 20-tak dana prenosimo u cijelosti:

Cijenjeni veterani domovinskog rata, i Poštovani borci za slobodu,

Srdačan Pozdrav i Svako Vam Dobro!

Unaprijed Zahvaljujem na strpljenju i izdvojenom vremenu u iščitavanju ovog iscrpnog pisma!

Da budem iskrena, bilo mi je jako neugodno odvažiti se na ovo javljanje, no s obzirom na sve okolnosti i da se ništa konkretno nije uspjelo riješiti, jer smo bezuspješno kucali na mnoga vrata -zbilja više nemamo izbora. Dovedeni smo pred zid, i zaista nemamo više što izgubiti…

Duboko nadam da ćete malo imati sluha i razumijevanja za ovu našu nevolju, u ime tate koji je devedesetih nesebično uzeo pušku u ruke i zaputio se u rat i neizvjesnost, (a nije uzeo nas djecu za ruke i zaputio se preko granice – na što je isto imao apsolutno pravo! I zbog čega mu ja kao kćer danas zamjeram… Borio je se za slobodu i “bolje dane” … i evo ti “bolji dani” su dočekani, dani njegove starosti i bolesti u kojima ga njegov grad za kojega je sve dao – izbacuje na ulicu, bez krova nad glavom ovo je njegov novi rat, nakon onog Domovinskoga)…

Stoga se i obraćam Vama sa jednom velikom i životno važnom zamolbom. Naime…Ovdje kćer ratnog vojnog invalida, oca sedmero djece, koji je se uvijek lavovski ponosno, dostojanstveno i pošteno borio, čistog obraza kroz život kročio i koji svima može pogledati u oči… A sada kada ga je život tako izbrusio da više nema “elana ni volje” za borbu protiv “vjetrenjača” i nepravde, ostaje mu gutati šutke one knedle u grlu koje nam servira naš voljeni grad Mostar…i sa suzama u očima koje nevješto skriva i osjećajem promašenosti “zbog čega se žrtvovao”…. -kaže “jedino da puškom rješava te stvari”.

Svjedoci smo prošlih dana u javnosti objavljenih životnih sudbina branitelja koji su “izigrani od društva i države” -Stoga Vam pišem ja kao kćer jednog branitelja, a čija se obitelj nalazi u sličnoj situaciji…i Molim vas ako možete da posredujete i učinite nešto… da ne bi usijane glave činile pod pritiskom nepravde ono što ne bi htjele…

MOLIM VAS UKOLIKO MOŽETE DA POSREDUJETE ZA OVU NAŠU SITUACIJU DA NAS NE IZBACE NA ULICU, JER NAM JE OVO JEDINI DOM…

Naime, moja obitelj ((op.a imena poznata Poskoku), imam šest braće, od kojih su trojica u Njemačkoj otišli trbuhom za kruhom) je dobila neutemeljenu deložaciju…Tata kao ratni vojni invalid je dva puta operirao rak pluća i jednom kuk (ove godine 19.03.2019.) kao posljedica ratnog stradavanja…

Taj stan iz kojeg nas izbacuju je naš alternativni smještaj koji nam je zakonski Grad Mostar dodijelio 1998. (nakon što je naš prijeratni stan prodan, premda smo imali riješenje za njega), tu živimo godinama bez ikakvih ometanja, i taj stan predstavlja naš jedan i jedini DOM! Sada, toliko godina nakon rata, stan potražuje čovjek koji nikad nije potpisao ugovor o vlasništvu (dotični op.a ime poznato uredništvu) , čije tvrdnje je Grad Mostar uzeo kao vjerodostojne i na temelju njih je ispisana naša deložacija, bez ikakvog uvida u činjenično stanje

Početkom godine smo dobili tu obavijest o deložaciji, i o “procesu Z….. povratka” koji se vodio , a s obzirom da smo mi stranka u postupku, zakonski smo trebali biti obaviješteni o svemu na početku samog procesa, te sudjelovati u samom postupku -međutim dovedeni smo na “gotov čin”. Smatramo da smo zakinuti i oštećeni, te da nam je nanesena velika nepravda. Zakonom o upravnom postupku zakinuti smo za pravično suđenje.

U deložaciji su navedene neistine “da je moj otac višestruki korisnik, te da nema pravo na alternativni smještaj, kao i to da je zakasnio za prijavu za povrat.”

Pisali smo žalbu, međutim “odgovorne” osobe su odgovorile da je neosnovana žalba, bez ikakvoga obrazloženja i argumenta, te nakon odbijenice ispisali su novu deložaciju za 10.10.2019. Ustrajni smo u ovom našem potraživanju od Grada Mostara jer smatramo da su gradske službe i odgovorna tijela bili pristrani, te da smo Zakonom o upravnom postupku na mnogim točkama nepravedno zakinuti i oštećeni.

Zbog činjeničnog stanja koje nije pravilno utvrđeno, zbog površnosti i neuredno vođenog predmeta, te sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacija za kršenje Ustavnih prava na pravično suđenje i sprječavanjem prava na obranu u sudskom procesu -smatramo da nam je nanesena velika šteta…

Premda smo dobili potvrdu kojom nam se dopušta uvid u Z……. dokumentaciju, međutim odgovorni u gradu Mostaru neosnovano nam nisu dopustili uvid u spise, a niti našem odvjetniku, nakon bezbrojnih pokušaja.

Pitamo se ZAŠTO i Zbog čega ukoliko su “čisti dokumenti” , iz kojeg razloga nam ne daju uvid u iste, ako imamo na to zakonsko pravo?!
Tražim pomoć jer se administrativna hobotnica poigrala kroz rupe u zakonu sa ovim našim slučajem. Ne daju nam uvid u spise… (i očito je da se sve to treba dobro pročešljati… Možda je naš slučaj samo kap u oceanu…)

Ni odvjetniku ne dopuštaju uvid u “dokumentaciju” da vidimo na temelju čega je druga strana dokazala svoje pravo na stan. Zanima me temeljem kojeg dokumenta su ustanovili da je tata višestruki korisnik?Očito “hobotnica” administrativnih zapreka i potencijalnih “mogućnosti”- rupa u zakonu uništava i temeljito se trudi izbaciti branitelje na ulicu.

Smatramo da imamo zakonsku osnovu na ovaj stan, i daleko veća prava od potražitelja, koji napominjem da većima riješeno stambeno pitanje (kuću u R…., a i ovaj stan nije njegova nasljeđena djedovina).Obratili smo se i Organizaciji europskog Ombudsmena, koji su uvidjeli neke nelogičnosti i tražili su od Grada Mostara da se očituje, te da im dostave Z….. dokumente na temelju kojih potražuje taj stan.

Dobili su površan odgovor od Grada Mostara ” da im je začuđujuće da lako i ishitreno Institucija Ombudsmena donosi zaključke, te su naveli neistinu da je tata odbio neki stan u ulici Kneza Višeslava -“kod Vatrogasne službe” – a kako to da su odjednom tati nudili stan a po njihovoj priči nemamo na njega nikakvo pravo, što su i naveli u deložaciji…Uglavnom nama ništa nisu nudili, ni usmeno, a ni u pisanoj verziji. Tu smo vidjeli kako se olako poigravaju sa ljudskim sudbinama… U povjerenju vam želim reći da smo od jedne značajne osobe na funkciji, čuli da je to čitav lanac ljudi koji su uvezani, i koji traže “neriješene i nedefinirane stanove” -i iz njih ljude deložiraju, te poslije prodaju stanove i dijele novac, ili ih nekom svome jeftino prodaju. Te kako to rade zadnjih 15 godina, i nitko im ne može ništa. “

Javna tajna, nitko ne zna-svi znaju! – i tek tada smo postali svjesni s kim imamo posla, i zbog čega neke nelogičnosti…Usuđujem se zamoliti Vas da budete sada glas moje obitelji u ovoj nezahvalnoj situaciji. Nakon brojnih pokušaja za eventualnim rješavanjem ove situacije, vi ste nam jedina nada.

Pretpostavljam da Vašim utjecajem možete posredovati kod ključnih osoba na funkciji, jer naši pokušaji nisu bili dovoljno uspješni. Želim vjerovati da se ovaj naš problem može riješiti na miran i kompromisan način i bez podizanja medijske prašine. Jer naš narod ionako dovoljno ispašta u ovoj zemlji, da još udaramo jedni na druge.

Žao mi je što Vas povlačimo za rukav, no zbilja nam je HITNO i nemamo nikoga drugoga na čija bi vrata još pokucali, jer smo sve pokušavali…
Grad Mostar prihvatio je Z…… izjave kao da je njegov punomoćnik, a za naše tvrdnje kažu da su neosnovane; i čak štoviše nemaju nikakvoga obrazloženja ni argumenta za to. Neutemeljeno ih odbijaju, i ne daju nam priliku da se zakonski borimo, jer su oni to već okončali i bez nas kao stranke u postupku. Naglašavam da je taj stan društveno vlasništvo (ne privatna nekretnina, jer je izgradnja tih stanova završena neposredno pred rat i nije potpisan ugovor o vlasništvu) i da smo zakonski ušli u njega, i po Zakonu bi trebali dosjelošću u mirnom posjedu preko 20 godina imati pravo vlasništva.

Pitamo se: Kako je moguće da je Aluminij dodijelio taj predmetni stan 1991. M. Z. , ako se uzme u obzir da je 1998. bio na sudu između Sokola i Aluminija? te da vlasništvo te ’91. godine još nije bilo definirano… (potrebno je izvršiti uvid u taj pravni proces)… Uostalom, gdje je bio sve ove godine do sada M. Z.? I zašto nije na vrijeme potraživao “svoju imovinu”ukoliko je zaista to njegovo vlasništvo? I zašto nas nije GradMostar na vrijeme obavijestio o samom postupku, kao i o Z…… “prijavi za povrat”…

Zna li Grad Mostar za pojam ZASTARJELOST?! – djelatnica nam je rekla da je slučaj “stajao sa strane, i slučajno su ga sada odlučili uzeti u ruke”… Ili se zakoni prekrojavaju kako pojedincima odgovara?!

Usput je poznato da je dotični gospodin Z…… već potraživao drugi stan, u ulici Ante Starčevića 64, (protiv gosp.M), na kraju je izgubio i parnicu i taj stan. Očito ovaj stan je nova meta…Uglavnom sve je to i nama jako sumnjivo… i na temelju čega taj gospodin ima pravo potraživati stanove od Grada, kod kojih nije nositelj stanarskog prava, te ako se uzme u obzir da već ima riješeno stambeno pitanje?
Zašto se Grad Mostar stavio u ulogu Z….. punomoćnika?

U prvoj deložaciji, koja je poslana 19.03.2019. naveli su da se moramo unutar 15 dana iseliti iz stana u kojem živimo godinama… Naveli su: -da je tata višestruki korisnik, te da zbog toga nemamo pravo na smještaj. Neistina je da smo višestruki korisnici! Iskreno voljeli bi da nam obrazlože na temelju čega to smatraju jer mi bi i mi htjeli da smo višestruki korisnici, u tom slučaju bi imali gdje otići, i poštedjeli bi sebe ove muke i nevolje), -te su naveli da je naš neblagovremeno predan zahtjev za povrat stana (što nije točno!) Da, i mi bi voljeli da smo višestruki korisnici …No poštenim načinom i kreditnim zaduženjima je jako teško…

Dug period deveteročlana obitelj je živjela od jedne plaće… nismo imali bogatu rodbinu koji će nam pomagati, nismo se ubacili u mafijaške poslove koji bi nam bili odskočna daska za sve…Svakoga možemo pogledati u oči, i obraz je ono što ne damo ni po koju cijenu!
To je jedna jako skromna obitelj koja je živjela od prvog do prvog, i bila je Zahvalna sa malo i preponosna da prosi od institucija ili država… sada kada počinjemo izlaziti iz kredita i pomalo stajati na nogama dočekalo nas je ovo…HVALA NAŠEM NARODU! i tuđi narod izgleda više zna cijeniti negoli vlastiti…

Europskom konvencijom o ljudskim pravima (a BiH je zemlja potpisnica) svaka osoba ima pravo na pravično suđenje, na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom (što u našem primjeru nije slučaj, smatramo da su pristrani i ne uzimaju u obzir sve naše argumente, kao ni naše otežavajuće okolnosti). Molimo za mrvicu razumijevanja odgovorne. Jako je nezahvalna situacija, i svjesna sam da nismo ni prvi ni zadnji koji se nalaze u ovakvoj situaciji.

Pokušavali smo apelirati odgovorne da malo temeljitije pristupe ovom slučaju, te da imaju razumijevanja, sluha i ljudskosti bar malo, no neuspješno…Razmišljali smo obratiti se CIN-u i da tužimo svoj grad VSTV…

Europskom konvencijom o ljudskim pravima: ne može osoba koja ima svoj Dom izbacivati na ulicu obitelj kojoj je to jedini Dom, pa i sve da je to njegovo privatno vlasništvo, a pogotovo ne ako se uzme u obzir da je to brojna obitelj ratnog vojnog invalida.
Član 11. Zakona o stambenim odnosima Član II 3. f) Ustava BiH Član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: Ukoliko tužitelj svoje svakodnevne aktivnosti nije provodio u spornom stanu, jer nikada nije ni uselio, taj stan ne predstavlja njegov dom. (što je sve upitno u Z…… slučaju)

Europska Konvencija je hijerarhijski iznad Ustava BiH i direktno je primjenjiva, i ima prvenstvo iznad svakog drugog prava što podrazumijeva samoizvršivost te odredbe kao i cjelovitost pravnog sustava Bosne i Hercegovine, uključujući i ustavni sustav!Tata kao ratni vojni invalid Zakonom o braniteljima ima pravo na stambeno zbrinjavanje (Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji: Čanak 7, točka 8: Prvenstveno pravo za rješavanje stambenog pitanja pod jednakim uvjetima).

Tata je pod velikim stresom, osjećajem bespomoćnosti i izigranosti, u ljutnji nesuvisle stvari priča, i ne bi voljela da njegov PTSP upravlja njegovim ponašanjem zbog ove situacije. Već su nam slali policiju na vrata, (koji su ispitivali teren) i zbilja nije nimalo lijepo, ni ugodno…

To sve ne bi poželjela ni najvećem neprijatelju… Žalosno je proživljavati ovo sve… Baš mi je žao što tata nije uzeo nas djecu za vrijeme rata u ruke i zaputio se preko granice, a ne pušku na leđa i borio se za ovu zemlju i grad koji nas sad deložira. Baš ironično! Kad je bio u naponu snaga bio je „koristan“ za rat i za ginuti, a sada očigledno nekome smetamo pa smo beznačajni i suvišni. Nažalost ovo sunce ne grije sve ljude jednako… Čitav nam je život bio kruh sa sedam kora i borba, i nije problem boriti se i sa ovom osmom korom…nego je problem država u kojoj zakoni ne funkcioniraju, u kojoj se laži plasiraju kao istina, država koja ne stoji iza malog običnog čovjeka i država koja ne ostavlja ni trunke nade u mogućnost promjene za boljim sutra.. (pod izlikom da nema rješenja i da tako mora biti…nitko nije spreman da se nađe neko konstruktivno rješenje…)

Moji roditelji nisu bili kukavice da su pobjegli preko granice u ratu (premda im ja to sada zamjeram), nisu bili kukavice pa su se bojali djece nego su ih prihvatili sedmero iz Božje ruke (od kojih su nažalost trojica u Njemačkoj, i koji bi se vrlo rado vratili da imaju uvijete)… Al; možda ipak mi svi trebamo biti usvojeni Njemci… Jer ovdje u ovoj državi očito nismo svoji na svome…Žalosno…

Žao mi je što ti isti roditelji sada vidno narušenog zdravlja (tata,umirovljeni ratni vojni invalid sa oštećenjem donjih ekstremiteta,kralježnice, rak pluća-2 operacije, te operacija kuka-kao posljedica ratnog stradavanja, sa PTSP-om; i mama psihički oboljela, bez ikakvih primanja) žive u gradu za kojeg su sve dali i koji ih sada izbacuje bez krova nad glavom… Obitelj koja nije imala bogatu rodbinu u inozemstvu da im pomaže, nego su se sami pošteno i dostojanstveno borili nogama i rukama (bez laktarenja) na pošten način za svoje mjesto pod ovim svodom nebeskim… Roditelje koji su do kraja bili okorjeli optimisti, koji svakoga mogu pogledati u oči, i koji su vjerovali u ono Dobro u ljudima…. A koji su sada blago reći razočarani svime…

Žao mi je što smo bili tu u ratu, sto nismo otišli negdje vani, jer u tom slučaju sada zasigurno ne bi bili u ovoj situaciji. Izgleda ono što nismo u ratu izgubili – gubimo u miru i to od svoga naroda…baš tužno…Stoga sam se htjela osobno susresti sa čelnim ljudima i da vidimo dali postoji neko rješenje, i da se izbjegne najgori scenarij… međutim mali ljudi ne mogu doći do takvih faca..

Htjela sam vas ZAMOLITI ZA MALO RAZUMIJEVANJA i SLUHA, i da se bar odgodi ova deložacija do donošenja pravomoćne presude, i da nam dopuste da se pokušamo zakonski izboriti za svoja prava…

Zbilja mi je više neugodno prositi institucije za malo razumijevanja… Jadna je država koja nema perspektive, čiji zakoni su tek mrtvo slovo na papiru, i koja ne stoji iza svoga naroda, ne zna ga cijeniti i izbacuje ga – no zato Europa to zna i širom je otvorila svoje granice…Žao mi je što situacija nije drugačija, nego prosim državu i odgovorne za mrvice opravdanog razumijevanja za našu obitelj u ovoj teškoj situaciji… Prolazila je ova obitelj i teže dane, ali ovi posebno bole jer su to udarci od tvog naroda… i jer se očigledno ne želi izaći „u susret“ ovoj obitelji…A poznato je da gdje ima volje – ima i načina, a tko nema volje – traži izgovor…

-I da budem iskrena – pitam se što činiti, kamo i kako dalje… ima li smisla ostati tu…

– Pitam se za koje ideale su moji roditelji živjeli, gdje im je to domoljublje uzvraćeno čovjekoljubljem…Zar je čitav njihov životni domoljubni ideal bio neka umišljena imaginacija, i zar tako država uzvraća domoljublje običnom malom čovjeku koji je apsolutno sve svoje žrtvovao… Zar nam je postalo pretijesno u ovoj državi, i u ovom gradu i pod ovim svodom nebeskim gdje smo se rodili – zar nema mjesta za sve njegove građane? Zar nam je tu postalo pretijesno -pa tjeramo cijele obitelji na tuđu grudu;… Zar će se naše gore listovi ucjepljivati na tuđa stabla…

-Pitam se zar moji roditelji trebaju u svojoj starosti i bolesti zaputiti se put Njemačke poput trojice braće?!
-Pitam se dali trebam apelirati društvo i sve dignuti na noge i objaviti u javnost svu ovu situaciju (u gradske medije staviti ili na federalnu televiziju koja će jedva dočekati neku takvu kost da razjareni psi mogu glođati) i tako na sve usmjeriti pažnju kako država, institucije i njeni zakoni funkcioniraju…

-Pitam se trebam li sada nakon svega osobno tužiti vlastiti grad zbog neistina, poigravanja sa našim životima i površnog razmatranja ovog našeg slučaja, te ne dopuštanja da se u slobodi demokratskog društva izjasnimo…

– Pitam se treba li nam to stigmatiziranje, i vrijedi li se boriti protiv nepravičnosti…

-Pitam se vrijedi li… i trebamo li se boriti sa vjetrenjačama uz neizvijestan ishod i borbu koja nam ionako već svima u obitelji narušava zdravlje, unosi nemir, nameće kojekakve očajničke poteze, oduzima miran san, živce i iscrpljuje svaki atom snage…ili da i dalje gledamo nepravdu…i živimo šutke trpeći sve… čini mi se ako mi zašutimo da bi onda i kamenje progovorilo…

-Pitam se…i pretpostavljam da ih žuljaju kvadrati ovog stana… Da budem iskrena nama je i on premalen kad se svi okupimo …Ako nemaju dotične osobe osobno nikakve koristi od ove deložacije, pitam se samo zašto su toliko uporne u ovom svemu, u nepravdi, i zašto igraju prljavo? Bas se pitam zašto lažu, zašto i zbog čega ovo sve?! ….i čini mi se kad bi mogli i kožu bi oderali s nas… Ako je već zbog novca

-Pitam se samo vrijedi li zbog lako hlapljivog šuškavog papira uništiti živote ljudi koje je život dovoljno izbrusio i napatio…novci će nestati, a činjenica da su jednu brojnu obitelj ratnog vojnog invalida izbacili na ulicu bez krova nad glavom uvijek će ih proganjati…

Da je to Z…… djedovina, i da je on za to svoj znoj prolio istog trena bi izašli u podstanare…nego je stan društveno vlasništvo i smatramo da imamo pravo i da nam zakonski pripada daleko više negoli njemu…Mislili smo da zaista tom dokumentacijom M.Z. ima pravo na stan, te smo htjeli ostvariti pristup tim spisima i uvid u informacije… I nakon uvida ako se ispostavi da je zaista to njegov stan da se “pokušamo s njim dogovoriti” uz neki otkup na rate, međutim kad smo vidjeli da nam oklijevaju pokazati te spise, i žurno su novu deložaciju ispisali -postalo nam je više nego očito da on nema apsolutno nikakve osnove za ovo potraživanje…

Ako pak Grad Mostar smatra unatoč svemu, da brojna obitelj ratnog vojnog invalida nezaslužuje dobiti stan Zakonom zajamčen -onda molimo odgovorne da nam dopuste otkupiti stan od Grada Mostara uz neku mjesečnu stanarinu (jer mi nažalost nemamo te novce da ga odjednom otplatimo).

– Stoga Vas još jednom Molimo ukoliko postoji mogućnost da nam pomognete, i MOLIMO VAS da žurno intervenirate, jer je deložacija za nekih mjesec dana… (20.11.2019.)

Unaprijed Hvala Vam mnogo za vaš trud da nas pokušate shvatiti, kao i za razumijevanje i
samu volju da nam pokušate pomoći u ovoj našoj nevolji!

Od Srca Vam Svako Dobro!
Srdačan Pozdrav!

S Poštovanjem

Dnevnik.ba

Tagovi:

Article_Bottom_970x250