Article_Top_970x250

Novi europski vojni transportni zrakoplov: Ljepotan ili leteća nesreća?

Airbus A400M

Novi europski vojni transportni zrakoplov: Ljepotan ili leteća nesreća?

tra 15, 2018
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Njemačka vojska je godinama moljakala da dobije zrakoplove barem približno takvih transportnih sposobnosti jer ih jednostavno nije imala. U doba hladnog rata, nije se ni mislilo da će ih trebati: Amerikanci su imali goleme zrakoplove za transport preko Atlantika, ali Nijemci bi tek možda trebali prevoziti manje jedinice sa jednog kraja Njemačke na drugi – i ništa drugo. Ali sa međunarodnim misijama se to promijenilo i sad treba prevoziti goleme količine vojne opreme u daleke zemlje.

Namjerno smo poslali našu reporterku, Ninu Verkhäuser da „ženskim okom“ promotri novi europski vojni transportni zrakoplov. Ispao je basnoslovno skup, bilo je već i padova, ali piloti kažu: to je ipak „Mercedes“, piše DW.

Prvo se čuje duboki tutanj, a onda se vidi i obris golemog zrakoplova na nebu. Ubrzo vidimo i četiri upečatljiva propelera Airbusa A400M na nebu nad Wunstorfu, uporištu njemačkog ratnog zrakoplovstva nedaleko od Hannovera. Zrakoplov se sprema na slijetanje – ali to znači da ipak leti?

I njemački mediji su puni napisa kako ta skupa „nova igračka" njemačkog ratnog zrakoplovstva mora ostati na zemlji zbog tehničkih problema. Da li su to tek „dječje bolesti" transportnog zrakoplova koncerna Airbus? Ili su to ipak ozbiljni nedostaci koji su tom zrakoplovu već donijeli nadimak „leteće nesreće" i koji ugrožavaju čitav projekt?

Kako bi uopće došli blizu A400M je u Wunstorfu potrebna posebna iskaznica za izričito „zabranjenu zonu" u toj bazi. I tog vedrog proljetnog jutra je hladno, ali nije nam dozvoljeno da nosimo kape na glavi. Moglo bi se dogoditi da ih snažni motori aviona skinu sa naših glava i usišu u svoje turbine. Kad konačno prolazimo i kroz posljednju kontrolnu postaju, vidimo čitav vojni aerodrom. A tamo stoje, uredno posloženi, barem desetak takvih velikih zrakoplova.

 

Novi grad oko novih aviona

Airbus je njemačkom Ministarstvu obrane dosad isporučio 18 takvih zrakoplova, ukupno ih treba doći 40. Svi će biti stacionirani u transportnoj eskadrili 62 u Wunstorfu. Utoliko je već sad umanjenica to nazvati tek „uporištem": posljednjih godina je on narastao u pravi mali gradić. Što više A400M bude došlo, to više treba osoblja i infrastrukture za njihovo održavanje. Hangari izgledaju novi novcati, a posvuda vidimo i gradilišta.

Pored zrakoplova visokog oko 15 metara se tehničar u maslinasto zelenom kombinezonu čini kao patuljak. Blještava transportna utroba debeljuškastog aviona se čini kao dvorana. Dugačka je 18 metara i oko četiri metara visoka. Nekad je na vojnim željezničkim vagonima pisalo koliko u njih stane vojnika, a koliko konja – konji su obično bolje prolazili. Ovdje je slično: predviđen je za transport 116 vojnika sa punom opremom ili dva, sad to nisu konji nego borbeni helikopteri tipa Tigar. Ili šest terenskih vozila. Ili jedan tenk.

Njemačka vojska je godinama moljakala da dobije zrakoplove barem približno takvih transportnih sposobnosti jer ih jednostavno nije imala. U doba hladnog rata, nije se ni mislilo da će ih trebati: Amerikanci su imali goleme zrakoplove za transport preko Atlantika, ali Nijemci bi tek možda trebali prevoziti manje jedinice sa jednog kraja Njemačke na drugi – i ništa drugo. Ali sa međunarodnim misijama se to promijenilo i sad treba prevoziti goleme količine vojne opreme u daleke zemlje.

 

„Ludilo je letjeti sa njim"

Naravno da se teret u ovaj avion ne trpa u prtljažnik kao što mi obično trpamo u naše automobile. To su vojni specijalisti koji točno računaju gdje treba biti postavljen teret kako bi se održala ravnoteža. Njihov posao nadzire i računalo koje točno pokazuje gdje što treba doći.

I u cockpitu izgleda više kao za upravljačem nekog lovačkog zrakoplova nego kao u nekoj „zračnoj teglećoj mazgi". Potpukovnik Robert Schenk je oduševljen: „Super je letjeti sa A400M". On je pilot zadužen za obuku pilota za let na tim zrakoplovima, a sad i oni imaju Head-up-Display koji na prozoru pred pilotom pokazuje sve najvažnije informacije potrebne za let.

No potpukovnika čak i manje impresioniraju te elektroničke finese, nego sam avion: „Po performansama je A400M čisto ludilo", kaže nam časnik. I svi drugi piloti koji prihvate upravljačku palicu „potpuno otkače" od oduševljenja. Dobro, a što to onda piše u novinama o tehničkim problemima? Ma sve su to „dječje bolesti kojih uvijek ima kad dolazi novi avion", misli potpukovnik.

Njegov i zapovjednik čitave eskadrile, pukovnik Ludger Bette zna sve prednosti, ali i nedostatke A400M. Vodi nas na razgovor u njegov skromno uređen ured kojeg krasi samo zastava Njemačke i fotografija trenutnog predsjednika države. On je na čelu eskadrile još od kraja 2014. kad je došao prvi A400M u Wunstorf – makar je čak pet godina ranije prvi takav avion poletio u Sevilli.

 

Mercedes umjesto traktora

Zašto je došlo do tolikog zakašnjenja? Airbus se borio sa čitavim nizom tehničkih problema, prije svega sa motorima. Tako je i ispalo da će avioni biti mnogo skuplji nego što je planirano i tražio je još novaca od sedam država koji sudjeluju u projektu – osim Njemačke su to isprva bile Velika Britanija, Francuska, Belgija, Španjolska, Luksemburg i Turska.

To nije bio baš sjajan početak projekta sa kojim je Europa htjela pokazati svoje sposobnosti i u vojnoj tehnici. To je bio i taktički problem za Bundeswehr koji je morao iznajmljivati avione kako bi transportirao svoje ljude i opremu na misije u inozemstvu. Onda se 2015. jedan Airbus A400M i srušio kod Seville, četiri člana posade je izgubilo živote. To je onda još jednom otvorilo pitanje o smislu i pouzdanosti ovih aviona. Istraga je utvrdila kako je uzrok tog pada bio banalan – i zapravo nezamisliv da se uopće može dogoditi: zbog krivo upisanog programa za računala su otkazala tri od njegova četiri motora.

Ali prije nego što počnemo o problemima sa novim zrakoplovom, pukovnik nam želi reći nešto o sebi: i on je pilot transportnih aviona, 30 godina je letio za upravljačem C-160, također zajedničkim projektom Njemačke i Francuske. Taj avion je prvi put poletio još početkom šezdesetih i nakon toga njemačko zrakoplovstvo dugo, dugo nije dobivalo ništa novo i bolje, makar se u svijetu zrakoplovstva mnogo toga događalo. Nije bila rijetkost da za upravljačem sjedi pilot koji je mlađi od aviona kojim leti. „Mi smo preskočili tri, možda i četiri naraštaja aviona u tom razdoblju", kaže nam sa pogledom nekoga tko je upravo svoj pokvareni traktor zamijenio sa novim novcatim Mercedesom.

 

Ljute potrebe vojnih misija današnjice

„Jedan A400 nam koristi koliko tri ili četiri Transalla." Leti dvostruko brže i tri puta dalje i to sa gotovo trostruko većim teretom. „Tu dolazite u posve druge dimenzije zračnog prijevoza", kaže nam zapovjednik koji i sam još uvijek redovito sjeda na pilotsko sjedište. Njemačka vojska u međuvremenu tim zrakoplovom prenosi ljudstvo i opremu posvuda, u Mali, Jordan ili Kosovo. Radi se na tome i već ove godine bi taj avion trebao biti certificiran i kao „leteća benzinska postaja" za opskrbu aviona gorivom u zraku, nešto što njemačkoj vojsci ljuto treba i što se traži u međunarodnim misijama.

Predviđeno je i da se ti avioni brzo pretvore i u leteće bolnice: Luftwaffe ima takve avione, ali to su „obični", civilni Airbusi preuređeni za tu svrhu – u slučaju potrebe je predviđeno da se tako preradi i reprezentativni avion njemačke vlade. Ali ti zrakoplovi često uopće ne mogu sletjeti u borbena područja ili je puno previše opasno: A400 je sa druge strane „pravi" vojni avion u kojem se piloti već uče i letjeti sa noćnim okularima, dakle bez ikakvog svjetla.

Konačno uspijevamo prekinuti pukovnika pitanjem, da li je doista baš sve tako sjajno sa novim avionom. Ma kakvi, nipošto, priznaje zapovjednik. I njega muči da se ti avioni tako često moraju servisirati i popravljati. U prosjeku, 40 do 60% njegove flote je spremno za let, ali njemu treba najmanje 75%. To je daleki cilj i tome ima barem dva razloga: svi avioni imaju propisanu tablicu redovitih servisa i kod A400 je ta tablica golema i veoma česta. Naravno, u to vrijeme avion ne smije letjeti.

 

Jedan sat u zraku, šezdeset u hangaru!

Drugi problem su tehnički nedostaci i tu Airbus ima pune ruke posla. Pukovnik nam nabraja i ono što je već „procurilo" u javnost, baš kao što ponekad curi i ulje na propelerima. Problema ima i sa upravljanjem motora – katastrofa u Sevilli je samo vrhunac te nevolje, ali priznaje i da kod kvalitete čitavog zrakoplova „ima još mnogo prostora da bude bolje."

Zasut žalbama i iz drugih ratnih zrakoplovstava koji su kupili ove avione, Airbus je nedavno objavio kako će produžiti rok isporuke baš kako bi proveo dodatne kontrole kvalitete u samoj tvornici. „Kod svakog novog aviona koji nam stiže, Airbus ima priliku poboljšati kvalitetu. A to mi i očekujemo", kaže nam pukovnik Bette.

Jer ta sumnja u kvalitetu neminovno vodi i u tako veliku tablicu redovitih provjera i servisa što je dovelo do apsurdnog omjera da za svaki sat proveden u zraku, na A400 mora biti potrošeno nevjerojatnih 60 sati servisa. Tu nije problem samo vrijeme, nego i ljudi: „Toliko servisera uopće niti ne možemo zaposliti", kaže nam pukovnik i konstatira da se „to ne može izdržati". Zahtjev vojske je bio pouzdan i izdržljiv „teretni konj" kojem će biti dovoljno najviše 20 sati servisa. A to je nešto što Bundeswehr mora razjasniti sa Airbusom: „Moramo razgovarati o onome što se sve mora provjeravati, ali i o intervalima provjere."

Što je na koncu zaključak zapovjednika te eskadrile? Mercedes ili leteća nevolja? Naravno Mercedes, ali sa previše „dječjih bolesti" da bi i njemu život bio ugodan. A ako je i nužno potreban za nove zadaće njemačke vojske, tako je postao i svojevrsna turistička atrakcija: pukovnik nam kaže kako u Wunstorf dolazi oko 3.500 posjetitelja svake godine, od novinara pa do predstavnika ratnih zrakoplovstava drugih zemalja.

Dnevnik.ba

Tagovi:

Article_Bottom_970x250