"Bosanci su u neusporedivo manjem broju odlazili trbuhom za kruhom, a kada su to i činili, obično su inzistirali na povratku i na svetosti kućnog praga. Ljepote bosanskih planina, sela u visinama, iznad rudnika ugljena i dolina zlatonosnih rijeka nisu blijedile u njihovim očima i rađale su onu tihu čežnju koju će finiji ljudi skloni definiranju svakoga stanja, nazvati melankoličnom nostalgijom. Bosanci se teško opraštaju od iluzije koju nosi zavičaj. Oni su domoljubi čak i onda kada su negdje daleko i kada je mjesto njihove identifikacije sasvim neizvjesno u vremenu i prostoru.Magičnost bosanskih crkava i samostana nije samo u njihovoj starini, niti u vjerskoj poruci, nego je i u činjenici da su ta mjesta za ljude koji su odrastali u njihovoj sjeni toposi opsesivne identifikacije", napisao je Miljenko Jergović 1996. godine o Hrvatima iz Bosne.
Ni nakon više od 20 godina gotovo da ne postoji bolji opis onoga što Hrvati, mahom oni iz Bosne, osjećaju prema svome zavičaju i onome što zavičaj znači i predstavlja. Jergović je to napisao 1996. godine, kako je to navela redakcija Svjetla riječi. Tih kasnih devedesetih, Orašac, nekada hrvatsko selo iznad doline rijeke Bile u Središnjoj Bosni bilo je pod okupacijom mudžahedina; kompletno je pretvoreno u njihov kamp. Godinama nakon hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH, Orašac je medijima rijetko bio tema, a i kada bi bio, uglavnom bi to bilo zbog sumorne ratne zbilje.
Danas, pak, u 2018. godini, počinje novi život sela Orašac. Rođen iz pepela, napisano je šlagom na torti koju su Orašani jučer izradili povodom blagoslova novoizgrađene kapele posvećene Preobraženju Gospodinovom. I zaista jest rođenje iz pepela. Hrvati podrijetlom iz Orašca, bilo da su protjerani i raseljeni zahvaljujući bivšim "komšijama", ili otišli prije njega kao djeca, jučer su bili u svome rodnom selu na blagoslovu novoizgrađene kapele. Hrvati iz Bosne, kako to Jergović piše, inzistiraju na svetosti kućnog praga. Kućne pragove u Orašcu zaprljali su i oteli uglavnom vojnici s Bliskog istoka. U Orašcu se tako, nisu skupili samo protjerani Hrvati-katolici, tamo se vratilo i kršćanstvo.
Sve ono što danas gledamo u Siriji danas, u Orašcu se, tek nekoliko kilometara od glavne prometnice u Lašvanskoj dolini događalo 90-ih godina.
Ni sada, kao ni tada, za to se nije posebno marilo niti je koga fenomen sela Orašac posebno zanimao. Osim onih koji su tu rođeni, odrasli i čiji su korijeni iz tog sela. Među pukom u Lašvanskoj dolini kruže dvije važne priče za Orašac. Prije zadnjeg rata Orašani su uvijek kada bi popili koju čašicu domaće rakije, šljive, govorili da će praviti crkvu jer im je do one u Brajkoviće zimi bilo daleko i teško otići. Druga je ona kako nije bilo manjeg sela s više djeca u Župi Brajkovići odnosno tom dijelu doline rijeke Bile u kojoj je nekada živjelo gotovo 6 tisuća Hrvata.
Jučer je blagoslovljena novoizgrađena kapela. A oni stariji Orašani nam u šali kažu da ćemo dogodine doći na blagoslov katedrale jer ih je sada konačno krenulo. Kapela podignuta u čast Preobraženja Gospodinova, jednog od najvažnijih blagdana za katolike, gradila se tri mjeseca. Radio ju je Ilija Bobaš iz sela Brajkovići od "domaćeg materijala". Kada sam pitala što je to "domaći materijal", Dragoljub Bobaš-Tomić, sigurno jedan od najzaslužnijih za okupljanje Orašana, objasnio mi je da je riječ o "kamenu koji je ostao nakon što su porušene hrvatske kuće". Narodski rečeno, "šut", ruševine koje su ostale nakon paleža hrvatskih kuća, ugrađene su kapelu. Od "temelja" nekadašnjih kućnih pragova nakon 20 godina sagradili su kapelicu i dosanjali san. Kapelica se nalazi, kako govore, u centru sela gdje je prije rata bio veliki drveni križ kojem bi se klanjali i ispred kojeg su se molili.
Katolički svećenici su Orašac su dolazili nekoliko puta. Bilo je to povodom mise zadušnice na mjesnom groblju kasnih devedesetih, a zadnjih godina su posjećivali Dragoljuba Bobaša- Tomića, Orašana koji je prvi obnovio svoju kuću. Preko tog se praga već 10-ak godina prelazi. Ipak, jučer je lokalni svećenik, fra Leon Pendić, župnik Župe Brajkovići prvi put došao povodom svečanosti. Matejevo Evanđelje, odnosno, citat iz Biblije "Blago pravednima zbog progonjenosti;njihovo je Kraljevstvo nebesko" nije moglo biti uputnije za jedan ovakav događaj.
"Na ovoj gori, na ovom mjestu gdje su naši pradjedovi živjeli kapelica je poticaj da se okupljamo i gradimo zajedništvo. Svi znamo koliko je zla ovdje posijano. Molimo Boga da očisti ovu zemlju od zla", naglasio je fra Pendić u prigodnom obraćanju svojim raseljenim župljanima.
Raseljeni Orašani godinama nakon progonstva povezuju se, kako kažu, uglavnom preko društvenih mreže. Dragoljub Bobaš-Tomić, inicijator izgradnje kapele, tako se povezao s Karlom Pešom. Peša je kao desetogodišnji dječak, 1965. iz Orašca s roditeljima otišao u Slavoniju. U Njemačkoj je zaradio mirovinu. Danas živi u Zagrebu. U Orašac dolazi prvi puta u ovom stoljeću.
"Uvijek me vuklo na Orašac, tu sam rođen, tu sam ugledao svijetlo dana. Čuo sam za te akcije, cesta, asfalt. Zamolio sam Dragoljuba da mi prepusti financiranje kapelice. To je jedan mali zavjet moj majci", rekao nam je Peša. Iz Orašca je otišao kao dijete koje nikada nije ugledalo tu crkvu o kojoj su Orašani maštali, a vratio se kao djed koji je zaslužan jer je kapela izgrađena.
"Presretan sam, pomiješani su mi osjećaji. Plakao sam kada sam vidio tu kapelicu. Ovo je ovdje moje, naše je. Nadam se da ćemo se sastajati sada češće i da će nam ova kapelica biti jedan zavjet zajedništvu", govori nam Peša. U kratkom razgovoru otkriva i kako je prvi puta došao 1998. godine nakon što je selo do temelja spaljeno, a mudžahedini otišli pod prisilom SFOR-a.
"Nisam se mogao autom popeti ovamo. Suprugu i djecu sam ostavio dolje na Lageru u autu. Kada su se oni iz kampa povukli, došao sam prvi put. Jezivo je bilo. Danas nakon te okupacije Srednje Bosne počinje novi život - i nas i Srednje Bosne", govori Peša. Djed koji je iz Orašca otišao kao dječak uskoro se vraća u rodno selo i počinje graditi vikendicu.
Njemačka, Austrija, Švicarska, Hrvatska, Italija, SAD, samo su neke od zemalja gdje danas žive Hrvati iz Orašca. Dragoljub Bobaš- Tomić trudi se sve njih okupiti što, govori, i nije tako teško sada kada imaju kapelu.
"Ovo će nas trajno povezivati. Prošle godine kada smo se prvi put skupili dolazili smo makadamom, sada imamo asfalt do sela i drugačije je. A o kapelici da ne pričam, o tome smo uvijek maštali. Ovi stariji to još bolje znaju koliku su želju imali praviti crkvu. Sada imamo kapelicu i to će nas povezivati", govori nam Dragoljub.
U Orašcu su tek tri kuće obnovljene, ako u obnovljene spadaju i one s popravljenim krovištima. Orašani najavljuju povratak, odnosno, obnovu četiri obiteljske kuće. U jednu od obnovljenih kuća uskoro bi trebala dolaziti i Gordana Vrvilo s obitelji koja je kao dijete otišla iz Orašca.
"Nedostaje mi riječi da ovo danas opišem. Stvarno poseban dan. Dolazili smo često ovdje s tatom. Nekada kada smo dolazili nikoga ne bude u selu. Znam da i nema koga biti. Iako sam godinama u Njemačkoj, moj je zavjet da ovdje dovodim svoju djecu, zbog žrtve koju je naš narod podnio u Srednjoj Bosni, zbog naših stradalih i poginulih. Ne smijemo ovo zaboraviti", govori nam Gordana.
Njen otac, Ljuban Peša, pohvalio nam se kako je u Orašac došao s osmero unučadi.
"Sinovi su doveli i supruge. Jedna nevjesta je s Filipina, druga iz Rusije. Danas mi je srce puno, veliko k‘o Vlašić. Radim u Njemačkoj godina. Imam ja kuću u Novoj Biloj, ali ovo ovdje je moje. Uskoro ćemo početi praviti kuću kada dođemo na godišnji odmor", govori nam Ljuban.
Okupljeni Hrvati iz Orašca jučer su feštali do dugo u noć u dvorištu obiteljske kuće Dragoljuba i Sanje Bobaš - Tomić. U pripremi i organizaciji pučkog veselja pomagala je i hrvatska komponentna Oružanih snaga BiH koji su pripravili poznati vojnički grah za okupljene Orašane i brojne druge prijatelje iz Lašvanske doline. Bila je to fešta svojstvena Hrvatima u Srednjoj Bosni. Iako na plus 30, pod otvorenim nebom, gastro ponuda je bila bogata, ali i masna - pečena svinjetina, bureci. A za dobru pjesmu uz koju čašicu više zadužen je bio i lašvanski narodni slavuj, Perica Strukar, poznatiji kao Viteška Lola. Lola je tako zapjevao "Ne, ne, moj sokole, nećeš umrijeti, ti i Srednja Bosna vječno ćete živjeti".
A zaista i hoće vječno živjeti...Snagu duha koju narod ovih krajeva ima i ljubav prema zavičaju nikakvi ratovi, osvajači, okupatori, režimi,ne mogu uništiti. Možda je ta snaga sadržana u pjesmi koja se jučer zapjevala tijekom blagoslova kapele: "Ostani s nama, blagoslovi svaki dan, za život nam snage daj. Glori, Glori, Aleluja".
Dnevnik.ba