Piše: Zdenko Ćosić za Bild.ba
To bi trebao biti posao Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Istina je kako učestalije čujemo riječ genocid u svakodnevnoj javnoj komunikaciji, u medijima, u političkim raspravama, nego na sudovima. To može značiti ponekad banalizaciju zločina, što nije dobro.
S druge strane, spomenuti zločini, masovna ubojstva, progoni i mučenja Armenaca koji su se dogodili početkom prošloga stoljeća, kao i drugi zločini u dvadesetom stoljeću, nesumnjivo inspirirani vjerskom ili nacionalnom mržnjom i politički planirani (nacistički ili komunistički), u javnom diskursnu se označavaju kao genocid kako bi se, bez sudskog epiloga, naglasila moralna osuda i osobno zgražanje nad tim zločinom.
Ipak, unatoč etičko-moralnim zahtjevima o jednakosti svih genocida, o jednakosti svih žrtava, događa se jedan poguban društveni fenomen licitacija brojkama žrtava, odnosno “natjecanje između žrtava”.
Čini mi se da smo nesvjesno prihvatili komunistički model pravnog i moralnog nijekanja statusa žrtve svima koji su izgubili život kao pripadnici, suradnici ili simpatizeri “druge strane”.
Nije to samo naša domaća stvarnost. Sjetimo se kao je nobelovac Orhan Pamuk bio izložen sudskom i javnom linču u Turskoj kad je progovorio o genocidu nad Armenima. Pamuk je zasigurno time više izrazio svoj stav i moralnu osudu zločina nego zahtjev za formalno-sudskim dokazivanjem genocida.
Bosna i Hercegovina danas, sigurno nije povoljno mjesto moralnog vrednovanja žrtava zločina. Ako izrazite svoj moralni stav i osudu zločina nad Armenima time što ćete ga nazvati genocidom, zasigurno ćete naići na prigovor da govorite o “nedokazanim” stvarima, odnosno izražavate svoje nezadovoljstvo prema današnjem turskom predsjedniku i njegovoj politici. Analogno tomu, simpatizeri današnje turske politike niječu svaku pomisao o genocidnom karakteru toga zločina.
Tako se današnji turski predsjednik Erdogan, ni kriv ni dužan, našao u ulozi ključnog orijentira pri kvalifikaciji jednog zločina koji se dogodio puno prije nego se on rodio.
U jeku utrke za status “prve žrtve” i pribavljanja “certifikata” genocida za svoje žrtve, odnosno institucionalnog nijekanja statusa žrtve na drugoj, odnosno trećoj strani, čini se iluzornim očekivanje da bi armenske žrtve dobile posmrtnu zadovoljštinu institucionalnim proglašenjem genocida u bosanskohercegovačkim parlamentima.
Mogli bismo reći, zapeli smo na prvoj lekciji koja nas uči da su sve žrtve jednake, svi su genocidi jednaki.
Da bismo tu lekciju savladali, prvo moramo zaustaviti morbidno natjecanje između žrtava.
Dnevnik.ba